Tema 19. Prvo razdoblje arijanske krize (između 325. i 362.)

a) Između Nicjeskog sabora (325.) i Aleksandrijske sinode (362.)

b) Odgovor otaca: Sveti Atanazije iz Aleksandrije, na Istoku; Sveti Hilarije iz Poitiersa, na Zapadu

a) Između Nicejskog sabora (325.) i Aleksandrijske sinode (362.)

Premda je Nicejska vjeroispovijest potpisana gotovo jednoglasno (s izuzetkom Arija i dvojice biskupa), nije trebalo mnogo pa da dođe do novih i vrlo oštrih rasprava. Nicjesko vjerovanje je odražavalo najveći stupanj Kristova jedinstva s Ocem: homoousios, zbog višeznačnosti pojma ousia, mogao je značiti da Sin nije samo iste naravi s Ocem, već i da se radi i o jednoj hipostazi, što bi bilo suprotno teologiji o trima hipostazama koja se nametnula na Istoku, te bi onda bilo tumačeno u sabelijanskom smislu. Tako protumačena formula bila je vrlo prihvatljiva monarhijancima poput Marcela iz Ancire i Eustacija iz Antiohije, ali se nije sviđala mnogim antiarijancima i antimonarhijancima, koji su je potpisali samo pod Konstantinovim pritiskom. Ovakvo nezadovoljstvo je potaklo reakciju arijanskih vođa, napose kad su se 328. Euzebije iz Nikomedije i Teognid iz Niceje vratili iz izgnanstva. Vrlo brzo su bili rehabilitirani: Euzebije je bio u prisnim odnosima s nekima krugovima iz carske obitelji, a sam Konstantin, uvjeren kako vjerski mir može biti zajamčen samo velikim suglasjem među pristašama umjerenih struja, tako je počeo progoniti neke od predstavnika radikalnih struja (već 327. je poslao Eustacija u izgnanstvo u Traciju). Povratak Euzebija iz Nikomedije samo je ubrzao proces čišćenja uz pomoć svrgnuća i slanja u izgnanstvo, čime su bili zahvaćeni ne samo manje važne osobe, već i one vodeće poput Atanazije i Marcela iz Ancire. Atanazije je tako bio žrtva borbe koju su protiv njega vodili bili melecijanci i arijanci, tako da je odredbom Tirske sinode poslan u izgnanstvo u Galiju (335.). Marcel iz Ancire je osuđen 336. u Carigradu zbog svog radikalnog monarhijanizma protiv kojega se borio Euzebije iz Cezareje.
Arije se u međuvremenu vratio iz izgnanstva, ali još nije otišao u Aleksandriju. Na temelju jedne vrlo općenite ispovijesti vjere, rehabilitiran je kratko nakon Atanazijeve osude, ali je umro prije nego se vratio u Aleksandriju. Konstantinova smrt (337.) i podjela carstva između Konstnsa i Konstancija imala je utjecaja također na razvoj događanja vezanih uz arijansku krizu. Konstancije se vrlo brzo stavio na stranu arijanaca, to jest antinicenaca, te je, premda je u prvi mah dopustio da se vrate prognani biskupi, nedugo nakon toga prisilio da se ponovno idu u egzil. U tom trenutku se je Rim, kojem je Konstantin odrekao pravo da se miješa u sukob, stavio na stranu prognanih biskupa. Budući da je rimska teologija bila sklona umjerenom monarhijanizmu, nije bilo poteškoća da Rim prihvati nicejsku vjeru. Atanazije i Marcel lako su papu Julija uvjerili kako su njihovi protivnici pravi arijanci, pa je papa, sazvavši jedan koncil u Rimu 341. oslobodio Atanazije i Marcela svake optužbe, te je u isto vrijeme istočnjake optužio za arijanizam. Istočnjaci su odgovorili održavajući sabor u Antiohiji na kojem su osudili radikalne Arijeve teze, odbacili kvalifikaciju kojom su bili nazvani arijancima i odobrili su jednu formulu vjere koja je u formalnom smislu bila pravovjerna: nije spominjala nicejski homoousios, potvrdila je nauk o tri hipostaze i snažno je naglašavala Kristovo božanstvo.
Ova formula će dominirati na Istoku sve do 357., a oko nje će Euzebije Nikomedijski okupiti vrlo široku skupinu teologa među kojima će biti predstavnika tradicionalnog pravovjerja origenovoskog tipa, do onih prikrivenog arijanstva. Ali u stvari uspjehu Euzebijeva plana je pripomogla i reakcija istočnjaka na rimsko uplitanje u spomenute rasprave i odluke, tako da, premda je Euzebije nedugo nakon toga umro, problem je ipak bio daleko od pravog rješenja. Dvije godine kasnije (343.) opći sabor u Serdici (danas Sofija), sazvan na zahtjev pape Julija da se postigne dogovor, doživio je potpuni neuspjeh: istočnjaci i zapadnjaci su se međusobno izopćili. Dok su istočnjaci potvrdili antiohijsku ispovijest iz 341., zapadnjaci su objavili jedan dokument vjere sasvim s monarhijanskom postavkom, jer je potvrđivao samo jednu hipostazu Oca i Sina.
Delegacija biskupa s istoka predstavila je 345. u Milanu dugu ispovijest vjere (Ekthesis makrostichos) Konstansu, ali nije naišla na dobar prijem. I premda 346. Konstancije, zahvaljujući Konstansovu pritisku, dopušta Atanaziju da se vrati iz izgnanstva, situacija, bilo politička bilo vjerska, ostale je nepromijenjena. Promjene i pomaci će se dogoditi 350. Nakon Konstansova ubojstva (350.) i poraza Maksimina uzurpatora (351.), jer će Konstancije ostvariti prevlast nad cijelim carstvom, namjeravajući objediniti i pod religioznim vidom. Koncili sazvani u Arlesu (353.), Milanu (355.) i Béziersu (356.) prisiliše zapadni episkopat da osudi Atanazija, s iznimkom nekolicine biskupa koji radi toga bijahu svrgnuti i poslani u izgnanstvo (Euzebije iz Vercelija, Lucifer iz Cagliarija, Hilarije iz Poitiersa). Također i papa Liberije bi poslan u izgnanstvo u Traciju jer je protestirao protiv takve odluke.
Početkom 356. i Atanazije je bio prisiljen napustiti Aleksandriju, a 355. su se obnovile rasprave na teološkom polju. Dok je Atanazije bez zadrške isticao homoousios Nicejskog sabora kao prepoznatljivi pojam katoličke vjere u savršeno božanstvo Kristovo i u njegovu jednakost i jedinstvo s Ocem, Aecije i Eunomije, pod zaštitom Eudoksija Antiohijskog, sustavno su zastupali teze radikalnog arijanizma, zaslužujući time ime anomejci jer su smatrali da je Sin različit (anomoios) od Oca. Otac je, po njima, jedini pravi Bog, jer je nerođen, dok je Sin, nemajući ovakvu prerogativu, potpuno drukčiji po naravi i radikalno manji, budući da je bio jedan bog niže vrste, stvoren od Oca da bi skrbio oko stvaranja svijeta.
Uslijed ovakvih događanja, 357. Valent iz Murse (Osijek), Urzacije iz Singidunuma (Beograd) i Germinije iz Siriuma (Srijemska Mitrovica), filoarijanski ilirski biskupi i Konstancijevi savjetnici u pitanjima religiozne politike, okupivši se u Sirmiumu s još nekolicinom drugih, objaviše formulu vjere u kojoj, bez da izričito potvrde anomejske teze, jednostavno su ih prešutjeli, ali su zato zabranili korištenje pojma homoousios (i homoiousios, pojam o kojem se tek počelo raspravljati) u doktrinalnom kontekstu u kojem se naglašavalo da je Sin manji od Oca, a time i nijekalo njegovo jedinstvo s Ocem. Ova formula (blasphemia Sirmiensis) izazvala je žestoku reakciju ne samo na Zapadu, već i na Istoku, gdje su mnogi biskupi, zabrinuti da se ne razvije radikalni arijanizam u anomejskom ruhu, tražili već neki put između pojma homoiousios i nicejskog nauka za koji su bili uvjereni da ima u sabelijansko značenje.
