12. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje zanimljiv poticaj svojim učenicima hrabreći ih da se ne plaše ljudi: Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte po krovovima. Isus dakle od svojih učenika očekuje da budu hrabri, te da odvažno iznose istinu kojoj ih on pouči. Gotovo kao da im želi reći da ne trebaju gajiti nikakav obzir prema ljudima kad govore, već u prvi plan staviti istinu, sviđala se ona kome ili ne sviđala.
U svijetlu tih riječi valja nam pripitat stanje i ponašanje Crkve danas i svakoga od nas pojedinaca. Jer počesto su čuju prigovori da Crkva šuti kad bi trebala govoriti, te da govori kad bi trebala šutjeti. A nerijetko se onima koji upućuju takve kritike na račun Crkve daje medijskog prostora i stječu popularnosti. Isto tako se onima iz njezinih redova, a koji slobodoumnost pokazuju optužbama na njezin račun, proglašava istinoljubivim herojima, junacima i borcima za istinu, obrazlažući to pozivajući se na kriterije istinoljubivosti koje je postavio sam Gospodin Isus. To su sve pojave koje trebamo propitati iskrenim osjećajem vjere koji nam dolazi od samoga Gospodina i snagom njegova svetoga Duha, kako bismo i sami znali kojim putem i mi trebamo usmjeriti vjerodostojne poticaje koji dolaze od njegova Duha.
U tom smislu doista treba dobro razmisliti i imati u vidu da li oni, koji glasno govore u javnosti, propovijedaju po krovovima vršeći što je Krist zapovjedio, ili tek tako viču radi osobne promidžbe i svojih mentalnih vratolomija. Treba pozorno promotriti da li takvi vuku umišljene i nepromišljene poteze poradi sebe i svoga interesa, premda se pozivaju na Krista, na njegovu istinu, dobrotu i pravdu. Neophodno je upitati se koji ih duh ih vodi u postupcima i odlukama, kako bismo znali je vode pravednu i dužnu borbu za istinu ili obmanjuju javnost obmanama kojima su prvi bili zaslijepljeni i obmanuti.
Jer tijekom povijesti Crkve mnogi su se pozivali da vode obnove u ima Boga i njegova Duha, a razbijali su jedinstvo Crkve, te su joj nanosili više sramote nego donosili obnove i spasenja. I svi odreda su se izgovarali za svoje ponašanje time što su optuživali ‘Crkvu’ da živi neprimjereno i da šuti kad treba govoriti s krovova, a da govori onda kad treba šutjeti. Mnogi su od njih isticali kako Crkva brani svoje interese, a sami su sve činili iz osobnih pobuda i koristoljublja. Na stup srama su iznosili druge, ali nikada nisu sebe tukli šakom u prsi za svoje postupke, za koje su uredno imali kao izgovor ponašanje određenih ljudi u Crkvi. Bili su uvjereni da najbolje znaju što, kada i kako reći drugima, ali sami nisu bili kadri govoriti svojim djelima, već su činili štetu otajstvenom Tijelu Kristovu.
S druge pak strane sveci su svojim djelima glasno govorili i djelima iznosili kritiku i sebi i drugima kad smo se i jer smo se udaljivali od Krista, jer mu uvijek možemo biti bliži, vjerniji i dosljedniji. No sveci nisu dopuštali, upravo jer su ljubili Krista i spasenje svih vjernika, da se govori protiv Kristova otajstvenog tijela, jer su znali da Crkva, Kristova zaručnica, nije kriva za grijehe onih koji su članovi Crkve. Znali su za sebe same da nisu savršeni, da su griješili i da su grijesima razdirali Kristovu haljinu, i zato su se iskreno kajali, ali nisu nikada sebi dopustili osporiti Crkvu kao takvu, jer jedino su u njoj mogli primiti oproštenje grijeha i novi život koji je Krist donio onima koji u njega vjeruju.
