a) Između Aleksandrijske sinode (362.) i Carigradskog sabora (381.)
b) Posljednje razdoblje arijanizma i pneumatološki problem
c) Apolinar, apolinarizam i početak kristoloških pitanja
d) Odgovor otaca
e) Oci Kapadočani: Bazilije Cezarejski, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise
a) Između Aleksandrijske sinode (362.) i Carigradskog sabora (381.)
Nakon Aleksandrijske sinode iz 362. godine nije više bilo tako značajnih sinoda u razvoju arijanske kontroverzije jer je i car Valent (364.-378.) potpuno slijedio liniju homejske formule jedinstva iz Riminija i Seleucije, nastojeći je nametnuti je isključivo političkim sredstvima, bilo protiv nicenaca, bilo protiv homojuzijaca za razliku od Valentinijana I. koje se nije miješao u rješavanje religioznih pitanja, premda je bio naklonjen katolicima. Područje njegova zaduženja je bio je zapadni dio Carstva, s time da je dopustio da u Milanu ostane biskupom arijanac Auksencije sve do smrti 374., kad će biti izabran Ambrozije.
Car Teodozije je priveo kraju, od 379. godine, političku dimenziju rasprave. Anomejci ili „neoarijanci“, predovođeni Eunomijem iz Cizika, imat će značajnu ulogu u teološkom sučeljavanju s nicejcima, posebno s Bazilije Velikim i Grgurom iz Nise, ali na području crkvene politike ostat će samo sekta.
b) Posljednje razdoblje arijanizma i pneumatološki problem
Oko 360. godine među antiarijancima su bile velike podjele, pogotovo što su se dodatno zakomplicirale kad se problematika odnosa Otac-Sin prenijela i na odnos prema Duhu Svetomu. Homouzijci i anomejci nisu imali dvojbi: prvi su smatrali Duha istobitnim (homoousios) s Ocem i Sinom, jednakim po moći i dostojanstvu, a drugi su ga smatrali nižim i od Oca i od Sina, te time ne Bogom nego stvorenjem. Veću poteškoću su imali homojuzijci: mnogi od njih nisu smatrali da je Duh Bog poput Oca i Sina, premda mi nisu znali dati neku kvalifikaciju; drugi su ga, pak, smatrali samo stvorenjem. Ovi potonji su nazvani najprije pneumatomasi, a potom macedonijanci, po Macedoniju koji je oko 360. bio carigradski biskup, premda je dosta nejasno kakva je njegova veza s tim pitanjima vezanim uz božanstvo Duha Svetoga. Valja dodati da je također bio cijeli niz osobnih pitanja koja su činila još konfuznijim političko-religiozni kontekst.
U takvoj situaciji, Valent, brat Valentinijana I., koji je 364. preuzeo upravu nad Istokom, dodatno još pod Eudoksijevim utjecajem, stao je uz umjerene arijance, a udario je na homouzijce i homojuzijce na razne načine, napose novim skidanjem biskupa iz službe i slanjem u progonstvo: i Melecije i Atanazije su bili udaljeni s biskupskih sjedišta. Valentinovim odredbama posebno su bili udareni homojuzijci, koji su u Lampsacu 364. potvrdili pristajanje uz antiohijsku formulu iz 341. Štoviše, poslali su papi Liberiju u Rim delegaciju tražeći pomoć i solidarnost, ali ih je Liberije primio u zajedništvo tek nakon što su potpisali nicejsku ispovijest vjere (365/366.). Jedan sabor homojuzijaca u Tijani u Kapadociji, 366. je ratificirao odluke delegacije, međutim jedna skupina to nije prihvatila, te su u karijskoj Antiohiji odbacili istobitan i još jednom potvrdili pristajanje uz antiohijsku ispovijest vjere iz 341.
