Stara grčka mitološka priča
govori o Narcisu na rubu zdenca
što promatra zaljubljeno vlastiti lik
što se zavodnički zrcalio u vodi.
Opijen sebeljubljem i zadivljen ljepotom
bacio se potom u taj isti zdenac
koji mu postade grobnicom.
Nakon njega svaki oholi sebeljubnik
čini istu narcisoidnu pogrješku
čekajući da se izbistri voda u zdencu
kako bi nastavio tamo gdje je stao Narcis,
ne vodeći računa da će i sam
skončati istom ‘slatkom’ smrću
kao žrtva svoga bistrog lika u vodi.
No učeći nas bježati od napasti sebeljublja,
naš Učitelj nas poziva radije
da se zagledamo u vode krsnog zdenca
koje je on posvetio svojim krštenjem
i silaskom u vode Jordana.
U krsnom zdencu se neće stoga
zrcaliti sebeljubni ljudski lik,
nego će milost Božja učiniti
da nam se u bistroj vodi ukaže
sveti i božanski lik Gospodinov.
A ovaj milosni zdenac nije uzrok
bijedne smrtni sebeljubnika,
nego izvor novoga života djece Božje
po uzoru na sinovstvo ljubljenoga Sina.
I što jasnije naš lik u vodi
bude zrcalio njega a ne nas
bit ćemo tada istinski kršćani.