Progonitelj Crkve
Stjepanovo mučeništvo
Da je taj Stjepan pravi i iskreni vjernik, zar bi onda svoje vođe i starješine, tumače Božje riječi i Zakona, optužio da su tvrdovrati i neobrezanih srdaca, da su ubojice svojih proroka, ljudi koji se opiru uvijek Duhu Svetome? Da je on pravi Židov, zar bi mogao nazvati izdajicama i ubojicama one na kojima je počivao najveći teret odgovornosti za cijeli narod? Predbacuje njima da se ne drže Zakona koji je primljen po anđeoskim uredbama, a kako ga se drži on koji ga jednostavno potkopava?, umovao je Savao dok je slušao Stjepanov govor i sam se uključujući u raspravu žučljivim pitanjima, ogorčen na tog čovjeka koji je s toliko mira u duši i gorljivosti u glasu izlagao svoj nauk. Otkud mu pravo tvrditi da vidi nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Bogu?
Ali ako on može imati toliko gorljivosti za svoje teorije, zar je zamjeriti pravovjernim Židovima što su tako radikalni i što ga s još više gorljivosti pobijaju? Zar je zamjeriti što pripadnike takve sljedbe mrze iz dna duše? Zar je loše što su bili spremni zatrpati kamenjem njegovu nebesku viziju ‘otvorenih nebesa i Isusa Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Bogu’, da nikome drugom ne padne na pamet izjaviti nešto slično. I premda zbog svoje mladosti nije imao pravo i sam bacati kamenje na Stjepana, njemu Savlu bila je čast da je mogao čuvati odjeću onih koji su to činili, i da je mogao utjecati na takvu osudu svojim žarom i znanjem, sposobnošću i utjecajem. Odobravajući taj čin, nestrpljivo je stoga čekao da napuni 25 godina života, da ubuduće može i sam podići ruku ili baciti kamen na svakoga tko spomene Isusovo ime, dajući još veći obol obrani istinske Izraelove vjere protiv ovih podlih i mrskih krivovjeraca, protiv njihovih stavova i ideja.
Odluka o progonu
I što su progonjeni pripadnici tog Puta imali više ponosa i odvažnosti svjedočiti za Ime tog Isusa koji se proglasio Kristom, to je Savla obuzimao veći bijes zbog nerazumne logike kojom su se ravnali i koja mu nije išla u glavu. Taj čovjek Stjepan, kojeg su zvali đakonom, poslužiteljem, čiju krv zemlja još nije upila, dopustio si je stvarno previše, umovao je Taržanin, te se širenju takvih nauka moralo stati na kraj. Uostalom, kamenovatelji ne bi sami sebe ovlastili takvo što učiniti, da im naređenje nije došlo od Boga. Ako je Bog, zakonodavac i sudac, Zakonom odredio da hulitelje treba kamenovati, onda se svaki vjerni Izraelac morao pokoriti njegovoj volji, ma koliko to moglo djelovati strogo i okrutno. Nije li on sam zapovjedio po sluzi svome Mojsiju da se svakog bezbožnika iskorijeni iz naroda? Stoga je mladi rabin čvrsto odlučio da ga u gorljivosti za Božju stvar ne nadmaši nitko od vršnjaka i sunarodnjaka.
Uz sva razumska i zakonska opravdanja koja je pronalazio, u duši mu je ipak ostajao nemir koji ga je dodatno dovodio do bijesa. Žestinom i bjesomučnim progonima htio je potisnuti sliku kamenovanja koja mu je lebdjela pred očima i jeku glasa što mu je odzvanjala u ušima. Taj čovjek zasut kamenjem umro je tako mirno, bez grča na licu i bolne grimase, umro je kao da sniva u najljepšem snu. A u glasu ni zaklinjanja ni proklinjanja, nego samo molitva i praštanje i ona čudna snaga na spomen imena tog Isusa koji je bio povod i uzrok svemu ovom što se događalo u Jeruzalemu. Nije mogao zaboraviti ni bljesak neopisivog svjetla iz Stjepanova pogleda uprta u nebo, da bi potom ošinuo njime kao munjom upravo njega, Savla, prije nego je ispustio duh. Ili mu se to samo pričinilo da je svrnuo pogled upravo na njega? Kako bilo da bilo, svaki put kad bi mu u sjećanje došla ta slika, gubio bi prisebnost zbog nastalog nemira, zatvarajući oči kao da bježi od sjećanja, koja onda, kad se sklope vjeđe, naviru još jače neopterećene izvanjskim slikama. Nije znao što učiniti da protjera iz svijesti nagomilane slike, kako zatisnuti uši da ne čuje Ime Isusovo, kao i ostale glasove, sjećanja… Jedino rješenje je bilo dati se svim silama „na posao“, uvjeren kako će slike same od sebe izblijediti, glasovi utihnuti, a viđenja prestati.
Nastavak progona
Hvatati ljude kao životinje, bio je nezahvalan i naporan posao. Pogotovo kad progoniš pripadnike vlastitoga naroda. Ali postojalo je dobro opravdanje, s uporištem u Zakonu. Oni koje je on progonio jednostavno su bili izrodi i izdajice. Osim toga veliki svećenik i sve starješinstvo je bilo sporazumno s progonima. Štoviše, poticalo ih je i podržavalo svesrdno. Osjećao je da je donekle pretvoren u oruđe kojim su oni htjeli obaviti prljavi dio posla a da se sami ne uprljaju, no to je bio minimum koji je mogao učiniti za svoga Boga i svoj narod. Netko je morao podmjestiti leđa, pa i kad se radi o ovako nezahvalnim stvarima, no priznanja i nagrade su mu govorili da je na pravome putu kao progonitelj Puta i Imena Isusova. U ovoj stvari nije mogao poslušati ni svoga nekadašnjeg učitelja, mudrog Gamalijela, koji je smatrao da bi bilo vrlo razborito pustiti na miru sve one koji zastupaju taj nauk. No očito se i stari rabi preračunao, jer ova je sljedba uhvatila toliko maha da je poput korova, te ju se ne može drukčije iskorijeniti nego čupajući ih s lica zemlje, to jest progoneći ih svim raspoloživim sredstvima.
Stoga su jednog kamenovali, druge bičevali, tukli, stavljali u okove i zatvarali. Ali usprkos svega oni se opet ne boje govoriti o tom Isusu kao spasitelju koji je u vrijeme Pilatova upravljanja Palestinom bio smaknut na drvetu križa. Ako njihovu fanatizmu nema mjere, zar je trebalo biti mjere njegovoj želji i nastojanju da ih ukloni s lica zemlje? Ako su oni bili korov koji prijeti da zarazi njivu naroda Božjega, onda je njemu bila dužnost da ih na smrt progoni, da ih iskorjenjuje hvatajući ih po kućama i na ulicama, stavljajući u okove i predajući u sinagogalne tamnice, bez ikakve samilosti niti prema ženama. U Jeruzalemu više nisu imali sigurnosti, a to što su se raspršili po okolnim mjestima samo im je davalo lažnu sigurnosti: Zar misle da ima ikakvo mjestu na kugli zemaljskoj gdje se mogu skloniti pred njegovim bijesom?
Jer onima koji su sebe držali posebnim Putom u židovstvu, doista ne će biti puta koji će ih moći odvesti u sigurnost, dok ih do posljednjeg ne progutaju palestinska bespuća, tvrdo je u sebi odlučio mladi Savao.