Ova prilično zamršena situacija se počela rasplitati između 370. i 378. zahvaljujući djelovanju Bazilija Cezarejskoga. Na crkveno-političkom polju nastojao je ujediniti sve istočnjake oko Melecija, pa i pod cijenu sukoba sa Zapadom, gdje su papa Damaz i Ambrozije bili za Paulina. Na doktrinarnom polju je tražio formulu koja bi mogla pomiriti nicejski homoousios i trojstveni nauk o tri osobe (hipostaze), uzimajući pojam ousia u značenju biti, ili božanske naravi zajedničke trima božanskim osobama, samostojnima i različitima međusobno. Stoga se formula jedna bit (ousia) i tri osobe (hipostaze), usporedno zapadnoj formuli o „jednoj božanskoj naravi (ili biti) u tri osobe“, nametnula na Carigradskom saboru 381. Sretna okolnost je također bila što su na carsko prijestolje došli carevi Gracijan i Teodozije naklonjeni katoličkoj struji, te su pripomogli da trijumfira Nicejska vjera, dopunjena u Carigradu stavkama koje se odnose na božanstvo Duha Svetoga, i prihvaćena na Istoku u bazilijevskom tumačenju.
Na Istoku će vrlo postojane skupine arijanaca, premda međusobno podijeljeni, ostati prisutni i djelatni sve do druge polovice 5. st., ali neće predstavljati neki osobiti problem. Na Zapadu pak, gdje se činilo da je sabor u Akvileji 381. eliminirao ostatke arijanizma, pojavit će se problem s gotskom invazijom. Naime, Got kršćanin Vulfila proširio je među Gotima kršćansku vjeru u obliku radikalnog arijanizma, pa su nastojali takvu vjeru čuvati kao prepoznatljivi znak njihove nacionalne svijesti, pogotovo kad su se na Zapadu učvrstili kao gospodari. Usporedno s time, između konca 4. i početka 5. st., došlo je do širenja radikalne arijanske literature na latinskom jeziku, pa čak i egzegetske (Opus imperfectum in Matthaeum, Tractatus in Lucam, itd.). Posebno je žestok bio sukob između osvojenih katolika i osvajača arijanaca u Africi koju su zauzeli Vandali, gdje su katolici bili progonjeni, a ponekad i vrlo žestoko pod Genserikom (428.-477.), Unnerikom (477.-484.) i Trazamundom (496.-523.). U drugim dijelovima sučeljavanje neće biti tako žestoko, a trebat će pričekati konac 6. st. (što se tiče Longobarda i duže), da dođe do toga da se svi barbari obrate na katoličku vjeru.
c) Apolinar iz Laodiceje i apolinarizam
Apolinar (+392.) se je rodio oko 315. u Laodiceji. U početku su ga oci poput Jeronima i Atanazije vrlo poštovali zbog njegova odlučnog pristajanja uz Nicjesku vjeroispovijest, ali će potom, od 352., u svojoj antiarijanskoj borbi prenaglasiti božansku narav u Kristu niječući cjelovitost ljudske. Odlikujući se rječitošću i učenošću, kao jedan od najplodnijih autora svoga vremena, borio se uz bok Atanazija i Bazilija Velikog, tako da su njegove zablude zbog prijateljstva s njima dosta dugo prolazile nesmetano, da bi kasnije i sam bio osuđen kao heretik.
Apolinarov otac, također Apolinar, rodom aleksandrinac, još prije nego će doći u Laodiceju u Siriji, poučavao je gramatiku u Bejrutu (Berytus). Otac je bio svećenika, a sin lektor u lokalnoj zajednici, prije 335., kad su na se navukli bijes mjesnog biskupa Teodota, jer su pohađali predavanja sofiste Epifanija. Zbog njihova prijateljstva s Atanazijem i oca i sina će ekskomunicirati arijanski biskup Gerorg iz Laodiceje, Teodotov nasljednik. Vraćajući se sa svog drugog progonstva 346. Atanazije se je ipak zaustavio kod njih, te su s njime nastavili gajiti vrlo prisne i prijateljske odnose koje su bili već prije uspostavili. Na carigradskoj sinodi iz 360. Georg će biti skinut s biskupske stolice, a zamijenit će ga Pelagije, predstavnik homejske stranke koju je vodio Akacije. Izgleda da je u takvim okolnostima Apolinar bio izabran da vodi nicejsku zajednicu svoga rodnog mjesta, što je i činio sve do konca života. U isto vrijeme u Antiohiji je nicejsku zajednicu vodio Paulin (zvani također eustacijanci po Paulinovo predšasniku Eustaciju), dok je mnogobrojniju predvodio Melecije, kojeg je podržavala Akacijeva struja. Izgleda da su i Apolinar i Paulin na Aleksandrijskoj sinodi 362. imali svoje predstavnike. Predstavnici dviju delegacija bili su složni glede trojstvene materije: pojmove ousia i hypostasis smatrali si istoznačnima. Međutim, kad su ti isti saveznici morali precizirati kristološku terminologiju, došlo je do velikih trvenja.
