4. nedjelja došašća – C
U četvrtu nedjelju došašća Crkva nam stavlja na razmišljanje tekst iz Lukina Evanđelja koji govori o pohodu nebeske Majke Marije svojoj rođakinji Elizabeti. A što se tiče sadržaja, u ovom odlomku je opisana prije svega Elizabetina reakcija u trenutku Marijina dolaska. Elizabeta potaknuta Duhom Svetim u radosnom oduševljenju uzvikuje riječi blagoslivljanja. Ona blagoslivlje Mariju među svim ženama, ali blagoslivlje i plod njezine utrobe, jer ona nosi onoga koji je zaslužio da ga se počasti božanskim nazivom Gospodin. Ali Marija može biti nazvana blagoslovljenom i primila je blagoslov od Gospodina zato jer je povjerovala, te je njezin čin vjere izvor svega dobra koje joj je Gospodin iskazao. Blaženstvo vjere u kojoj živi i od koje živi razlog je da ju se može nazvati blagoslovljenom, te nam Elizabeta naznačuje njezin primjer kojem se i sami trebamo diviti. Ali isto tako divljenje bi nas trebalo nadahnuti da i sami pođemo njezinim putem, napose u izgradnji vjere, pri čemu nam je Godina vjere idealna prigoda.
A koliko nam je izgradnje prave i žive vjere nasušna potreba svjedoči i činjenica da danas u svijetu ljudi uglavnom imaju svoje predodžbe o Bogu, a vjerom nazivaju svoja mišljenja i uvjerenja koja stvaraju bez ikakvog pokrića. Uvjereni su da je vjera misliti o Bogu što im drago, a s druge strane ne zastaju pred činjenicom da je Bog progovorio čovjeku, te da nas on najbolje može poučiti što misliti o njemu, pa onda i o sebi. Danas se vjerom smatra pregršt nemuštih i nesuvislih mišljenja o Bogu, a koliko je njihov pristup besmisleno govori i činjenica da bi se onda i agnostike i nevjernike moglo nazvati vjernicima, jer i oni, s obzirom na Boga, imaju neko svoje mišljenje bez obzira što je neutemeljeno i bez pokrića. I oni iznose i izriču jedno od mogućih mišljenja u lepezi ljudskih uvjerenja i stavova prema Bogu, te se ništa ne razlikuju od navodnih vjernika koji imaju svoju ideju o Bogu i vjeri, umjesto da dopuštaju Bogu da ih pouči o sebi i da im podari dar vjere.
Doista, stav vjernika ne smije biti takav da uopće ima išta zajedničkoga s takvim ljudskim izricanjem uvjerenja, mišljenja i sudova, nego stav vjernika treba imati za cilj onaj Marijin stav i odnos s Gospodinom. A ona je živjela potpuno posvećena slušanju njegove riječi, te shvaćanju i prihvaćanju njegove volje. Stav vjere koji je ona imala pred Bogom doista ju je učinio blaženom, jer je pouzdano i nepogrešivo znala što je, tko je i kakav je Gospodin, te joj nije bilo strano niti ono što on misli, želi i čini, iz čega je jednako pouzdano izvodila zaključke za vlastiti život. I sama je onda znala što treba činiti, misliti i govoriti, kakav stav zauzeti pred njim i pred ljudima. Upravo zato su velike i znakovite riječi koje izgovori Elizabeta: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina. Jer povjerovati u ispunjenje Božjeg navještaja pretpostavljalo je da vrlo dobro pozna što on želi ostvariti, te isto tako potpunu spremnost da mu bude na raspolaganju.
Tako vidimo da Marija nije vjerovala u Gospodina kako joj se prohtjelo i na temelju svoga ljudskog promišljanja, nego je vjerovala da on govori, te da mu duguje istinsku djetinju poslušnost. Vjerovala je da on želi dobro izabranom narodu, kao i svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu, te je stavila svoj život njemu na raspolaganje. I mi smo danas pozvani, prema njezinu primjeru, vjerovati u ono što je rečeno od Gospodina, u sve ono što je Bog objavio i povjerio Crkvi da čuva i prenosi kao njegovo blago. Stoga trebamo izbjeći napasti ljudske površnosti uslijed koje ljudi vjeruju u svoja uvjerenja o Bogu, nego nam se potruditi prihvatiti ono što je Bog izrekao o sebi i što traži od nas. Marija je divni primjer osoba koja se ne drži ljubomorno svojih ljudskih predodžbi, nego stavom punim poniznosti se klanja Gospodinu i upija njegove riječi koje ju privode blaženstvu. Potrudimo se i me biti blaženi na način na koji je Marija bila blažena slušajući glas Boga živoga.
Tako ovaj susret dviju rođakinja uči i nas zdravom pristupu vjeri, jer čuli smo s koliko oduševljenja Elizabeta prihvaća Mariju. Prihvaća je kao stvarnu vjernicu, koja je prihvatila puninu Božjeg dara snagom vjere, te ju časti neponovljivim riječima. Nama vjernicima ostaje zadaća na isti način pristupati onima koji nam prenose vjeru u svoj snazi njezine autentičnosti. Jer oni nam nose Boga živoga i blagoslov što možemo biti u njegovoj neposrednoj blizini, kao što se našla Elizabeta sa svojim sinom Ivanom koji je zaigrao od radosti u utrobi. Osim toga dar primljene vjere koji živimo kao iskreno zajedništvo s Gospodinom učinit će nas bogonoscima kao što je bila Marija. A možemo biti bogonosci ako prenosimo drugima iskustvo Božjeg života i milosti, ako snagom vjere svjedočimo o svemu onome što je Bog rekao i učinio, te ako slušamo što od nas očekuje. Samo svjedočanstvom vjere možemo ispuniti svijet Božjom prisutnošću, a ne svojim mišljenjem o Bogu.
Budimo stoga poput Marije, te ne propustimo doživjeti dar prave vjere, pa ćemo onda drugima nositi radost, kao što je ona donijela Elizabeti. Doista ćemo onda biti prepoznatljivi kao što je i Marija bila prepoznatljiva kao nositeljica Boga i Gospodina, što je Elizabeta jasno osjetila i zbog čega se neizmjerno obradovala. Učimo od Marije i utječimo se njezinu zagovoru da ove svete dane pripreme za blagdan rođenja Gospodnjega provedemo u ozračju vjere, kako bi i nas to ispunjavalo njegovom prisutnošću i učinilo blaženima. Otvorimo se Duhu Svetome, nebeske Majke kojoj je on nadahnuo čvrstu vjeru, kako bismo i sami primivši taj divni dar, išli tim jedinstvenim putem kojim se jedino može doći do punog zajedništva s Gospodinom.