U proljeće 358. jedan mali koncil u Anciri (Ankara) objavljuje u ime biskupa Bazilija, nasljednika Marcelova i Gerga iz Laodiceje, jedno dugo sinodalno pismo koje je potvrđivalo da je Sin suvječan Ocu, rođen stvarno od njega i stoga potpuno Bog; oni su ga definirali homoiousios, to jest sličan Ocu po biti, misleći kako će ovom formulom izbjeći opasnost sabelijanizma, koji je navodno bio sadržan u nicejskom homoousios, čime bi se sačuvalo puno božanstvo Sina. Na kratko su imali uspjeha kod Konstancija, koji je i sam bio zabrinut zbog anomejske propagande: jedan novi sabor se održao u Siriumu gdje je boravio car, te je 385. ozakonio antiohijsku formulu iz 341. tumačeći je u svjetlu homeouzijanske teologije. Svrgnuo je mnoge filoarijanske biskupe, među kojima i Eudoksija, s time da se car spremao najaviti novi sveopći sabor koji bi vratio mir u kršćanstvu. Nakon mnogo premišljanja odlučeno je da se taj koncil održi u ljeto 359., s time da bi se zapadni biskupi sastali u Riminiju, a istočni u Seleuciji. U međuvremenu Konstancije se je udaljio i od Bazilija, podupirući skupinu istočnih biskupa, među kojima su bili Marko iz Aretuze i Akacije iz Cezareje. Tražili su još neutralniju ispovijest vjere oko koje bi se pronašao široki konsenzus.
Tako je 22. svibnja 359. u Sirimiju bila objavljena nova ispovijest (ispovijest Datiranog sabora) koja je trebala poslužiti kao temelj radovima predstojećih sabora: bio je zabranjen pojam ousia, a Sin je bio definiran vrlo općim pojmom kao onaj koji je sličan Ocu u svemu i prema Pismu (predstavnici ove formule zovu se homejci prema homoios=sličan). Sabor u Seleuciji je započeo s radom 27. rujna 359. a nakon nekoliko dana oštrih diskusija pokazalo se da prevagu odnose homojuzijci, protiv filoarijanske i homejske manjine, koju su predvodili Akacije i Edoksije. Dok su ova dvojica predlagala formulu poput one sirmijske, dotle je većina nametnula onu antiohijsku iz 341.
S drugu stranu koncil u Riminiju, zapoševo već u svibnju, je imao sasvim drukčiju sudbinu. Nakon početne prevage koju su imali nicjeski homouzijci, još uvijek dominantni na Zapadu, uslijed čudnih i zbunjujućih događanja koja su poticali Valent i Urzacije a podupirao car, sabor je potvrdio jednu formulu vjere koja je Sina definirala sličnim po Pismima, a ujedno je i zabranjivala upotrebu pojma ousia u doktrinaranom kontekstu, jer nije svetopisamski pojam. Svi biskupi okupljeni u Riminiju bili su prisiljeni potpisati ovu formulu, koja je potom ozakonjena na novom saboru u Carigradu (početkom 360.). Akacije i Eudoksije su bili pobjednici ovih sabora, dok su glavni predstavnici homojuzijske struje bili svrgnuti i poslani u izgnanstvo. Eudoksije je čak nakon toga bio premješten u Carigrad, a u Antiohiji ga je zamijenio Melecije, Akacijve prijatelj. I radikalni arijanci (anomejci) su bili udareni kaznama da se dade do znanja da pobjednička stranka želi biti daleko od svih ekstrema, bilo arijanskih bilo antiarijanskih. Rimijska formula je, kao vrlo uopćena, mogla je biti potvrđena od svih po malo, ali nije imala u vidu teološki rad i napredak koji se tih godina u međuvremenu dogodio na više strana, tako da je njena sudbina bila vezana s onom Konstancijevom, a on umrije nešto malo kasnije, 362.
Konstancijev nasljednik Julijan, budući da je odbacio vjeru, nije se zanimao za ove teološke rasprave, pa je dopustio da se vrate iz izgnanstva svi oni koje je Konstancije protjerao zbog religioznih motiva. Cilj ovakve odredbe bio je dodatno oslabiti Crkvu unutarnjim borbama. A premda je dopuštala slobodu djelovanja anomejcima, davala je također i antiarijancima bilo homojuzijcima bilo homouzijcima, koji si bili mnogo snažniji od arijanaca. Na Zapadu gdje su arijanci bilo mnogo slabiji, a antiarijanci snažni i kompaktni u ispovijedanju nicejske vjere, reakcija je započela u Galiji pod Hilarijevim vodstvom, te se brzo proširila i u drugim dijelovima, olakšana umjerenim mjerama koje su se primjenjivale prema biskupima koji su bili potpisnici riminijske formule: od njih se tražilo samo da potpišu nicejsku vjeroispovijest i da osude arijanizam.
Valentinijan I., car od 364., nije pokazao zanimanje za vjerski vid rasprave, što je omogućilo arijancima da zadrže neke prije stečene položaje: npr. u Milanu je bio Auksencije biskupom sve do smrti (374.), usprkos Hilarijeva pokušaja da ga svrgne (364.), a naslijedio ga je nicejski orijentiran Ambrozije. Ali je zato, nakon što je umro sirmijski Germinije (376.), Ambrozije je postavio za nasljednika Anemija, nicejske orijentacije. U tom trenutku na Zapadu arijanci su kontrolirali tek nekoliko biskupskih sjedišta.
Na Istoku je bilo sasvim drukčije, ne radi toga što bi arijanci bilo snažniji (i oni podijeljeni na umjerenije oko Eudoksija i Euzoja i na radikalne oko Eunomija), nego prije svega što su antiarijanci bili razjedinjeniji. Godine 362. Atanazije je sazvao sinodu u Aleksandriji, te je odobrio umjerene mjere, poput Hilarija, protiv onih koji su bili pristali uz arijanizam zbog straga ili interesa, te je ponovno predložio nicejski homoousios kao formulu vjere oko koje ujediniti sve antiarijance.
Jedna mala skupina homojuzijaca i homejaca, okupljena oko Melecija, potpisala je 363. nicejsku vjeroispovijest, tumačeći ipak homoousios (istobitan) u smislu homoiousios (sličnobitan). Ali u Antiohiji antiarijanci su bili podijeljeni u dva tabora: jedna mala skupina nicenaca predvođenih biskupom Paolinom suprotstavljala se većoj skupini homojuzijskih usmjerenja, ili barem umjerenija, koju je predvodio Melecije. A kako je ovaj bio vezan s Akacijem i s ambijentima koji su uvijek bili protivni Atanaziju, premda su prihvatili homoousios, izbjegli su sporazum s Aleksandrijskim biskupom, koji je stoga uspostavio zajedništvo s malom nicenskom skupinom biskupa Paolina. Tako se pogoršalo stanje i raskol u Antiohiji, jer je Zapad slijedio Atanazijev primjer i prihvaćao Paolina, dok je Istok, izuzev Egipta, bio uz Melecija.
Usprkos svega nakon Aleksandrijske sinode doći će do preokreta ili barem do prevage nicejske struje na čelu s Atanazijem, te će potom, uz teološku prodornost Kapadočana, arijanizam biti poražen, bez obzira što će do 378. arijanci uživati potporu cara Valenta. Konačna potvrda pobjede pravovjerja dogodit će se na Carigradskom saboru (381.). 