Otprilike u isto vrijeme, kad je car Julijan Apostata odlučio udaljiti kršćane iz sustava pouke, dvojica Apolinara su prihvatila izazov. Otac je napisao u homerskom stilu poema nadahnuti na Starom zavjetu, a sin je sastavio evanđeoskih dijaloga poput onih koje su pisali suvremeni autori. Pretpostavlja se da je Apolinar već oko 363., kad je predstavio svoju ispovijest vjere Jovijanu, starom Julijanovu službeniku, definirao svoje krivovjerne teze, iza kojih je već tada stajao. Na planu crkvene politike odmah je precizirao neke važne točke. Vjerojatno je oko 372. poslao u Rim papi Damazu svog učenika Timoteja, za kojeg je čak ishodio i Atanazijevu preporuku. Isto tako jedan drugi Apolinarov učenik, Vital, nakon što je pribjegao iz Melecijevih redova, dobio je papinu potvrdu o pravovjernosti. Ali 376. Papa je nastojao nametnuti Vitalu jedan oblik zajedništva s Paulinom, s time da je vjerojatno te iste godine Vital izabran za biskupa.
Kako vidimo, Apolinar do 376. nije bio posebno na udaru, ali je vjerojatno je već 377. Timotej bio cenzuriran u Rimu, a zna se da je te iste godine Jeronim još uvijek slušao njegova egzegetska predavanja u Antiohiji. Rimska odredba će 379. biti potvrđena u Antiohiji, s time da će biti proširena na apolinarizam kao takav, a i prvi kanon Carigradskog sabora će je dodatno potvrditi. A dok su apolinaristi 382. u Nazijanzu organizirali jednu svoju sinodu (prva takva je bila 379. u Antiohiji), na kojoj su čak ustoličili jednoga od svojih za biskupa Nazijanza, jedna rimska sinoda je još odlučnije potvrdila osudu apolinarizma.
Iste godine je i Grgur iz Nise upoznao apolinarizam za vrijeme jednog putovanja u Jeruzalem, te će ga, po povratku, pobijati u svom djelu Antirrheticus, premda nije imao nikakav osobni kontakt s Apolinarom. Grgur Nazijanski, pak, je 387. godine zamolio carigradskog biskupa Nektarija da potakne cara Teodozija da se suprotstavi apolinaristima, koji su htjeli postaviti svoga biskupa u Nazijanz, gdje je on upravljao biskupijom nakon smrti mjesnog biskupa. Sličan zahtjev Grgur je uputio već 385. ili 386. preko Teofila Aleksandrijskog. Prvi carski dekreti protiv apolinarista su bili objavljeni 388., a da ipak Vital nije izgubio biskupsko sjedište, dok je Apolinar bio osuđen i prognan. Apolinar će umrijeti 392., a apolinaristička zajednica će se ujediniti s pravovjernom 425. Mnoga Apolinarova djela apologetskog karakera, kao što je traktat protiv Porfirija u 30 volumena ili apologija protiv Julijana Apostate, potpuno će se izgubiti, s time da je nešto djela sačuvano zahvaljujući književnim krađama onoga vremena jer su završile pod tuđim imenom. Mnogi citati njegovih biblijskih egzegetskih djela su sačuvani u catenama.
