16. nedjelja kroz godinu – B
Nakon što smo prošle nedjelje imali prigodu razmišljati o tome kako je Isus šalje svoje učenike, nakon što ih je poučio kako će naviještati kraljevstvo Božje, dajući im precizne upute kako se ponašati u svojoj navjestiteljskoj službi, ove nedjelje imamo prigodu razmišljati o tome što se dogodilo kad su oni ispunili zadaću koju im je povjerio. Evanđelist sveti Marko to opisuje u nekoliko rečenica iz kojih je razvidno da Isus svoje učenike šalje na zasluženi odmor jer ih je poslanje zamorilo i iscrpilo. Iz toga razaznajemo kako je on u svojoj božanskoj pedagogiji svjestan njihove ljudske ograničenosti i svih potreba. Bio je doista svjestan da im treba okrjepa i odmor nakon izuzetnih napora koje je od njih iziskivalo tako delikatno poslanje, te su se na takav način davali i izlazili ususret ljudskom potrebama da nisu imali kad ni jesti. Isus im stoga reče: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Ali ova Isusova namjera da ih pošalje na odmor nije završila onako kako je on želio, jer dok su odlazili mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Naravno da je njihova prisutnost izazvala toliku pozornost da jednostavno nisu mogli ostvariti zasluženi odmor, nego su i dalje nastavili propovijedati i služiti puku koji je bio željan Božje riječi i čudesnih djela koja su se događala po Isusovim i njihovim rukama.
Ono što je nadasve vrijedno naglasiti, a za nas treba biti poučno, je činjenica da su ljudi prepoznali Isusa i njegove učenike, te da su potom krenuli za njima na mjesto kamo su se usmjerili lađom. Doista, ljudi su osjetili njegovo božansko pastirsko djelovanje, te su ga rado slijedili potrebni njegove božanske mudrosti i snage. A isto tako su prepoznali i sve što su učili i činili njegovi učenici kao vjerodostojno i vrlo snažno, pa su stoga i njih prepoznavali zajedno s njime. I oni su u njegovoj školi već bivali oblikovani kao pravi pastiri svoga naroda sukladno moći i mudrosti samog Gospodina.
Kao što je bio slučaj nekada, tako je i danas nasušna potreba da vjerni Božji puk prepozna vjerodostojne pastire koji su u potpunosti vjerni osobi božanskog Učitelja. Ali ne samo u formalnom propovijedanju izvanjskog nauka koji bi sadržajem odgovarao Isusovu i apostolskom nauku, nego i po djelima koja slijede taj isti nauk. Zato je Isus kao Pastir najavljen već u Starome zavjetu okupio oko sebe nove pastire koji će biti kadri pasti stado u njegovo ime hraneći ih istinskom hranom života vječnoga koju primiše iz njegove ruke. I iz ovog događaja vidimo kako je jedan od bitnih zahtjeva Božjega naroda da ima pastire odgojene i osposobljene za Božji nauk i njegova djela.
Pogotovo što i danas živimo u vremenu kad su mnogi vjernici zbunjeni, a mnogi se olako daju zbuniti i poljuljati zbog onoga što čuju ili što vide od nekih pastira, pa čak i od drugih vjernika koji se prikazuju pravim vjernicima, a u biti se u mnogim sastavnicama svoga života ponašaju nedolično Boga u kojega kažu da vjeruju. Počevši od pojedinih pastira pa do nekih vjernika koji su bliže crkvi, oltaru i svećenicima ne samo da se ne može prepoznati da su Kristovi, nego su sposobni i za sablazan kojom odvraćaju pojedine vjernike od Krista. I danas ima pastira koji nisu do kraja uvjereni u ono što govore, te onda ne mogu biti ni uvjerljivi, napose u nekim stavkama ćudorednog nauka Crkve. I danas ima pastira čije pojedine riječi i nauk odudaraju od izvornog nauka kojemu nas je poučio naš Gospodin, a da ne kažemo koliko u svojoj slabosti ne samo da ne čine djela dostojna Krista i Evanđelja, nego čine djela nedostojna svoje svete službe i kršćanskog imena.
No upravo jer je to tako, pozvani smo se osvijestiti i uvijek iznova vraćati na vjerodostojni put Kristova i kršćanskog života na kojem nas ljudi mogu prepoznati kao njegove, te poći za nama k njemu vodeći se naukom i djelima koja im ostavljamo za svjedočanstvo. Poput apostola pozvani smo posvjedočiti novost kojom nas je obdario naš Gospodin, to jest pozvani smo ljudima udahnuti malo svježine u ovom svijetu u kojem se i oni osjećaju iscrpljenima te traže vjerodostojno svjedočanstvo moćne riječi i čudesnih djela. Pozvani smo biti takvi da nas ljudi prepoznaju po nauku i djelima kao Kristove učenike. Neophodno je da budemo vjerni Kristu do mjere prepoznatljivosti, i to ne samo na formalna i služben nauk, nego onom unutarnjom snagom i uvjerljivošću kojom privlačimo srca vjernika da odvažnije idu za Kristom. Kamo srećo da vjernici i svi drugi ljudi prepoznaju pastire Crkve po djelima koja odražavaju njegovu moć i slika su njegovih djela.
Pastiri stoga imaju izuzetnu obvezu potpuno sličiti svome Učitelju do mjere cjelovitom suobličenja kako bi ljudi osjetili njegovu prisutnost što iz nas izbija. Štoviše, pozvani su u tolikoj mjeri sličiti njemu da ljudi u njima prepoznaju njega i da se odluče slijediti ga i držati njegova životvornog nauka i neizrecive moći. No isto tako i vjernici koji se u Crkvi napasaju kao ovce Kristova stada imaju obvezu tražiti u pastirima snagu Kristova Duha, nauk što odražava evanđeosku istinu i djela koja su odraz Očeva milosrđa, umjesto da od njih očekuju isključivo pomoć za rješavanja svojih tekućih, vremenitih potreba. I vjernici su pozvani pokazati žeđ i želju za autentičnim Božjim naukom i djelima kako bi motivirali svoje pastire da budu na visini zadatka, da budu sposobni odgovoriti njihovim zahtjevima u vremenu i trenutku u kojemu živimo, umjesto da Božji nauk pretvaraju u ljudski surogat, a svoje ponašanje utope u bezličnosti mentaliteta ovoga svijeta i njegovih moda. Molimo stoga da današnji pastiri koje je Isus izabrao za vođe Božjega naroda budu vjerni njegovoj riječi i snazi koju su primili od njega, kako bi bili prepoznati i prepoznatljivi svjedoci i naukom vječne istine i snagom spasenjskih djela.