SVETI ATANAZIJE IZ ALEKSANDRIJE
—Život
Najznačajniji je aleksandrijski biskup i veliki pobornik nicejske vjere. Grgur Nazijanski ga je definirao „stupom Crkve“, a grčka Crkva mu daje naziv „otac pravovjerja“. Bio je veliki protivnik arijanizma, čovjek čvrstog karaktera spreman stati u obranu istine, premda vrlo tolerantan i umjeren kad je trebalo stvoriti teološki savez i s onima koji od početka nisu bili radikalnih uvjerenja poput njega. Kao biskup bio je 5 puta poslan u izgnanstvo, te je proveo 17 godina izvan svojeg biskupskog sjedišta.
Vrela o njegovu životu imamo u djelu Historia acephala (Historia Athanasii, na latinskom, ali je nepotpuna), sirijski uvod u Blagdanska pisma, 21. govor Grgura Nazijanskog, itd.
Atanazije je rođen oko 295. u Aleksandriji, gdje je primio klasični i teološki odgoj. Također se razaznaje da je imao doticaja s monasima u Tebaidi. Za đakona je zaređen 319., te ga je biskup Aleksandar uzeo sebi za tajnika. U tom svojstvu je i sudjelovao na Nicejskom saboru 325., gdje je privukao pozornost svojim raspravama protiv arijanaca. Kada tri godine kasnije umire Aleksandar, njega izabiru za nasljednika, u ne baš laganoj situaciji, opterećenoj mnogim raspravama, a i taj izbor je mnogim bio sporan jer su ga smatrali premladim za tu službu.
Nakon izbora, ne samo što se je pogoršala situacija s članovima Melecijeve šizme, nego su se zaoštrile i polemike s arijancima. Već 330. Godine otišao je u Tebaidu, gdje se najviše proširila melecijanska sljedba. Potom je uslijedilo putovanju u Pentapol, koje je vjerojatno bilo motivirano suprotstavljanjem arijanizmu. Iz ovog razdoblja (330./331.) je i Konstantinovo prijeteće pismo u kojem ga upozorava da će ga maknuti s aleksandrijske stolice ukoliko ne prihvati one koji se žele vratiti u Crkvu. Pismu je prethodio protest jedne delegacije melecijanaca koja je pred carem iznijela svoje optužbe protiv Atanazija, pa je koncem 331. bio pozvan na saslušanje u Psamathiau blizu Nikomedije. Uspješno se obranivši protiv optužbi, vraća se u Aleksandriju.
Malo prije Uskrsa 334. Atanazije je primio novi carski poziv da se pojavi na saboru u Cezareiji Palestinskoj, sazvan vjerojatno po želji Euzebija iz Nikomedije, no odbio je pojaviti se, što će umanjiti njegov ugled u Konstantinovim očima. Godinu dana kasnije (335.) bit će sazvan sabor u Tiru koji će ga osuditi, nakon čega će ga car Konstanti protjerati u Trier. Temeljni cilj ovog sabora bio je osuditi jednog biskupa izrazito vjerna nicejskim odredbama, koji je uz to imao utjecaj i crkveni autoritet na vrlo velikom području, imajući ispod sebe gotovo sto biskupija.
Nakon što Konstantin umire 337., Atanazije se vraća temeljem odredbe Konstantina II. Međutim, na biskupskoj stolici zatekao je Pista, nekad osuđenog svećenika jer je bio arijanac. Nakon jednog egipatskog sabora, spor je predstavljen papi Juliju koji obećava da će sazvati sabor da se riješi pravo Atanazijeva zakonitog nasljedstva aleksandrijske stolice. Međutim, nisu mirovali niti euzebijanci, koji su Konstanciju ponudili nova rješenja: osloboditi se Pista i imenovati novog biskupa u Aleksandriju u osobi Grgura Kapadočanina. Carskom silom, nakon mjesec dana Atanazijeva otpora, to se i dogodilo, tako da je o Uskrsnu 339. Atanazije, svrgnut po drugi put, bio prisiljen napustiti Aleksandriju i otići u Rim. Premda je se situacija u Egiptu pogoršavala trajnim pritiscima na svećenstvo i vjernike, bilo sa carske strane, kao i sa strane nametnutog biskupa Grgura, Atanazije je dotle koristio vrijeme za nove saveze koji će mu i u kulturološkom i u društvenom smislu biti značajni, kao što je poznanstvo s Marcelom iz Ancire i određenim rimskim aristokratskim krugovima.
Papa je sazvao sabor u Rimu (zima 340. – proljeće/ljeto 341.) na kojem je Atanazija oslobodio optužbe, a oslobodio je također i Marcela iz Ancire, svojedobno optužena za sabelijanizam. Međutim, na Istoku situacija još nije bila zrela da bi se mogao vratiti. Euzebije iz Nikomedije je bio promaknut za carigradskog biskupa, te je, imajući potpunu Konstancijevu potporu, 341. sazvao sabor u Antiohiji. Ovom zgodom su se razvile i produbile nove teološke rasprave tako da su nastale tri ispovijesti vjere, kojima se godinu dana kasnije pridružila i jedna četvrta. Takozvana druga je se pojavila kao ona službena, a odlikuje se šutnjom prema Nicejskom vjerovanju i terminologijom koja ga je karakterizirala. Insistira se na govoru o trima hipostazama, osuđuje se radikalne vidove arijanizma, ali također i sabelijanizma za koji su mnogi mislili da je pronašao novi oblik pojavljivanja u Marcelu iz Ancire. U isto vrijeme koncil je potvrdio svoj autoritet na vlastitom teritoriju, izjavljujući da neće dopustiti ničije miješanje u vlastite odluke (aluzija na Rimski koncil kojim je Julije rehabilitirao Atanazija i Marcela).
