Treća nedjelja došašća – C
Današnji evanđeoski odlomak otvara se zanimljivim pitanjem koje je postavljalo mnoštvo onih koji su okupljali oko Ivana Krstitelja tražeći duhovnu pomoć i savjet. Oni su, dolazeći k njemu da se krste, tražili put do Boga, a on ih je glasno i otvoreno prekoravao zbog dvolična života, pozivajući ih da donose plodove dostojne obraćenja. Slušajući što im govori pitali su ga: Što nam je činiti? Ma koliko pitanje može biti samorazumljivo i jednostavno, ipak nije baš tako, te se potrebne na tome zadržati.
Najprije se valja upitati, pa onda i protumačiti zašto oni uopće postavljaju ovo pitanje Ivanu? Ovakvo pitanje postavljaju svjesni vrijednosti ljudskih čina. Čovjek je biće sposobno za slobodne i ćudoredne čine, te nije svejedno kako se ponaša. Upravo zato jer je biće slobode, njegova sloboda ima vrijednost da mu čin nije samo jednokratan i kratkoročan, nego ima svoju vrijednost i mnogo dalji domet nego što bi u prvi mah i pomislio. Njegov čin ga određuje na duge staze, te nije samo vremenit, nego ga uvodi u vječnost. Njegov čin nije samo zemaljski,niti određen samo za vrijeme zemaljskog postojanja, nego ga vodi k vječnosti, te ga, ako je ispravan, uvodi u puninu blaženstva. Ljudski čini su, dakle, neobično važna i snažna stvarnost ljudskog života, te se njima ne može čovjek poigravati, na što Ivan upozorava svoje slušatelje potičući ih da paze na to kako se ponašaju prema drugima, jer će kasnije za svaki svoj čin imati Boga kao suca.
No danas u svijetu i društvu u kojemu živimo pokušava nas se učiti kako naši ljudski čini nemaju nikakve ćudoredne vrijednost. Doslovno nam se želi provući teza kako su takvi čini neutralni, te nemaju nikakvih vrijednosnih konotacija. Na taj način se pokušava zakonom nametnuti i odgojni obrazac kojem bi pretpostavka bila isključivanje svakog vrijednosnog stava i ćudorednog suda. No već takva namjera nas potiče da se zapitamo: Tko to može reći da je odgojni čin bez vrijednosti? Ima li uopće ljudskog čina bez ćudoredne vrijednosti? Ako je to tako, čemu onda uopće odgajati nekoga? Može li postojati odgoj bez ćudorednih sudova? Pa čak kad idemo i govoriti o zdravlju, polazimo od pretpostavke da je ono vrijedno, pa samo prema njemu i odgovorni u savjesti i pred Bogom.
A da ne govorimo o vrijednosti ljudske spolnosti ili pak o vrijednosti ljudskoga života, to jest djece – onih poradi kojih Crkva govori. Pa zar bi se mogla zvati Crkvom Božjom kad vidi kako ih se vodi k propasti? Valja čak i reći da su joj vrijedni i neizmjerni i životi onih koji krše ćudoredni Božji zakon upisan u ljudska srca kroz savjest, pa kroz svoje djelovanje zato i naviješta istinu kako bi i oni sami shvatili koliko su neizmjerni i koliko bi trebali onda paziti na to što čine. A za zdravlje nije dostatno skrbiti samo s medicinskog stajališta tražeći prikladna sredstva zaštite u pojedinim situacijama, nego također i s duhovnog kako bi odgajanici pronašli i ostvarili spasenje. Stoga se mora postaviti naglas pitanje koje se zaobilazi: Zar spolni čini mogu biti bez ćudoredne vrijednosti? Zar spolni čin nije toliko velik da može postati komunikacija ljubavi i života? Možemo li ga i imamo li pravo svesti ga na životinjsko općenje? Ima li pravo zakonodavac to potezom pera odrediti i prisiliti da se tako promatra i odgaja čovjeka? Ima li on pravo ne uskratiti slobodu odgoja?
Na žalost moćnici ovoga svijeta i njihovi sluge u našem društvu pokušavaju obezvrijediti neizmjernu vječnu vrijednost čovjeka svodeći upravo to što je u njemu dragocjeno na nešto zemaljsko, vremenito i biološko. A to znači da svode čovjeka na životinju, jer ona nema vrijednosnih ćudorednih stavova ni sudova, ili ga pak pokušavaju robotizirati pretvarajući ga u radnu snagu koja uopće ne treba voditi brigu o ćudorednom, duhovnom i odgojnom. Odgovorni u društvu, na žalost, totalitarnim ponašanjem i silom zakona htjeli bi prebrisati ljudsku slobodu, koja je velika upravo zato jer ima sposobnost i moć samoodređenja, to jest sposobnosti i potrebu vrijednosnih stavova i ćudorednih sudova. A oni koji bi htjeli čovjeka lišiti njegove sposobnosti ćudorednog prosuđivanja, pod krinkom znanosti prekrivaju svoj ideološki totalitarizam i neupućenost u cjelinu ljudskoga života, čime bi htjeli ozakoniti neistine.
Iz svega je jasno zašto se mi kršćani ne možemo odgajati kao da ljudski čini ne vrijede ništa ili kao da su neutralni, jer znamo da vrijede neizmjerno i da su u nama znak božanske veličine i uzvišenosti. Ako bismo takvo što ustvrdili, time bismo izdali čovjeka! Zato i radi sebe i radi drugih želimo (u)kazati da mi znamo što je čovjek i koliko vrijedi. Želimo posvjedočiti da on vrijedi neizmjerno u Božjim očima, jer je Bog dao svoga Sina da dođe na svijet i da nas osposobi upravo za božanski velike čine, to jest da nas osposobi za spasenje. A zbog toga i u našim očima vrijedi jednako tako!
Poslušajmo stoga glas Ivana Krstitelja, jer nas on kao Božji čovjek bolje uči koliko vrijedi čovjek i ljudski čini bolje od onih koji Boga ne poznaju, te bi čovjeka htjeli prekrajati po mjeri svoga neznanja svodeći ga na životinju. I pripremajmo se za susret s Kristom koji nam dolazi, jer on nosi vijaču kojom će pročistiti svoje gumno, a to znači i svako naše ljudsko djelo. On će, kako slikovito reče Krstitelj, odvojiti pljevu od žita, to jest procijeniti svaki naš ljudski čine, te će razabrati sve ono što smo dobro činili od onoga što smo loše činili. Ali će isto tako razabrati svjedoke istine o čovjeku od sijača kukolja i trovača ljudskih duša, te će svakome dati prema zasluzi. A mi se potrudimo biti ga dostojni u onaj dan kad dođe, kako bismo s njime ušli na gozbu života vječnoga.