Doista, kako nam i oni posvjedočiše, ne treba se bojati ljudi ni toga što će misliti o nama i onome što naviještamo u Božje ime. Bojati nam se iznad svega samih sebe onda kad razmišljamo i reagiramo samo kao ljudi, bez Božjih obzorja i zaslijepljeni sljepoćom sebeljublja i oholosti. Nikada se ne trebamo bojati reći što mislimo niti činiti što činimo, ako je misao i nadahnuće za djelo proizišla iz razmatranja Boga i iz svijesti o njegovoj prisutnosti. Pa da je pred nama sveti otac ili najmoćniji čovjek svijeta, istinu uvijek treba reći. Sveci su bili takvi ljudi, jednako kao što su apostoli u prvoj Crkvi svjedočili pred autoritetima svoga svijeta. Jer kad ono što govorimo proizlazi iz skrovitog osluškivanja Božje riječi, a ne iz slušanja svjetovne i svjetske buke, onda se trebamo popeti na krovove i naviještati glasno vičući da dođe do svake savjesti i duše.
Ali ako nam svjetovna javnost kliče za iznesene slobodoumne stavove i za ‘slobodu’ kojom se borimo za ‘istinu’, a koja u sebi ne sadrži navještaj Krista i njegova nauka, onda se moramo dobrano zamisliti. U tom slučaju onda ne iznosimo istinu Božju i njegovu poruku, već se samo pokrivamo njegovim autoritetom kao pokrićem za svoje stavove. Kad nam povlađuju oni koji nemaju ni iskustva ni svijesti o Božjem životu, već imaju samo iskustvo jala i jalove kritike, onda očito ne svjedočimo istinu Božju, već iznosimo moguću prljavštinu drugih ljudi, uvjereni kako ćemo sebe obraniti i zaštititi vlastiti ugled time što kritiziramo druge u Crkvi. Sveci pak nisu tako činili, već su najprije sebe tukli šakom u prsa, te su u velikoj poniznosti drugima upravljali naviještaj, ne bojeći se nikada kad je trebalo glasno kriknuti svjedočeći Božju dobrotu, istinu i ljubav.
Zato su sveci dobro znali da, ako će točno tumačiti Isusove riječi, nije ni dostatan ni ispravan naš stav, ma koliko bio iskren, motiviran ili opravdan gledano ljudskom logikom i očima. Samo ako naš stav postaje svjedočanstvo za Isusa i njegovoga spasenjskog djelovanja i ako smo njime navijestili istine koje nam je on povjerio, onda smo dužni kriknuti do nakraj zemlje. Ali ako žanjemo uspjeh, dobivamo bodove i pljesak i zasluge onda kad zastupamo stavove drukčije od Isusovih ili kad naše djelovanje ne očituje Isusa, onda je očito da samo ljudi povlađuju našoj taštini i plješću svojoj neupućenosti i vlastitoj slici u nama. Jer ako smo iskreni i hrabri reći istinu samo onda kad kritiziramo druge, a ne onda kad Božju istinu živimo i utjelovljujemo, onda je naša ‘istina’ tek samo sitna i žalosna ljudska zbunjenost.
Zato pozorno poslušajmo Isusove poticaje te se trudimo stati pred Boga, svjesni njegove veličine koja nas poučava uzvišenosti božanske istine koju trebamo svjedočiti s krovova. Ona nam ne dopušta da budemo neodgovorni pred tom istom istinom, da nam se ne dogodi da je izdamo ili pak da svoju istinu ne proglasimo Božjom. Jer Krist nas nije ovlastio ni poslao da govorimo što nam padne na pamet u tami našega srca, već da prenosimo i svjedočimo u javnosti ono što smo od njega naučili u skrovitosti i tišini zajedništva. Ne započinjimo obnovu od drugih, niti držimo lekcije drugima, već pođimo od svoga srca i suobličavajmo ga Kristovu, jer ćemo svojim životom i vjernošću njemu biti najglasnije svjedočanstvo svega što ljudima treba navijestiti za spasenje i život vječni.