Novi značajni događaj zbio se sazivom sabora u današnjoj Sofiji (Serdica) 343. na poticaj pape Julija i na zahtjev cara Konstansa i njegova pritiska na Konstancija. Trebale su se susresti istočna i zapadna delegacija, ali umjesto da je došlo do susreta istočne i zapadne delegacije, došlo je do međusobne ekskomunikacije. Zapadna delegacija je stala u obranu Atanazija i Marcela, te je čak došlo do formuliranja i kruženja jedne vjeroispovijesti na principima vrlo arhaičke teologije, koja će govoriti o samo jednoj hipostazi. Time se jaz Istoka i Zapada još više produbio.
Tek će smrt Grgura Kapadočanina 345. godine donijeti određeno smirivanje duhova, a Konstancije će na Konstansov nagovor dopustiti da se Atanazije vrati u Aleksandriju 346., što je on i učinio na vrlo trijumfalan način. Međutim, takva situacija neće potrajati predugo, naročito poradi neprijateljstva carske vlasti koje je trajno tinjalo prema njemu.
350. Magnezije daje ubiti cara Konstansa, da bi ga godinu dana kasnije kod Osijeka (Mursia) porazio Konstancije postavši jedinim vladarom Carstva. Ovaj događaj će dodatno vezati cara uz arijance, jer će mjesni biskup Valent predvidjeti i nagovijestiti pobjedu Konstancijeve vojske, čime će biti otvorena vrata za nove urote protiv Atanazija. Već 350. je tridesetak biskupa okupljenih na saboru u Antiohiji odredilo da Atanazija naslijedi Georg iz Kapadocije. Glede toga su napisali i pismo papi Juliju optužujući Atanazija za ne poštivanje cara (crimen laesae maiestatis) i za izdaju, jer je navodno izazvao neslogu između Konstansa i Konstancija, te da je održavao dobre odnose s Magnezijem. Papa Julije umire u travnju 352., da bi ga naslijedio Liberije koji 353. poziva Atanazija da dođe osobno u Rim na sabor da se rasprave optužbe protiv njega. No kako se politička situacija promijenila, Atanazije je smatrao da je prikladnije ostati u Aleksandriji, pa je poslao papi pismo obrane protiv iznesenih optužbi koje je potpisalo osamdeset egipatskih biskupa. Smatrao je ipak da će se moći obraniti pred Konstancijem, te je poslao jednu biskupsku delegaciju u Milano, ali bez uspjeha. Već je bilo jasno da je Konstancije odlučio protiv njega primijeniti osudu iz Tira i ostalih istočnih sabora. Carski službenik Montan donio mu je poziv da se u studenome 353.pojavi pred carem u Arlesu, gdje je car namjeravao slaviti svoju obljetnicu vladavine (tricennalia), međutim nije se odazvao jer je zna da bi odlazak iz Aleksandrije značio prepuštanje mjesta Georgu iz Kapadocije. Konstancije je ipak sazvao sabor u Arlesu i prisilio dio galskih biskupa da osude Atanazija.
Kad je potom papa Liberije, nakon što su i njegovi legati bili prisiljeni potpisati Atanazijevu osudu, tražio da se održi sadržajniji sabor, sazvan je sabor u Milanu 355., ali je Konstancije iskoristio i ovu prigodu da prisili još veći broj biskupa da osude Atanazija. One koji nisu potpisali osudu (Euzebije iz Vercelija, Dionizije iz Milana, Lucifer iz Cagliarija), također je čekalo progonstvo, tako da je car imao odriješene ruke i potrebne ovlasti udaljiti Atanazija iz Aleksandrije. Uslijedili su bezuspješni pokušaji da se osuda izvrši, te je naposljetku intervenirala vojska, a Atanazije je bio prisiljen pobjeći u pustinju (356.).
Nakon što u studenome 361. umire Konstancije, a u prosincu biva linčovan Georg iz Kapadocije, u veljači 362. Atanazije se vraća u Aleksandriju, zahvaljujući dekretu cara Julijana koji dopušta svim prognanim biskupima da se vrate u svoja sjedišta. Iste godine saziva poznati sabor koji će naznačiti prekretnicu u borbi protiv arijanizma, jer će započeti intenzivniju suradnju i s teolozima koji nisu bili za nicejski pojam homoousios, ali su bili protivnici arijanizma. Koncem 362. ili početkom 363. zadesit će ga nova odredba o prognanstvu iz kojeg će se vratiti nakon smrti cara Julijana.
Prihvaćen od novog cara Jovijana kao zakoniti antiohijski biskup ostaje u biskupiji dvije godine dok nije car Valent, sklon arijancima, potakao da se izda edikt (365.) kojim bi morali ići u progonstvo svi oni koje je Konstancije prognao, a vratili su se u svoja sjedišta nakon Julijanova edikta. Opet je bio prisiljen bježati (listopad 365.), ali ostaje u okolici Aleksandrije, da bi se u veljači 366. vratio i ostao u Aleksandriji sve do smrti 373.

