4. vazmena nedjelja – A
Četvrta uskrsna nedjelja je liturgijski nazvana i nedjeljom Dobroga Pastira jer je današnje Evanđelje posvećeno Isusovom govoru o Dobrome Pastiru i njegovoj službi i skrbi za Božje ovce. Pravi pastir onih koji se spašavaju je on, naš Gospodin koji je svojim uskrsnućem očitovao pastirsku skrb oko svoga naroda, to jest oko svih koje je došao otkupiti i privesti u vječni Božji ovčinjak. Kako u ovom odlomku, tako i u drugim tekstovima u kojima govori o svojoj pastirskoj službi, Isus jasno ističe da je on jedini pravi pastir Božjega ovčinjaka i stada, dok su svi ostali prije njega bili kradljivci i razbojnici. Možda bi se netko mogao i uvrijediti na njegove odlučne riječi, no on je htio istaknuti da je on jedini došao ne samo s dobrim ciljem i nakanom, već jedini koji je bio u mogućnosti otvoriti vrata vječnoga ovčinjaka i uvesti Božje stado u vječni pokoj. Jasno je htio istaknuti da je on jedini bio moćan spasiti Božje ovce iz smrtne pogibelji i podariti im život vječni svojim uskrsnućem, dok nitko drugi od mogućih samozvanih propovjednika prije njega, a i poslije, nisu bili to u stanju napraviti. Zato će u današnjem odlomku i reći da je došao biti vrata, to jest napokon uspostaviti čvrstu i stabilnu komunikaciju koja iz ovoga života vodi u vječnost, te napokon ovce iz Božjeg ovčinjaka mogu sigurno izlaziti i nesmetano pronalaziti pašu, to jest sigurno hoditi u život vječni.
No ova nedjelja je važna ne samo radi Kristove pastirske službe, nego i radi toga što je Krist svoju pastirsku službu povjerio i ljudima. Zato nas potiče na dublje preispitivanje i gorljiviju molitvu za one osobe koje su u Crkvi Božjoj ovlašteni vršiti službu koju im on povjerava, a to su biskupi i svećenici. A budući da pojedinci koje je Isus zadužio da budu pastiri nikad nisu na stupnju savršenstva njegova života i služenja, onda je ova nedjelja ujedno i dan molitve za duhovna zvanja, kako postojeće pastire, tako i za one koji će biti pozvani u ovu službu. A kad je riječ o pastirima, onda Isus ističe da je odlika pastira da ne preskače drugdje već da ulazi na vrata. To znači da kao što je on vrata ovcama, te došao zakonito u ime Božje i ušao na vrata ovčinjaka, da tako trebaju činiti i oni koje je zadužio da vrše njegovu službu u narodu Božjemu.
Isusove riječi stoga treba uzeti sa svom ozbiljnošću i dubinom. Za poželjeti je i očekivati da potaknu pastire na uvijek dublje preispitivanje. A to preispitivanje može se dogoditi samo propitujući značenje Gospodinovih riječi koje nam je danas uputio. U ovom slučaju svaki pastir je dužan upitati se što znači ući na vrata, to jest što znači zakonito u ime Božje vršiti svećeničku službu. U tom smislu valja se pitati je li dovoljno da je netko u svetoj Crkvi došao do sakramenta Svetoga reda, te da mu je potom mjesni biskup povjerio upravu nad župom ili neku drugu službu. I ma koliko je to neophodno, ipak zadovoljiti formalno-pravne uvjete znači samo izgraditi okvir unutar kojega se vrši služba. No taj okvir nije dostatan za kvalitetno vršenje službe, ukoliko imenovani pastir nije marljivo skrbio oko cjelovite izobrazbe, to jest nije se do kraja trudio suobličiti Kristu Gospodinu, vrhovnom pastiru ovaca. Ući na vrata, kako veli Gospodin, znači u potpunosti steći sve dužne sposobnosti koje su neophodne za službu, te razviti prikladne vještine, a nadasve primiti Božje milosne darove bez kojih se ne može biti pastirom.
Isus, dakle, nije svojim pastirima htio pružiti samo zakonski okvir u odnosu na starozavjetno svećeništvo, jer je i sam izišao iz zakonskih starozavjetnih okvira, već ih je htio osposobiti za vršenje službe. Kruna škole osposobljavanja za ovu službu bilo je njegovo slavno uskrsnuće, bez kojega ne može biti pravoga pastira. To znači da svećenik koji nema osobno i živo iskustvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne može dobro vršiti svoju službu. Ako se nije potrudio i osobno usvojiti Kristov nauk i njegove darove, on tada ne će ulaziti na vrata, već će negdje preskakati preko plota. Nadalje, onaj tko nema sve ćudoredne i duhovne sposobnosti i darove, može vršiti svoju službu zakonito, ali ne i plodonosno, što znači da i on preskače preko plota, te njegov rad ima razarajući učinak kao da je kradljivac i razbojnik. Osim toga, tko nema ispravne nakane koje je Isus dao ovoj službi, to jest čije se namjere ne podudaraju s Isusovim, taj također među ovcama živi kao vuk kojemu nije do ovaca. Ako, dakle, postoje oni koji nose ime pastira, a njihovo vršenje službe ne odgovara načinu na koji je Isus vršio pastirsku službu, oni imaju samo ime pastira, ali ih djela odaju kao kradljivce i razbojnike. Doista, ako je Isus pozvao ovce da prolaze kroz njega – vrata života, kako tek onda o tome trebaju voditi računa oni koji su kao pastiri dobili zadaću izvoditi Božje ovce na pašnjake života vječnoga.
Molimo stoga za pastire Crkve da budu ljudi živoga iskustva i čvrste vjere u uskrslog Gospodina. Samo tako mogu ulaziti u ovčinjak kroz Vrata, to jest kroz Krista uskrsloga, za razliku od svakog drugog načina ulaženja u ovčinjak koje je nezakonito i bezbožno. Molimo za njih da svome stadu, ulazeći u svoju službu kroz Krista i u Kristu, priskrbe mir i sigurnost, pouzdanje i spasenje. Neka njihovo služenje bude uistinu služenje Božjom snagom koju primaju od vrhovnog Pastira naših duša, jer ne vrše svoju, već njegovu službu, pa je stoga ne smiju niti vršiti na svoj, već na njegov način, niti svojom već njegovom snagom. Neka se na njih izlije dar uskrsne milosti našega Gospodina da bi onda kao pastiri mogli biti živi svjedoci novog života koji je on donio u izobilju svome narodu, da bi ga mogli velikom jasnoćom i odlučnošću privoditi u život vječni.