11. nedjelja kroz godinu – B
U traženju smisla i životnih ostvarenja, često se kao ljudi hvalimo onim izvanjskim. Koliko se samo puta dogodilo da smo se hvastali vidljivim uspjesima, titulama, uradcima, zanatima i alatima, a da ne spominjemo aute, građevine i izvanjsko blještavilo ovozemnih dobara. Mnogi ljudi se diče veličinom položaja, moći i društvenog ugleda, te se nekada zna govoriti o velikim i malim ljudima u društvu, o značajnima i beznačajnima. Naši ljudski susreti najčešće prođu u razgovoru upravo o takvim temama, jer rado takve stvari iznosimo kao novosti, značajne događaje koje pamtimo i po kojima mjerimo svoje vrijeme i pravimo planove. Koliki samo znaju pretjerivati kad nas bombardiraju ističući položaj i važnost, priznanja i uspjehe. A s druge pak strane, postoje mnogi ljudi koji se nemaju čime pohvaliti. Nisu napravili velebnih djela, niti su preko noći ostvarili veliki uspjeh.
No u životu ova izvanjska veličina nije sve. Zapravo nije ništa. Ona je samo kamen spoticanja i pojavnost koja vara, samo je malo onih koji su toga svjesni. Njome se čovjek zavarava i zbog toga najčešće ne vidi ono što je u stvari bitno. A to bitno i važno, što mora postati snažno u ljudskim životima, doista je tiho i nenametljivo. O takvoj bitnoj sastavnici ljudskoga života govorio je Isus u današnjem Evanđelju kad svjedoči o prisutnosti kraljevstva Božjega među ljudima koje raste nenametljivo i neprimjetno kao što klija sjeme bačeno u zemlju. Ali premda raste tiho i neprimjetno iz dana u dan, ne izostavlja donijeti potrebni plod. Time je Gospodin Isus htio skrenuti pozornost na plodnost Božje nevidljive prisutnosti u životima ljudi. Boga ne vidimo na naš ljudski način, niti on izgrađuje svoje kraljevstvo drvom i kamenom, željezom i betonom. On, naprotiv, usađuje u ljude svoju prisutnost koja donosi plod, te ona, makar nevidljiva i nenametljiva, postaje najplodnija stvarnost i najveća pokretačka snaga. U prilog tome govori prispodoba o stablu gorušice, koje nastaje iz sićušnog sjemena, ali kad uzraste razgrana se do te mjere da se u pod njegovom sjenom gnijezde ptice nebeske.
U prilog tome što tvrdi Gospodin, ima među nama onih malih, tihih ljudi koji zadivljuju veličinom svoje jednostavnosti i iskrene vjere u Boga. Oni se ničim ne ističu među drugima u društvu, jer se ne mogu hvaliti ni osobnom pojavnošću, ni društvenom prodornošću. Neprimjetni su, jer danas malo tko primjećuje veličinu duše osjetljive za podražaje Duha Svetoga kojima je ispunjeno njihovo biće. Oni su u sebi izgradili kraljevstvo Božje dopuštajući Gospodinu da ih zahvati i vodi, a on je u njihovim životima, prepunim nepatvorene jednostavnosti, ispisivao hvalospjev svoje ljubavi od koje žive. Oni svjedoče o njemu s golemom jednostavnošću kojom ga i primaju, pa i onda kad on u njih ugrađuje stablo križa na koje su doslovno razapeti. Sva veličina njihove duše sastoji se u tome da žive od njega i za njega, pa i onda kad se potvrđuje i očituje kako je u ovome svijetu vjernost evanđeoskim vrijednostima doista ludost. Te jednostavne male duše nemaju u životu ništa osim Gospodina, ali imajući njega znaju da imaju bitno, to jest da imaju sve.
Tako je po njihovu svjedočanstvu razvidno kako kraljevstvo Božje raste na tih i neprimjetan način u dušama malenih, te se ne ističe ni bučanjem ni hvastanjem, nego vrši preobrazbu ljudskog života na vrlo tih i skroman način. Ono, prije svega, pokazuje onu nevidljivu snagu kojom izgrađuje ljude iznutra, jer neprimjetno ulazi u život čovjeka i postaje njegova nosiva sastavnica. Iz Gospodinovih prispodoba izvući nam je stoga pouku: Važno je naučiti ne prezirati sjeme koje Bog sije u naša srca i koje raste po predviđenom planu. To znači da ako gušimo one tihe poticaje Božje, postajemo i ostajemo neosjetljivi na Božje djelovanje u nama, te time udaljujemo njegovo kraljevstvo iz naših duša. Ako ga zagušimo, zagušili smo kasnije ostvarenje Božjega kraljevstva u našim dušama, te ujedno odbacili najdragocjenije bogatstvo i vlastitu plodnost. Gospodin Isus nas zato potiče da usprkos hvalisavosti i preuzetnosti zbog izvanjskih ostvarenja, njegujemo skromnost, tišinu i polagani rast kraljevstva Božjega u našim dušama.
Kraljevstvo je nebesko nevidljivo ljudskom tjelesnom oku, kao što je nevidljivo sve što je duhovno u našem životu. No to ne znači da je manje stvarno i važno. Ono je u čovjeku kao sjeme što raste i donosi plod, pa i onda kad se u prvi mah ne vidi i ne čini tako. Pa i onda kad ljudskim očima nisu vidljivi oni duhovni pomaci i koraci, razlozi i napredci, to samo potvrđuje kako loše gledaju i da svoj život stavljaju na krivu kartu. Pa i onom čovjeku koji pazi, nevidljivo je sjeme koje raste, a kamoli onom koji je površan i koji ne prizna nikakvo ostvarenje izvan ovog vidljivoga.
Zato je mnogima kršćanska vjera nerazumljiva, jer od nje vide samo izvanjsku pojavnost. Točnije rečeno, ne vide ništa drugo nego samo ono što je sporno i problematično, sablažnjivo i podložno osudi, ali zato jer su oni zabavljeni isključivo time u svojoj duši. Uglavnom ne vide duhovnu bit vjere, niti duhovne razloge života. Vide iznesene stavove vjernika, o kojima imaju svoj stav, ali ne traže motive koji su do njih doveli, jer njih ne može opaziti ni sociologija ni psihologija, kao ni ijedna druga znanost. Okom se vidi kršćanska ‘nerazboritost’, ono što sveti Pavao naziva ludošću, ali se ne razumije što kršćane navodi na nju. Uočavaju se određene činjenice, ali ne i istina bez koje se ne može razumjeti iste. Tako se primijeti kršćanski sustav kreposti, ali, oni koji ne vjeruju u Boga, ne razumije odakle je nastao, te zašto ga prihvaćaju.
Iz priloženoga je razvidno kako ljudi nisu kadri uočiti sjeme kraljevstva Božjega što u nama raste neprimjetno, te nisu sposobni dati mu važnost kako je to Gospodin danas istaknuo. Nastojmo stoga biti pozorni upravo na ovo tiho i nevidljivo sjeme što ga je Bog posijao u našu dušu, te mu dajmo dužnu pozornost i prostor da se ukorijeni u nama kao prava plodonosna biljka, što donosi plodove života vječnoga.