—Spisi
Premda živeći u iznimno teškim okolnostima, Atanazije je bio vrlo plodan pisac, čiji su spisi u tijesnoj povezanosti s borbom za nicejsko pravovjerje. Ne predstavlja se kao profesionalni erudita, štoviše čak je nemaran i književnom oblikovanju izričaja tako da se mnogo ponavlja, ali zadivljuje svojim poznavanjem Pisma, sposobnošću raspravljanja i dubinom vjerničkih uvjerenja.

—Apologetski i dogmatski spisi

• Adversum gentes duo libri (vjerojatno napisani oko 318.): traktati Oratio contra gentes iOratio de incarnatione Verbi sastavni su dijelovi ovog djela koje Jeronim navodi kao Adversum gentes duo libri.
  U prvom traktatu pobija mitologije, poganske kultove i vjerovanja, ispituje narav, izvor i povijest zla, opisujući potom nemoralnost i ludost idolatrije u svim njenim oblicima. Nakon što pobija pučki politeizam, kritizira također filozofski panteizam kao najuzvišeniji oblik štovanja prirode.
  U drugom traktatu dokazuje da za iskvarenost ljudske naravi ne postoji drugi lijek nego utjelovljenje, kao što je ono jedino sredstvo kojim se čovjek uspostavlja u iskonsko stanje koje je imao prilikom stvaranja. Izlaže razloge Kristova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, te brani kršćansku vjeru u ovom velikom otajstvu protiv židovskih i poganskih prigovora.
• Orationes contra arrianos (napisano oko 358.). Tri govora protiv arijanaca je njegovo temeljno dogmatsko djelo. U prvom izlaže arijanski nauk u Thaliji i brani definiciju Nicjeskog sabora: Sin je vječan, nestvoren i nepromjenjiv, te postoji jedinstvo božanske biti između Oca i Sina. Drugi i treći govor tumače svetopisamske tekstove koji se odnose na rađanje Sina (Heb 3, 2; Dj 2, 36; Izr 8, 22), te odnos Sina s Ocem po Ivanovu Evanđelju i utjelovljenje (Mt 28, 18; Iv 3, 35; Mt 26, 39; Iv 12, 27; Mk 13, 32; Lk 2, 52) odbacujući arijansku egzegezu i dajući pravo tumačenje.
• De incarnatione et contra arrianos. Dokazuje svetopisamskim dokazima božanstvo Sina i Duha Svetoga. Govori o tri hipostaze u smislu triju osoba, zbog čega su neki osporavali Atanazijevo autorstvo, no već na Aleksandrijskoj sinodi 362. Atanazije je smatrao da se pojam hipostaza može rabiti u značenju pojma „osoba“.

—Dogmatski spisi pripisivani Atanaziju:

• De incarnatione contra Apolinarem;
• Sermo maior de fide;
• Expositio fidei;
• Interpretatio in symbolum;
• Dialogi de sancta Trinitate quinque; Dialogi contra Macedonianos duo;
• Symbolum Athanasianum;
• Pseudo-Athanasii De Trinitate libri XII.

—Povijesno-polemički spisi

• Apologia contra arrianos (357.)
• Apologia ad Constantium imperatorem (357.)
• Apologia pro fuga sua (357.)
• Historia arrianorum (358.)

—Egzegetski spisi

• Epistula ad Marcellinum de interpretatione Psalmorum
• Expositiones Psalmorum

—Asketski spisi

• Vita S. Antonii (napisna 357., malo nakon Svečeve smrti 356.). Imala ogroman utjecaj na oblikovanje kršćanskih asketa.
• De virginitate
• Sermones

—Pisma

• Blagdanska ili uskrsna (jedno čak s popisom svetopisamskih knjiga),
• Sinodalna
• Enciklike
• Dogmatsko-polemička pisma: pisma Serapionu (napisana 359.-360. u kojima govori o božanstvu Duha Svetoga); Pismo Epictetu (govori o odnosu povijesnog Krista i vječnog Sina); Pismo Adelfiju (370.-371.); Pismo o dekretima Nicejskog sabora; Pismo o saborima u Riminiju i Seleuciji; Pismo Rufijanu; Pismo monasima.
• Asketska pisma: Pismo monahu Amunu; Pismo Drakonciju.

—Teologija svetog Atanazija
Atanazije se nije bavio teologijom kao znanstvenom disciplinom, niti je dao spekulatvni doprinos teologiji, niti je razradio neki teološki sustav niti je domislio novu terminologiju, ali povijest teologije 4. st. ne može se vrednovati bez njegova teološkog rada. Velika mu je zasluga da je obranio kršćansku predaju od opasnosti helenizacije koja se krila u Arijevoj herezi. Kao dobar Origenov učenik koristi forme i pojmove grčke misli, ali im daje značenje i sadržaj koji izvlači iz objave. Sav njegov napor je usmjeren prema tome da sačuva „predaju, nauk i vjeru koju je Gospodin donio na počecima Katoličke Crkve i koju su apostoli propovijedali i oci sačuvali“.
Protiv racionalističkih tendencija svojih protivnika, on uspostavlja primat vjere nad razumom, koji ne prihvaća za mjerodavnog suca na metafizičkom polju, jer ako ne dopušta čovjeku da upozna niti vlastitu narav, kako bi mogao govoriti o božanskoj i neizrecivoj naravi. Služi se filozofijom za tumačiti i objašnjavati nauk Crkve, ali ne što bi smatrao da bi zahvaljujući njoj čovjek mogao upoznati Božju bit. Kao polemičaru misao mu ide u preciznost više nego u širinu, te zna vrlo jasno razlikovati između grčke misli i kršćanske vjere. Ne samo da je obranio istobitnost Oca i Sina, već je izložio narav i rođenje Logosa mnogo uspješnije nego sve prethodni teolozi, udarivši tako temelje budućeg teološkog razvoja.

