24. nedjelja kroz godinu – B
Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku dobro nam poznati događaj kad je Isus pitao svoje učenike o tome što ljudi kažu tko je on, a onda i što oni kažu o njemu. Kad je došlo na red ovo drugo pitanje, znamo da je Petar uzeo riječ, te je prvi u ime svih odgovorio: Ti si Pomazanik – Krist! Ali osim što se Petar potrudio prvi odgovoriti na to pitanje, on se požurio reagirati na Isusove riječi pouke. No za razliku od reakcije na pitanje o Isusovu identitetu, u ovom slučaju reagirao je sasvim neprimjereno želeći odvratiti Isusa od najavljene patnje i smrti. No zato se ni Isus nije libio uzvratiti vrlo ozbiljnim i teškim riječima na Petrovo inzistiranje: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!
No ove Isusove riječi osim što su bile pouka Petru o tome što ili tko mu mora biti na prvome mjestu, one su jasna pouka i nama kako se i mi sami trebamo postaviti i prema čemu težiti svim svojim nastojanjem. Jer nije se samo Petar zaletio misliti na zemaljski način, nego manje više svi mi mislimo na zemaljski način i u tome ne vidimo ništa spornoga i tome ne pripisujemo neko osobito značenje. No iz ovog slučaja vidimo čemu to može voditi ako se ne trudimo razmišljati po Božju i na pameti imati to što je Božje. Naime, Petra je to bilo odvelo toliko daleko da je Sina Božjega odvraćao od božanskoga plana spasenja, samo zato što je ljudskim očima gledao neprihvatljivu stvarnost patnje i muke, umiranja i smrti. A to je, ne samo Petru, već i svima nama ljudima neprihvatljivo, jer nitko od nas ne može, ili barem teško, prihvatiti da Božji plan spasenja pretpostavlja muku i smrt njegova Sina. Isto tako, teško bismo prihvatili i prihvaćamo da, paralelno tome, Božji plan spasenja za svakoga od nas, pretpostavlja upravo istovjetnu stvarnost: odricanje od samoga sebe, od svoje volje i ljudskih stavova, te nošenje križa koji je znak ispravnog smjera prema vječnosti. Stoga se Isusove riječi tiču i nas i primjenjive su i na nas, budući da svi bolujemo od istoga sindroma. Nitko od nas ne prihvaća rado križ i patnju smrt i umiranje. Kad potom razmišljamo o tome u duhu onih kriterija kojima nas je učio Isus, onda vidimo da ne prihvaćamo rado vlastito spasenje na način na koji ga Bog ponudio, već prihvaćamo neku svoju viziju života i spasenja.
Ovaj događaj i jasne Isusove riječi Petu pomažu nam da se i sami oslobađamo vlastite slike o onome što vrijedi u životu, a da počnemo razmišljati Božjim kriterijima u vlastitoj svakodnevnici. Njegov prijekor Petru potiče nas da se trudimo otkriti što je to Božje i na koji način nam se Bog približava u životu. Tada ćemo biti kadri izabrati ono doista ispravno, te ćemo lakše uočavati Božju prisutnost u mnogim situacijama u kojima je kao ljudi ne bismo vidjeli. Štoviše, zahvaljujući Isusu možemo prihvatiti kao sastavni dio života i patnju i smrt, što bi u protivnom bez njega bilo neprihvatljivo. Ali bilo bi i neispravno, jer je u ljudskom životu ipak neizbježno, te se s time valja suočiti. I on sam, prihvaćajući sve što je ljudsko, pa i patnju i umiranje, pokazuje da sve može postati Božjim spasenjskim oruđem. Dok s druge pak strane, sve ono što mi ljudi na isključiv način držimo povlašteno ljudskim, kao što je život bez patnje i smrti, život uspjeha i ugodnosti, postaje vrlo pogibeljno u odnosu na vječno spasenje. Jer vrednujući samo ono što mi ljudi smatramo uistinu ljudskim, ostajemo previše navezani na zemaljske i vremenite vrijednosti.
Zato nam svojim naukom, a i prijekorom Petru, Isus daje jasne smjernice kako u vlastiti život unijeti kao Božje sve ono što samo po sebi ne bismo rado unijeli, a vidimo da može postati mnogo korisnije za spasenje, nego toliko ljudskih stvarnosti na koje trošimo mnogo vremena i snage, a ne preobražavaju nas i ne pobožanstvenjuju na putu spasenja. Naprotiv, sve svoje snage bismo trebali usmjeriti prema tome da slijedimo njega, to jest da idemo za njim, kako sam reče. Tada se ne bismo previše mislili ni trošili oko toga kako sačuvati zemaljsku stranu života na zemlji, jer time smo u opasnosti izgubiti sve. Naprotiv, nastojali bismo otkriti ono što je vječno i neprolazno, a to je život sukladan Kristovoj riječi – evanđelju, i njegovu primjeru, čime doista vlastitom životu dajemo ljepšu i uzvišeniju dimenziju. Upravo to znače njegove riječi: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Budimo stoga ozbiljni i odvažni, mislimo na ono što je Božje u životu, te pođimo za Isusom noseći svoj križ, jer u njemu je očitovan pravi život, kako bismo stekli ispravan osjećaj za neprolaznom stranom života, te kako tako došli do vječnoga spasenja.