24. nedjelja kroz godinu – A
Naš život se odvija u svijetu u kojem se živi brzo, te se sve planira i programira u vidu životnih ostvarenja i uspjeha. Svijet sa svojim ritmom i obvezama tjera nas da reagiramo trenutačno na svaki podražaj i da koristimo svaku mogućnost koja nam se na zemlji pruža. S time da moramo biti brži od drugih i prije njih iskoristiti taj sretni i prigodni trenutak. Tko kasni može izgubiti korak ili priključak s drugima, te sebi prouzročiti neuspjeh. Upravo radi tog brzog ritma, a i brzih promjena u društvu, živimo kao strojevi koji moraju ispuniti programiranu normu zemaljskih obveza. Zaboravljamo međutim da nismo svi kao ljudi savršeni niti jednaki, te da se ne mogu svi na isti način snalaziti u takvom svijetu trke i nadmetanja. Zaboravljamo da se može dogoditi neželjena nezgoda, da pored nas može zakazati netko ili nešto što može ugroziti ritam našeg isplaniranoga hoda i programiranoga života. A to nas može usporiti ili čak zakočiti na našem životnom putu.
U takvom svijetu izgrađenom na brzom ritmu razvoja, ulaganja, novčanih tijekova, može se dogoditi da nam neki naš dužnik poremeti planove. A kad kažemo dužnik, ne mislimo samo na one koji nam duguju novac, već i na sve one koji nas dovedu do toga da se bavimo njima, a mi imamo ‘važniji’ stvari za raditi jer se moramo baviti obvezama. Dužnik može biti svaka slabost nekoga pored nas iza koje se otvara potreba da mu priskočimo u pomoć rješavati njegov problem. Dužnik je jednostavno čovjek pored nas koji očekuje našu ljudsku pomoć i blizinu, netko tko je potreban našega strpljenja i razumijevanja. A kad se pored nas pojave takvi ‘dužnici’ koji nam oduzimaju vrijeme i energiju, onda se dogodi da reagiramo burno i naprasito, jer se osjećamo ugroženi u svojim planovima i nastojanjima.
Tako svi mi, manje ili više svjesno i spontano, ljude u njihovim ljudskim potrebama doživljavamo samo kao smetnju. To znači da smo ih svjesni samo funkcionalno, to jest u funkciji naših potreba, ciljeva i planova, a ne kao osobe čija nas ljudskost i prisutnost kao takva obogaćuje. Štoviše, ako ne služe tome da nam omogućuju uvećavati zemaljska dobra i ostvarivati takve ciljeve, smatramo ih smetnjom. Stoga se i u današnjem društvu, ali i na razini osobnih međuljudskih odnosa, događaju sporovi poput onoga opisanog prispodobom o dvojici dužnika u današnjem Evanđelju. Postoje ljudi koji znaju ponekad i na prijetvoran način ishoditi oproštenje vlastitih dugova, ali su bez razumijevanja za one koji su njima dužni. Takvi ne čuju vapaj svoga bližnjega, počesto prikliještena različitim nevoljama, koji mu govori kao i dužnik u Evanđelju: Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti. Kad smo mi dužni drugima, znamo se cjenkati i vapiti, ali nemamo uviđavnosti i ne čujemo vapaj svoga dužnika, to jest njegovu stvarnu potrebu. Računice koje nam se vrte u glavi poremete nam centar za ravnotežu ljudskosti poradi čega smo nepopustljivi i nepomirljivi prema slabostima ljudi oko sebe, jer usporavaju naš hod prema zacrtanim visinama.
Naravno da ova prispodoba pretpostavlja iskren odnos i dobru volju dužnika da vrati svoj dug, te da se ne poigrava s onim kome je dužan. Dužnik ne smije sebe dovesti u stanje lakrdijaša koji izigrava ljude posuđujući novac i izvlačeći se od obveze vraćanja duga. Pogotovo bi bilo neprimjerno ako bi on proračunato igrao na kartu evanđeoskog milosrđa. Time bi bio prevarant a ne čovjek potreban strpljenja, odgode duga ili čak oprosta. S pretpostavkom iskrenosti je bio formuliran i Petrov upit o kojem potom ovisi ova prispodoba, kao i Isusov odgovor i pouka. Vidimo, naime, da je bio kažnjen sluga koji se poigravao dobrotom svoga gospodara, proigravši ukazano povjerenje. Ako ga je smatrao vrijednim oproštenja, time ga je smatrao i vrijednim zaduženja da i sam ide i čini slično kao što je učinio i njegov gospodar.
U tom smislu Isus ne želi od nas svojih vjernika da budemo račundžije niti pred Bogom niti pred ljudima. Naše nije da se cjenkamo niti da mjerkamo koliko ćemo opraštati, već da svim srcem prigrlimo primjer koji nam pokazuje sam Bog, a koji nas iznutra obdaruje izuzetnim iskustvom slobode i čistoće. On nas potiče da praštamo uvijek i svima, iskreno i od srca, bez obzira kakvoga srca bio onaj tko nas je povrijedio i tko traži od nas oproštenje. A koliko ćemo uz nutarnje oproštenje od srca s drugima potom ostvariti i izvanjske komunikacije, ljudskoga zajedništva i prijateljstva ovisi i o njihovu srcu i iskrenosti. Ako imamo strpljenja s drugima, onda smo u prigodi razumjeti potrebe svoje braće, njihove mogućnosti i probleme. Govoreći nam da moramo uvijek i od srca oprostiti Isus nam ne dopušta da se cjenkamo sa svojom braćom, niti da njihovo ljudsko dostojanstvo mjerimo svojim interesom. Pa čak kad nas povrijede i nanesu nam rane, neophodno je oprostiti, jer samo oprostom liječimo rane. A povrijeđeni ponos ne može biti važniji od pravog unutarnjeg zdravlja, od čista srca i neopterećene duše. Samo takvo srce može imati strpljenja s braćom, može im opraštati i voditi ih do spasenja.
Kako vidimo, Isus u ovom odlomku nije govorio o opraštanju novčanih dugova, već uvreda i grijeha kojima nas drugi povrijede kao ljude. Naravno, povreda se može dogoditi i posudbom novčanih sredstava, pri čemu gubitak nevraćenoga novca u tom trenutku ne boli toliko koliko izgubljeno prijateljstvo i povjerenje. Isus nas prije svega poučava strpljenju s ljudima, to jest na razumijevanje njihovih potreba, pa i rana, propusta, slabosti i grijeha. Onaj tko ima upravljen pogled u Boga, nikada neće previdjeti spasenjske potrebe svoga bližnjega. Na to nas i ovom prispodobom poziva Isus, koji nam ukazuje na Oca nebeskoga kao primjer strpljenja. Kao što je on imao strpljenja s nama i osjećaja za naše potrebe, tako i mi trebamo znati ophoditi se s drugima, baš zato što ni mi sami nismo savršeni i idealni. Nasljedujmo stoga primjer strpljivosti Oca nebeskoga koji ima strpljenja i s našim pogrješkama, kako bismo kao njegova djeca, bez ikakve zemaljske računice, strpljivo radili na spasenju svoje braće.