—Trojstvo
Što se tiče poimanja Trojstva, Atanazije je branio jedinstvo Trojstva u razlikovanju osoba. Trojstvo nije zajedništvo između Stvoritelja i stvorenja (Logos), nego je cijelo Trojstvo stvoritelj: Otac stvara sve po Sinu Duhu Svetomu. Tako će odbaciti ideju da je Logos nužan kao posrednik za stvaranje svijeta, što je izričito tvrdio Arije na tragu Origenove i Filonove filozofije, držeći kako svijet ne bi bio u stanju izdržati neposredni dodir s Očevom rukom, te bi Otac zbog toga bio prisiljen prije stvoriti Sina kao posrednika sveg ostalog stvorenja. Navodno bi bilo nedostojno Oca imati dodir sa stvorenjem. Dok Arije Sina svrstava među stvorenja, Atanazije ga smatra Bogom držeći ga rođenim, a ne stvorenim. Dok ga Arije smatra najsavršenijim od Očvih stvorenja, stvorenim voljom Božjom, Atanazije odgovara da samo ime „Sin“ pretpostavlja njegovo rođenje, te da biti rođen znači da je izišao iz biti Očeve, a ne iz njegove volje. Zato ne može biti nazvan stvorenjem, Očevim, već Sinom, to jest Bogom, jer posjeduje puninu božanstva poput Oca. Sin je stoga vječan poput Oca, te su, premda dvojica, u isto vrijeme i jedan, jer su iste naravi, kao što će definirati i Nicejski sabor. Atanazije će biti onda veliki pobornik Nicjeskog vjerovanja kojemu je ključni pojam bio upravo istobitan (homoousios), te će smatrati nedostatnim pojam sličnobitan (homoiousios; od homoios=sličan) kojim će se služiti određeni teolozi odbacujući istobitan kao nebiblijski pojam. On će, naprotiv, pokazati kako je upravo „sličnobitan“ nedostatan i u konačnici nedosljedan, te da, u stvari, kad ga se dosljedno tumači, dođe se do zaključka da je moguć jedino „istobitan“.
Tako se, u stvari, Atanazije, da bi dokazao božanstvo Sina poziva na trostruki princip: a) Sveto pismo i Predaja potvrđuju da Sin proizlazi iz Oca rađanjem (ne iz volje već po naravi),b) Logos ne može biti stvoren jer je on stvorio sve stvari,c) Logos je Bog, te samo tako može ljude učiniti dionicima božanske naravi otkupljujući ih.

—Logos i otkupljenje
U temelju Atanazijeva poimanja Boga stoji soteriološki zahtjev, koji prevladava do te mjere da značajno utječe na kristološki i trojstveni nauk. Već od prvog svog djela Protiv pogana pokazuje da je najveći spasenjski čin, bez kojeg nema spasenja čovjeka, upravo utjelovljenje (enanthropesis) Logosa, njegovo uzimanje tijela koje postaje sredstvo (organon), uz pomoć kojega ne samo da je čovjek stvoren na sliku, već je i potpuno obnovljen i nanovo stvoren, ukoliko solidaran s utjelovljenim Logosom. Da bi moglo doći do spasenja neophodno je da Božji Logos posjeduje bitnu odrednicu: božanstvo koje proistječe iz stvarnog sinovstva od Boga Oca. Ako bi se Logosu oduzela ova dimenzija, on ne može potaknuti među ljudima, otežanima grijehom, pokvarljivošću i smrtnošću, one učinke nepokvarljivosti, besmrtnosti, pobožanstvenjenja, obnovljene spoznaje Boga, što su sastavni i nosivi elementi spasenja.
Postoji dakle jedan nerazdvojni binom u Atanazijevoj misli, koji se provlači gotovo nepromjenjiv, prema izražen u promijenjenim okolnostima i drugim riječima, tijekom cijeloga njegova književnog djelovanja i stvaranja: spasenje povijesnog čovjeka uronjena u grijeh i kraljevstvo smrti, može doći samo po biću koje je savršeno božansko, Logosu Sinu Očevu, jer je taj isti Logos uzeo stvarno ljudsko tijelo, savršeno isto tijelu svakog čovjeka. Čovjek nakon pada i nakon što mu je bila određena smrt jer se okrenuo sebi i neurednim željama duše i strastima tijela, prepušten samome sebi, nije sposoban spoznati Boga, niti ga razmatrati u stvorenju, razumjeti ga iz proročkih riječi. Stoga Logos, uzimajući tijelo, pojavljuje mu se kao čovjek, s tijelom sličnim njegovu, dohvatljivo osjetilima, pred njegovim očima upravo u tijelu pobjeđuje grijeh, pokvarljivost i smrt. U isto vrijeme on je slika (eikon) Očeva, preko koje je moguće da čovječanstvo ponovno spozna Boga. Bog se učinio čovjekom, da bi se čovjek pobožanstvenio. Logos se zaogrnuo smrtnom naravi da bi pružio žrtvu za grijehe i spasio ljude od smrti. Štoviše u utjelovljenju se zaogrnuo besmrtnošću i neraspadljivošću da bi je dao svim ljudima. Sin Božji se utjelovljuje da bi, budući da je prava slika Očeva, mogao i u čovjeku obnoviti izgubljenu sličnost,a umirući učiniti ljude dionicima svoje besmrtnosti i nepokvarljivosti.
Učinci besmrtnosti, nepokvarljivosti, spoznaje, pobožanstvenjenja koje čovjek usvaja zahvaljujući utjelovljenju, ne događaju se naravnim prijelazom, utoliko što između Boga i čovjeka postoji veliki raskorak između Stvoritelja i stvorenja.

—Kristologija
U kristologiji jasno potvrđuje dvije odvojene naravi u Kristu: Krist je savršeni Bog i savršeni čovjek. Isto tako, zadržavajući stvarno razlikovanje božanstva i čovještva, potvrđuje njegovo osobno jedinstvo. Stoga sve što čini Krist kao Bog i kao čovjek pripada njegovoj osobi.
Ipak Atanazije u svojoj kristologiji ne ostavlja mnogo prostora za Kristovu ljudsku dušu i njene funkcije. Razlog u tome leži što je i sam usvojio jednu staru kristološku shemu koja se razvijala na temelju odnosa Logos-sarx, što je uostalom bila i Arijevo i Apolinarovo kristološko polazište.

—Pneumatologija
Atanazijev nauk glede božanstva Duha Svetoga i identiteta biti s Ocem slijedi kristološku misao aleksandrinaca. Duh Sveti mora biti Bog, jer da je stvorenje, u njemu ne bi bilo nikakve participacije na božanskom, niti bismo mi preko njega mogli imati udjela na božanskoj naravi, što izričito veli sveti Petar u svojoj poslanici (usp. 2 Pt 1, 4). Jer je dio Trojstva, nije stvorenje, već Bog. Ako ima takav učinak da pobožanstvenjuje, to je zato što je Bog, jer to može samo Bog činiti.
Kao što je Sin istobitan s Ocem, tako je isto i Duh istobitan obojici. Potom, izričito veli da Duh Sveti proizlazi iz Oca. I premda nigdje ne spominje izričito njegovo proizlaženje i iz Sina, ipak je iz argumentacije razvidno da podrazumijeva proizlaženje Duha polazeći od Sina, to jest iz Oca preko Sina.

—Krštenje
Atanazije smatra nevaljanim krštenje podijeljeno od arijanaca, ne samo jer oni nisu koristili trojstvenu formulu, već i zato što je njihova vjera u kojoj se podjeljuje ovo krštenje defektna.

