28. nedjelja kroz godinu – C

Ne znamo kako, ali vidimo da čovjeku polazi za rukom, da bude redovito usredotočen na samoga sebe i na svoje potrebe, premda je stvoren kao biće odnosa. U tom smislu bi trebao promatrati što se događa oko njega i biti usredotočen na zajedništvo s onima koji su pred njim i oko njega. Na poseban način bi trebao biti upućen na Boga, te ga tražiti i spoznavati iz temeljne i najvažnije životne potrebe, a ne iz običnog formalizma. Jer kad bi nam on bio središte svih nastojanja, onda bismo bili do kraja usredotočeni na njega, njega bismo slušali u potpunosti i trudili bismo se cjelovito ispunjavati njegovu volju. Kad bi on nama bio sve, onda bismo pronašli smisao života u tome da vjerujemo i da živimo prema njegovoj riječi. No mi se na žalost zadovoljavamo napraviti nešto što nam kaže samo onda kad želimo doći do svoga cilja, te mislimo da će nam to pomoći da i ostvarimo. Tamo onda umjesto da izgrađujemo odnos vjere s Bogom, taj odnos degradiramo na razini religijskog odnosa u kojem smo važni mi samima sebi, a ne Bog. To jest on nam postaje važan samo dotle dok služi našem zemaljskom probitku i ciljevima koje smo sebi zadali.