30. nedjelja kroz godinu – C
Premda nam je jasno što je Gospodin htio reći prispodobom o farizeju i grješniku u današnjem Evanđelju, ipak valja priznati da je sadržaj prispodobe vrlo neobičan i izazovan. Ako ništa drugo dužnost nam je postaviti pitanja koja ostaju u zraku. Naime, doista se postavlja pitanje smisla svakodnevnog duhovnog napora i ćudorednog života, ako Bog glagonaklonije tretira grješnike nego ljude koji ulažu veliki trud da bi živjeli čestito i revno. Osim toga postavlja se pitanje o vrijednosti duhovnih asketskih vještina koje svakodnevno pojedinci prakticiraju, kao što su na primjer post i milostinja, u čemu je tako revan i postojan bio farizej. Tko god stane pred činjenicu da je spomenuti čovjek dvaput tjedno postio, te davao desetinu svega što je imao, morao bi priznati da je takvo što bilo ravno herojstvu. Pa ipak, iz ove priče, izišao je kao gubitnik, jer je Isus ustvrdio da Bog nije svrnuo pogled na njegove kreposne asketske čine, te da odricanje koje je prakticirao nije bilo Bogu ugodno, nego se pokazalo kao nedostatno i Boga nedostojno.
Stoga se kao logično postavlja pitanje je li Isus htio da mi radije budemo radije grabežljivci, nepravednici i preljubnici, nego da budemo kreposni i pošteni ljudi. Je li Isus htio da radije kao vjernici budemo mlaki i lijeni, nego da gorljivo postimo i izgrađujemo se živeći asketski u odricanju i dobrim djelima? Je li Isus htio da kao vjernici budemo radije neodgovorni, nego da milostinjom skrbimo o braći, kao i o svojoj vjerničkoj zajednici kojoj bismo velikodušno na raspolaganje stavljali dio svojih dobara? Ova i ovakva pitanja ostaju lebdjeti u zraku nakon izreče prispodobe koju Gospodin nije opsežno tumačio, osim što je na kraju izgovorio jednu rečenicu koja nam ukazuje odakle početi razumijevati i kako ispravno tumačiti ova sporna pitanja koja nam se nameću.
A ova Isusova rečenica koja je ključ tumačenje glasi ovako: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Kako vidimo, Isusu nije u prvom redu namjera komentirati izvanjska djela, za koja nikad nije dvojio da ih treba činiti, te je tako i svojim apostolima i Crkvi prenio da trebaju i sami prakticirati ne samo post i milostinju, već i još mnogo drugih dobrih i pobožnih vještina. No on je želio ukazati na važnost unutarnjeg stava o kojemu ovisi vrijednost svakog našeg djela pred Bogom. A Bog je onaj koji čita naša srca. Te stoga, ako smo napravili neko djelo s krivom nakanom, da bismo se pouzdavali u sebe ili pak da bismo se s drugima uspoređivali i nakon toga ih podcjenjivali, nismo napravili s dobrom namjerom, te nam se onda takvo djelo ne može uračunati u pravednost.
Stoga možemo zaključiti da Isus nije htio osporiti potrebu posta i milostinje, već potaknuti svoje slušatelje i učenike da to čine s jasnom i ispravnom nakanom. Isus nije kritizirao post kao takav ni odvajanje desetine za potrebne, već je kritizirao krivu nakanu kojom su to pojedinci činili. Doista, ni post ni milostinja ni ikakvo drugo odricanje nemaju smisla ako se po njima čovjek uznosi, već imaju smisla ako će ih vjernik prakticirati u poniznosti i iz poniznosti. Ako postajemo svjesni koliko nam je korisno da se iz dana u dan malo više ponižavamo i da budemo skromniji pred Bogom i ljudima, onda ćemo se opredijeliti za post i imat ćemo jasan cilj tog posta: da nas Bog po tome učini još poučljivijima i poniznijima. Isto vrijedi i za milostinju. Osjetit ćemo da nam Bog razmekšava srce koje, ako ne pazi, zna prionuti za materijalna dobro i u njima ogreznuti. Stoga ćemo se truditi redovitim darivanjem braći u potrebi držati svoje srce poniznim, spremnim da se prigne nad tuđim potrebama i da služi braći, umjesto da promatra samo se i dalje ostaje otvrdnuto u oholom sebeljublju.
U tom duhu ovaj evanđeoski odlomak je poticaj ne da odbacimo post i milostinju, već da im otkrijemo smisao za duhovni život, čime onda postaju učinkovita sredstva poniznosti, umjesto da nam budu zamka oholosti, kako se dogodilo farizeju iz prispodobe. Slušajmo Isusa pa ćemo onda otkriti sami kako u srcu svakoga od nas postoji trajna napast i rizik prema padu u grijeh nepravde i grabežljivosti, te stoga postimo i dijelimo drugima milostinju da nam se to ne dogodi. Budimo vjerni Učiteljevoj pouci, te ćemo osjetiti kako postajemo ponizni i velikodušni zahvaljujući skrbi o vlastitom srcu i čistim nakanama, to jest dopuštajući Bogu da nam prosvjetljuje srce i upravlja našom voljom i nakanama. Ne razvijamo kult sebe i svoje dobrote, već iskreno štujmo Boga, u njega se pouzdavajmo, te će nas on nadahnuti da ispravnim nakanama srca izvanjskim činima dajemo onu pravu vrijednost koju trebaju imati. Ne bojmo se svojim odricanjima tražiti put poniznosti, jer će nam u tom slučaju nagrada biti sam Bog koji će nas uzvisiti u svoju slavu kao ponizne svjedoke njegove prisutnosti u svijetu.