—Euharistija
Izričito tvrdi da kruh i vino se po molitvama i zazivima pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Odbacuje kafarnaitsko tumačenje kao krivo, jer su bili uvjerenja da se Kristovo tijelo blaguje na naravan a ne otajstven način. Zato je Atanazije govorio o tijelu i krvi koji su dani na duhovan način, što ne znači da je time podrazumijevao simboličan ili nerealan.

SVETI HILARIJE IZ POITIERSA
—Život
Nazvan je i Atanazijem Zapada, a rođen, kako se pretpostavlja, oko 300. u Poitiersu. Neki su na temelju Prologa njegova De Trinitate tumačili da je rođen u poganskoj obitelji, ali to nije sasvim izvjesno, jer je moguće da on svoj put prema Bogu počevši od poganstva predstavlja više u retoričkom smislu, a ne stvarnom. Vjerojatno je krštenje primio kao odrasli, a isto tako je nepoznat datum njegova biskupskog ređenja, za koje se pretpostavlja da je bilo oko 350., a nedostaju i ostali biografski podaci. Njegova djela pokazuju dobru filozofsko-književnu i retoričku naobrazbu.
Siguran spomen o njemu po prvi put se pronalazi na saboru u Béziersu 356. održanom pod predsjedanjem Saturnina iz Arlesa, gdje se je pokušao suprotstaviti filoarijancima u Galiji. Rezultat toga je da je bio svrgnut zajedno s Rodijanom iz Toulousa i protjeran u Frigiju u četverogodišnje izgnanstvo. Tamo je s jedne strane došao u kontakt s Origenovim djelima koja će obilježiti njegovu duhovnost i egzegezu, a s druge strane će susresti homojuzijce, antiarijance ali i antinicejce, te će produbiti svoje spoznaje o arijanskoj raspravi. Bit će uvjeren kako se treba čuvati opasnosti arijanizma, ali isto tako i one suprotne – sabelijanizma, te da je moguće ispovijedati trojstvenu pravovjernu teologiju, bez da ju se temelji na nicejskom pojmu istobitan (homoousios), jer je i ovaj pojam mogao imati dvoznačnih tumačenja.
Shodno tome Hilarije će se zauzeti da se okupi zajednički antiarijanski front sastavljen na Zapadu od nicenaca, a na Istoku od antinicenaca. Uživajući za vrijeme izgnanstva stanovitu slobodu, sudjelovao je na Seleucijskom koncilu (359.) u redovima homojuzijaca. Bezuspješno je pokušao u Carigradu otvoriti javnu raspravu sa Saturninom iz Arlesa, filoarijanskog predstavnika iz Galije, koji se našao ondje nakon Riminijskog koncila. Ipak mu je bilo dopušteno vratiti se u Galiju, ali pod uvjetom da ne vrši biskupsku službu. Međutim Galija je već bila došla pod Julijanovu upravu (361.), tako da je Hilarije sasvim slobodno predvodio antiarijansku reakciju koja je okrunila svoja nastojanja Pariškim saborom (361.). Učinio je da pobijedi doktrinalna struja kompatibilna i s homouzijcima i s homojuzijcima, a glede onih koji su na saboru u Riminiju potpisali filoarijansku formulu, poduzeo je vrlo umjerene mjere.
O njegovim nastojanjima znamo još i to da je 364. u Milanu, zajedno s Euzebijm iz Vercelija, bezuspješno pokušao svrgnuti arijanskog biskupa Auksencija. Jeronim datira njegovu smrt godine 367.

—Djela i misao
Hilarije nije razvijao književnu djelatnost samo na doktrinarnom polju suprotstavljajući se carskoj filoarijanskoj politici, nego se je ogledao i na egzegetskom polju, a nije se ustručavao niti poezije. Dobar dio njegove teološke djelatnosti nam je sačuvan.

Dogmatska djela: Od dogmatskih djela najvažnije je De Trinitate u 12 knjiga, a nije zanemarive važnosti niti De synodis.

·         De Trinitate: napisano je za vrijeme izgnanstva, a trenutna struktura ukazuje na to da se radi o spajanju dvaju spisa u jedan. U prvom dijelu (knjige I-III) obrađuje opću problematiku arijanizma, dok u drugom dijelu, podijeljenom u dvije cjeline (IV-VII. i VIII-XII.) pobija Arijevu ispovijest vjere poslanu Alesandru, te raspravlja o odnosu jedinstvo/razlikovanje Oca i Sina na temelju svjedočanstava Staroga i Novoga zavjeta. Knjige VIII-XII. posvećuje isključivo analizi nekih svetopisamskih tekstova (1 Kor 15, 25 i Izr 8, 22) iz kojih su arijanci izvlačili zaključak da je Sin po naravi manji  od Oca.
Hilarije se koristi spoznajama iz Tertulijanove i Novacijanove teologije, ali nadasve se služi onom homojuzijskom, obrađujući sve prikladne naznake s velikom izvornošću. On potvrđuje jedinstvo naravi i razlikovanje osoba u Ocu i Sinu, poimajući takav odnos kao potpuno prožimanje jednog s drugim, tako da se razlikuju samo po svojim iskonskim odnosima: Otac je stvarno rodio Sina bez da izgubi išta od svoje naravi, a Sin je primio i sadrži u sebi cijeloga Oca, te je njemu jednak u djelovanju, snazi, časti, moći, slavi i životu (operatio, virtus, honor, potestas, gloria, vita).
Da bi se razlikovao od arijanaca koji su govorili o muci Kristovoj kao dokazu da je njegovo božanstvo nesavršeno, Hilarije tvrdi da je Kristovo tijelo stvarno, ali nebesko, sposobno osjetiti muku, ali ne i bol. Mnogo manje je zainteresiran za govor o Duhu Svetom o kojem se onda vrlo malo raspravljalo. Sklon je promatrati ga kao više kao dar ili božansku silu nego kao osobu. U posljednjoj knjizi isključuje mogućnost da bi ga se moglo smatrati stvorenjem, kako su to činili arijanci i pneumatomasi.

