Božić, danja misa 2013.
Radosno je slavlje rođenja našeg Spasitelja koji nas je svojim rođenjem obdario moću da postanemo djeca Božja, kako smo čuli u evanđeoskom izvještaju iz Ivanova Prologa. Moć koju od njega primismo božanska je moć čiju veličinu i značenje ne možemo do kraja ni proniknuti. To je moć koja nas vraća na bit našeg iskonskog smisla življenja, to jest doziva nam u pamet onu iskonsku nevinost u kojoj nas je i za koju nas je Bog stvorio. Na žalost ovu smo moć izgubili grijehom iskonskim, a i ovaj svijet nas svakodnevno lišava ove iste moći svaki put kad nas udaljava od onog iskonskog Božjeg plana koji se prepoznaje kao plan božanskog posinstva. Doista, živimo u svijetu koji nas troši i umanjuje nam darovanu božansku moć svaki put kad nas udaljava od naše stvarne biti i od smisla za koji nas je Bog stvorio. Svijet nas nagriza a da najčešće toga nismo ni svjesni. Živimo doista na takav način da potrošimo godine na rast i sazrijevanje kako bismo postali odrasli ljudi. No počesto zaboravimo kako ljudski rast nije samo biološki i tjelesni, to jest popunjavanje lika i oblika. Ljudsko sazrijevanje se ne može poistovjetiti niti s intelektualnim razvojem i prikupljanjem intelektualnih spoznaja, nego bi trebao biti i onaj sadržajni, koji se napose tiče ljudskoga duha i milosnog života. A kad se ovo zaboravi, onda nije rijedak slučaj da se dogodi okoštanje, ispražnjavanja i iskrivljenje samog ljudskog rasta i razvoja. Pa i kad najispravnije kao ljudi rastemo, ipak, ako ne vodimo računa o onom našoj duhovno djetinjoj biti uvijek nešto krene krivim putem, uvijek ima nešto što ne ide dobro. Jer samo ono ljudsko nije dovoljno za dobar ljudski rast, pa i kad to ljudsko ne raste neispravno, to jest ne ide u krivo prema nećudorednosti, premda mnogi potom i završe živjeti nećudoredno jer nisu imali pravu okosnicu i temelj za ljudski život. I u životu ljudi događa se kao i kod biljaka: da bi biljka mogla rasti i davati plodove nije dovoljna samoj sebi, pa taman da se radi i o najzdravijoj i najboljoj sorti, nego joj je uvijek potrebna voda i sunce kako bi mogla rasti. Isto vrijedi i za čovjeka: ako želi donositi prave plodove svoje naravi, ne može živjeti bez Boga koji joj je tvorac i temelj. Danas, stojeći pred novorođenim Sinom Božjim, toga smo svjesni više nego ikad.
Čak mnogi učeni i pametni ljudi našega vremena, uočavajući koliko je čudan i poguban proces koji se događa, izrekoše ove iste tvrdnje samo drugim jezikom, primjećujući kako čovjek, dok raste, gubi ono djetinje, a time postaje manje čovjek. Mnogo opažaju da što više pojedinac postaje odrastao čovjek, to je manje dijete, dok bi trebalo biti drugačije, jer biti dijete znači zadržati ono iskonsko i autentično u sebi, pa i kad tjelesno i duševno odrasta i nadilazi početno razdoblje života. Ako je biti dijete u duhovnom smislu bezazlenosti i jednostavnosti kvaliteta, onda bi trebalo biti da što više odrastamo, sve više postajemo i ostajemo djeca, to jest čista i jednostavna ljudska stvorenja. Mnogi stoga, i u naše vrijeme, pozivajući čovjeka da bude više čovjek, zagovaraju povratak na ovo izvorno, jer su uočili da ozbiljnost i odgovornosti, brzina života, obveze i interesi dovedu čovjeka do toga da napuštaju one svoje ljudske iskonske kvalitete poradi ovih naknadnih, umjetnih, pridodanih. Na žalost istina je da nas život učini proračunatima, grubima i okorjelima, umjesto da nas razmekša i oplemeni.
A vidimo da se to događa jer kao ljudi pravim krupan previd. Uglavnom živimo u zabludi ili s pretpostavkom da je dovoljno samo od sebe rasti, te da će se tako samo od sebe zadrži ono autentično ljudsko u nama, da će se prijelaz od djeteta do čovjeka dogoditi sam od sebe na ispravan način, a da mi pri tom ne izgubimo ništa od vlastite autentične ljudskosti. Međutim, to nije tako, jer naša ljudska narav nije savršena, nije bezgrešna, nije bez slabosti. Kako rastemo s nama raste i naš grijeh i slabost, ako se ne borimo protiv toga. Ako se nismo trudili oko duhovnog rasta, to jest oko toga da ostanemo djeca, ako nismo u sebi pobjeđivali ono što je ljudsko težeći prema božanskom, ako nismo stremili k pravom zajedništvo s Bogom, onda ljudskost u nama ostaje kao biljka bez sunca i vode. A takva je nedostatna, kratkovjeka i besplodna, te se brzo suši i vene bez plodova.
Upravo zato je Bog sišao s neba kako bi nas osvježio, kako bi nam dao unutarnju snagu da se naša ljudskost oboži. Postao je dijete da nas učini djecom Božjom, postao je dijete da mi nikad ne prestanemo biti djeca. Zato nam je i dao vjeru da nikad ne izgubimo djetinju svježinu i izvornost, da u procesu sazrijevanja ne zanemarimo Božji milosni dar koji nas jedini čini istinskim ljudima. Jer upravo po daru milosti smo postali istinska djeca, te bez njega ne možemo to biti. Došao je među nas kako nas ovaj svijet, koji nas izaziva svojim mamcima, brzinom i obvezama, ne bi istrošio do kraja, kako nas ne bi ispraznio unutarnjeg duhovnog bogatstva, kako nam ne bi oduzeo sposobnost da budemo djeca. Stoga smo danas ovdje pred Novorođenim Bogom kako bismo bili više djeca, a to možemo biti samo tako ako se što više i iskrenije osjećamo djecom Božjom. On je sišao u našu jednostavnost očekujući od nas da je ne izgubimo i pomažući nam da je zadržimo.
Dopustimo stoga da nas naš Spasitelj i zaštitnik dodirne svojom rukom, da nas obasja svojim svjetlom i ispuni milošću kako bismo bili prava djeca Božja, jednostavna i nevina. K nama je došao kao k svojima, primimo ga kao ljubljenog Sina Božjega po kojem primamo dar bogosinovstva. Primajmo od njegove punine Božji život, milost na milost i svaki dobri dar, kako nas ne bi ovaj svijet osiromašio kao ljude, kako nas ne bi opustošio iznutra u našoj duhovnoj biti, nego nas osnažio da ostanemo nepatvorena djeca Božja. Prihvatimo danas Betlehemsko Dijete – Riječ Božju koja je postala čovjekom da nas učini djecom Božjom, te mu dopustimo da nas preobrazi na sliku svoje božanske naravi. Ostavimo mu mjesta da se nastani među nama, kako bismo se mi po njemu mogli jednom nastaniti kod Oca nebeskoga u njegovu vječnom kraljevstvu.