Što se tiče nauka, Apolinar je bio vođen idejom potpunog jedinstva božanstva i ljudske naravi u Kristu ostvarenog zahvaljujući božanstvu. Smatrao je opasnošću arijansku ideju postupnog moralnog razvoja u Kristu tijekom života. A kako mu se je klasična aleksandrijska teologija činila nedostatnom odgovoriti na ovaj problem, tražio je bolje rješenje koje bi spriječilo pokušaje tumačenja intimnog jedinstva između božanske i ljudske naravi u Kristu u smislu dvostruke osobnosti. Bio je u strahu da ne odijeli dvije naravi, a s time da je želio dublje shvatiti kako je moguće jedinstvo utjelovljene Riječi (Logosa). Njegova teorija, međutim, nije bila pravo rješenje, jer je njome ljudskoj naravi zanijekao jedan od sastavnih dijelova. Polazeći, naime, od platonističke ideje o trodjelnosti čovjeka, oblikovanog od tijela (sarx), duše (psyche) i razumskog dijela duše (nous), držao je da Kristova ljudska narav nije imala ovaj element, utoliko što je razumsku dušu držao subjektom sposobnim za samoodređenje pred dobrom i zlom, a to bi onda u Kristu uključivalo mogućnost grijeha. Zbog toga je Apolinar ustvrdio da umjesto razumske duše stoji božanski Logos, te bi u Kristu bila u stvari samo jedna potpuna narav, što je u tom slučaju za nj značilo i osoba. Ne poznajući nauk o hipostatskom jedinstvu, smatrao je da ukoliko bi Krist imao potpunu dušu, u njemu bi se dogodio spoj dva savršena bića, što ne bi moglo učiniti da rezultat bude savršeno jedinstvo, nego jedno hibridno biće. Apolinar je držao apsurdnim nauk koji bi učio da se u jednoj osobi dogodilo jedinstvo cijeloga božanstva i cijele ljudske naravi, jer nije vidio kako bi od dvoga moglo biti jedno. Njegovo rješenje je moglo zadovoljiti samo površne duhove sklone racionalizmu, jer je djelovalo kao vrlo logičan odgovor na teške upite, a posebno kao bjelodan dokaz Kristove nepogrešivosti. U početku mu je ova ideja priskrbila mnoge pristaše u raznim provincijama, pa čak i među biskupima, no ubrzo su se pojavile i mnoge sumnje jer njegov nauk je izravno osporavao crkveni nauk o potpunoj i savršenoj ljudskoj naravi u Kristu. Niječući postojanje ljudske duše u Kristu, najznačajnije sastavnice ljudske naravi, Apolinar je lišio smisla utjelovljenje i otkupljenje.
d) Odgovor otaca
Ovo drugo razdoblje u borbi protiv arijanizama otvoreno je Aleksandrijskom sinodom 362. koja je udarila temelje teološkoj medijaciji i rješavanju teških problema s kojima se Crkva suočavala od početka 4. st. Na tragu teološke pomirljivosti bio je sinodalni Tomus ad Antiochenos, koji je utro put i kasnijem djelovanju Bazilija Velikog i njegovih suradnika, sve do Carigradskog sabora. Na sinodi se potvrdilo božanstvo Duha Svetoga, uvodeći po prvi put, uz tvrdnju o jednoj hipostazi u Bogu, i formulaciju o tri hipostaze, dajući time uporište za razlikovanu tumačenje pojma hipostaza, dakle ne samo kao supstancija, nego i kao osoba. Kapadočani će do kraja razraditi i protumačiti spomenute pojmove, unoseći napokon konačnu jasnoću u teološku terminologiju, čime će biti nadvladano arijansko krivovjerje, pogotovo što će se dolaskom na vlast cara Teodozija promijeniti odnosi, te arijanci neće više imati zaštitu u carskoj vlasti kao što su je uživali do smrti cara Valenta 378.
A što se tiče Apolinara iz Laodiceje, nakon početnog razdoblja nesnalaženja u kojem je bio prihvaćen kao pobornik Nicejskog vjerovanja, mnogi će oci kasnije pobijati njegov nauk. Najistaknutiji među njima bit će veća Atanazije i Bazilije Veliki, a na poseban način će to učiniti Grgur Nazijanski i Grgur Nisenski, Diodor iz Tarza i Teodor Mopsuestijski.