·         De synodis: U prvim mjesecima 359., dok se pripremao koncil u Riminiju, Hilarije je napisao ovu knjigu za galski episkopat, ali uputivši je također i antiarijancima Istoka. U prvom dijelu analizira formule vjere objavljene između 341. i 357., osudivši izričito samo posljednju, onu sirmijsku (blasphemia Sirmiensis) u toliko što je bila otvoreno arijanska, dok svima ostalima daje dobrohotno tumačenje, trudeći se ukazati da su spojive sa zapadnom teologijom. U drugom dijelu sučeljava pojmove homoousios i homoiousios, tumačeći ovaj drugi u smislu jednak po biti, te pokazuje da su oba pojma podložna bili pravovjernim bilo krivovjernim tumačenjima. Poziva stoga zapadnjake, pobornike prvoga, i istočnjake, pobornike drugoga, da traže put međusobnog razumijevanja iznad razlika koje postoje u pojmovima, a ne u srži poruke. Lucifer iz Cagliaria je kritizirao ovo djelo kao preotvoreno prema istočnoj teologiji, tako da se Hilarije morao braniti jednom apologijom. Doista, Hilarije se trudi minimalizirati doktrinalne razlike između istočnjaka i zapadnjaka s ciljem da se dođe do dogovora, ali djelo u cjelini pokazuje da savršeno poznaje vrlo kompleksnu stvarnost rasprava na Istoku, te vrlo rijetku sposobnost da se uoče pitanja u bitnim crtama i odrednicama, ne dajući se odvući na marginalne argumente i pozicije.

Povijesna i polemička djela: ostala djela posvećena arijanskoj problematici su uglavnom polemičkog i povijesnog karaktera.
·         Liber I ad Constantium: sastoji se od dva teksta: u prvom dijelu je pismo zapadnih biskupa sa sabora u Serdici (Sofija, 343.) koje poziva Konstancija da zaustavi progon protiv pobornika nicejskog vjerovanja, a u drugom dijelu je narativni tekst u kojem Hilarije osporava regularnost Milanskog sabora (355.). Ovaj spis je bio napisan prije odlaska u izgnanstvo.
·         Liber II ad Constantium, napisan u Carigradu 359. Hilarije moli cara da mu dopusti javnu raspravu sa Saturninom iz Arlesa i da ne potvrđuje ispovijest vjere iz Riminija.
·         Liber contra Constantium:  Kako njegovi gore spomenuti napori bijahu uzaludni, napisa ovu knjigu protiv Konstancija tvrdeći kako je gori od najgorih progonitelja iz povijesti poput Nerona, Decija, Maksimijana, jer nije otvoreni neprijatelj Crkve, već podmukli tlačitelj. Premda neki tvrde kako je ovo napisao nakon Konstancijeve smrti, ipak se iz samog teksta razaznaje da je napisana dok je Hilarije još bio u progonstvu.
·         Contra Auxentium: upućena katoličkim biskupima, a sadrži sažetak izvješća o uzaludnom pokušaju da s Euzebijem iz Vercelija svrgne Auksencija u Milanu (364.), u kojoj ukazuje na Auksencijevo lukavo ponašanje prema svojim protivnicima i njegovu privrženost riminijskoj ispovijesti vjere.
·         Fragmenta historica: Radi se o zbirci dokumenata koji se odnose na arijansku krizu. U prvom dijelu se nalazi dokumentacija koja se tiče sabora u Serdici i godinama nakon toga, s vrlo opsežnim Hilarijevim komentarom. Drugi dio sadrži dokumentaciju koja se tiče sabora u Riminiju, a dodana su i pisma pape Liberija. U trećem dijelu su dokumenti iz razdoblja od 359. do 366. Ovo djelo je od temeljnog značenja za upoznavanje središnjeg razdoblja rasprave s arijancima.

Egzegetska djela: Hilarije je započeo svoju egzegetsku djelatnost još prije odlaska u izgnanstvo pišući Komentar Matejeva Evanđelje, a osim toga napisao je i Komentar Psalama, Raspravu o starozavjetnim otajstvima.

·         Komentar Matejeva Evanđelja: Radi se kraćem djelu u kojem tumači glavne događaje Matejeva Evanđelja u obliku komentara (opus continuum), gdje se ne pronalaze tragovi prethodne homiletske obrade, a to je slučaj i u drugim njegovim egzegetskim djelima. Autor je sklon alegorijskoj metodi koja ukazuje na duhovno značenje koje je u pozadini onog doslovnog. Takvo duhovno značenje, razvijajući točke već prisutne u slovu teksta, tumači događaje i Isusove govore u svjetlu posljedica koje bi iz njih proizišle, te u njima uočava neprijateljstvo židova prema Crkvi u nastajanju, ukidanje stare ekonomije, propovijedanje poruke poganima. Djelo pokazuje trojstveni nauk prilično nedorađen i tragove materijalističkog antropomorfizma (tjelesnost duše).
·         Komentar Psalama: Za boravka na Istoku Hilarije se, stupivši u kontakt s Origenovim djelima, upoznao s platonističkim spiritualizmom, na što na primjer ukazuje ovaj komentar, napisan vjerojatno nakon povratka iz izgnanstva. Sačuvano je tumačenje na nešto više od 50 psalama, ali je očito da je djelo bilo mnogo opsežnije, premda se ne zna je li Hilarije komentirao cijeli Psaltir (Jeronim zna za ovo djelo, ali već tada necjelovito). Jeronim tvrdi da je se Hilarije oslonio na Origenov komentar Psalama, no danas je teško napraviti usporedbu jer od Origenova komentara nije ostalo nego tek nekoliko redaka. Ipak je nedvojbeno da Hilarije, dopuštajući da svemu daje svoj osobni doprinos i pečat (npr. glede trojstvenij problema), ipak se drži vrlo vjerno obrasca iz kojeg je preuzeo temeljne teme: Psalmi predstavljaju Kristov zemaljski život,od rođenja do uskrsnuća i uzvišenja.
·         Rasprava o starozavjetnim otajstvima: Isti hermeneutski ključ je primijenjen i na ovaj traktat koji tumači neke vrlo poznate događaje, uglavnom uzete iz knjige Postanka i Izlaska, s tipično aleksandrinskom tehnikom, te je vjerojatno i ona nastala nakon izgnanstva.

Himni: Hilarije se ogledao također i kao pisac himana. Do nas su došla tri himna, manje-više necjelovita, a govore o različitim argumentima: Ante saecula (trojstva problematica), Fefellit saevam (krsni) i Adae carnis (kristološki). Napisani su u strofama sastavljenim od  različitih lirskih metara i u obliku koji se razvio prema klasicističkim kanonima latinske poezije toga vremena. Hilarije ih je napisao, prvi u kršćanstvu latinskog jezika, kao sredstvo doktrinalne akulturacije svojih vjernika, ali Jeronim opaža da nije imao osobit uspjeh.

Izgubljena djela: Od djela koja pozna Jeronim, a nisu se sačuvala, valja spomenuti: Liber contra Valentem et Ursacium, velik dio knjige Liber himnorum i Liber ad praefectum Sallustium sive contra Dioscorum, kao i Tractatus in Iob.