30. nedjelja kroz godinu – B
Današnje Evanđelje daje nam uvid u vjeru jednog slijepog čovjeka iz Jerihona koji je živio proseći, jer poradi sljepoće nije uspijevao drukčije skrbiti za život. Sveti Marko mu spominje čak i ime, izvještavajući nas da se radilo o Bartimeju, sinu Timejevu. Ovaj čovjek, kad je čuo da u blizini prolazi Gospodin Isus, bio je na svome uobičajenom mjestu, pokraj puta na izlazu iz grada, gdje je iščekivao milostinju prolaznika. Očito nije bio neupućen u aktualna duhovna zbivanja, nego je dobro poznavao tko je Isus kad nije dopustio da Isus prođe, a da on sam ostane pored puta. Premda je samo sjedio i prosjačio, ali nije bio gluh da ne bi slušao o događanjima u svom kraju i narodu. Ako i nije vidio očima, vidio je duhom i vjerom da se približilo vrijeme da dođe obećani Mesija – Sin Davidov. Nije mogao šutjeti jer je to bila jedinstvena prilika za susret s onim u kojega je već u srcu bio povjerovao. A vjerovao je da mu taj koji mu je upali u srcu svjetlo vjere i spoznaje može dati i očinji vid koji mu je nedostajao. Zato je, kad je čuo da se radi o Isusu, počeo glasno vikati i zazivati: Sine Davidov, smiluj mi se! Pa i onda kad su ga ušutkivali, on je još glasnije vikao i vapio.
A njegova upornost se isplatila. Usprkos velikog meteža, galame i buke koja se zbog mnoštva stvarala oko Isusa, on je, kako vidimo, ipak uspio doći do spasonosne informacije o tome tko tuda prolazi. Ali i Isus je uspio čuti njega i vapaj njegove vjere kojom je vapio za pomoći. Zato je ovaj susret bio susret vjere koji je nadvladao sve nedaće koje su postojale u okolini zaglušujući govor vjere i onemogućujući njihov susret. Gospodinova reakcija je pokazatelj koliko mu je stalo do glasa vjernika koji vapi za pomoći. Isus ga ne ostavlja, niti prolazi nagluh za njegov vapaj, nego se zaustavlja i poziva slijepca, kako bi ga nakon kratkog razgovora iscijelio.
U društvu u kojem živimo i sami se navikavamo da se glas vapeće vjere prigušuje mnoštvom drugih, nerijetko nesklonih i protivnih glasova. Ne otkrivamo uvijek ljepotu i snagu ovog glasa, nego se radije osvrćemo na količinu, to jest broj drugih glasova koji se javljaju u društvu i pred njima se povijamo. Tako postaje presudan broj, a ne kakvoća glasa u sebi. Na žalost to je kao da kažemo da 100 bukača bolje pjeva od vrsnog opernog pjevača samo zato što ih je više pa ga mogu bukom nadglasati.
Ali umjesto da samo kritiziramo dežurne bukače, valja nam poći i od nas samih, u našem konkretnom društvu i situaciji. Čuje se također često kako mi kršćani nismo dovoljno glasni, s čime se uistinu valja složiti. Doista nismo glasni niti u odnosu na broj, niti u odnosu na inicijative, maštovitost i poduzetnost. Kao da nas je još uvijek strah reći svoje mišljenje i zauzeti stav u javnosti. Kao da nas je strah glasno braniti svoje vrijednosti na način na koji to čine drugi, pa i oni koji potiču nevrijednosti. No, očito da je to samo posljedica, a da uzrok treba potražiti negdje drugdje. Uzrok takvog stava je duhovne naravi i leži u nama samima.
Ako smo u društvu pretihi, to je zato što ni pred Gospodinom Isusom nismo uvjereni ni glasni, i to je ono što zabrinjava. Naš glas je pred njim do te mjere tih da je nezamjetan. I ne samo glas s usana, nego još više glas srca i života. Mi kršćani bismo trebali biti doista glasni, to jest imati živu vjeru koja dopire do Božjih ušiju, poput one Bartimejeve, a onda bismo se lako nosili i sa glasnoću u društvu. Preslabo je i pretiho naše osobno svjedočanstvo, naše uvjerenje u vjeri, naše zajedništvo s Bogom. Da smo mi vjernici uvjereniji u svojoj vjeri, onda bismo nadglasali buku svjetine, onda bismo oduševili druge za istinu i Božje vrijednosti.
Budimo stoga poput Bartimeja i dajmo Isusu prigodu da se očituje kao pravi i moćni Bog, koji na molbe naše vjere uslišava naše zazive otvarajući nam oči da progledamo. Zamislimo koliku je sreću imao Bartimej jer je prvo lice koje je ugledao bilo lice Sina Božjega, svoga stvoritelja i otkupitelja, svoga liječnika i učitelja. Vidio je prvo onoga čiju je prisutnost jasno osjetio u srcu, te i nas poziva da idemo istim putem vjere u ovoj Godini vjere, časteći svoga Gospodina u srcu, kako bismo doživjeli iste radosti gledajući lice njegovo. Neka glas našega srca bude glasan, a onaj duše neka bude oduševljen, kako bismo mogli ovom svijetu glasno navijestiti radost svjetla i ozdravljenog vida, kao što ju je osjetio Bartimej.