22. nedjelja kroz godinu – A
Kao nastavak događaja o kojem smo razmišljali prošle nedjelje, kada je Petar priznao Isusa Mesijom i Sinom Božjim, u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nastavak evanđeoskog teksta o tom događaju, pri čemu je situacija sasvim suprotna: Petar se protivi Isusovu navještaju muke, smrti i uskrsnuća, te mu stoga Isus izgovara ne više riječi blagoslova, nego oštrog prijekora: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” U tim riječima vidimo da Isus predbacuje Petru da razmišlja ljudski i da mu je u pameti isključivo ljudska logika razmišljanja, što onda izričito i odlučno odbacuje. To je putokaz razumijevanja božanskoga nauma, jednako kao što je bio putokaz razumijevanja božanskog identiteta. Naime, u trenutku kad Petar priznaje Isusa Sinom Božjim, Isus ga hvali govoreći mu da mu je to objavio Otac nebeski, to jest proglašava ga blaženim što se otvorio Božjoj objavi i ispovjedio njegovo božanstvo. No kad je Isus potom nastavio naviještati druga otajstva koja su bila dio Božjega nauma, Petru su se učinila nelogičnima i nije dodatno otvorio svoju pamet njima i Isusovim riječima, nego je u tom slučaju razmišljao potpuno vođen ljudskom logikom.
Poput Petra svi mi imamo takvih ili sličnih zatvaranja ili zakrčenja pameti. Štoviše, možemo ih nazvati i onečišćenjima pameti. Isus je svoje učenike htio poučiti o čemu trebaju razmišljati i prema čemu njihova pamet treba biti usmjerena. Htio je da se oduševe za zajedništvo s Bogom, te da s velikim žarom i oduševljenjem doživljavaju božanski život i istine koje izlaze iz njegovih usta. No mi ljudi većinu našega vremena, te mentalne i duhovne energije potrošimo na svakodnevna sitna ljudska promišljanja, umjesto da živimo od promišljanja otajstava Božjih. Po cijele dane se bavimo ljudskim trivijalnostima do mjere da nismo niti kadri promišljati Božja otajstva i naume, te nam to ništa ne znači. U velikoj mjeri smo onečistili svoju pamet zemaljskim potrebama i interesima, ljudskim ambicijama i planovima, da uopće ne koristimo vlastitu pamet za dubinsko promišljanje života, njegova smisla i ljepote. A da ne kažem koliko se pamet onečišćuje grijehom i slabošću koji nas odvraćaju od Isusa kao što je Petar odvraćao Isusa od patnje i predanja za ljudsko spasenje.
Upravo zato je jedna od bitnih kršćanskih zadaća pročišćavanje pameti od natruha zemaljskih ideja i stavova. Pamet treba vratiti da promišlja Boga, njegova otajstva i njegove naume, a ne da ih prekraja po mjeri zemaljskih promišljanja i ideja. Pamet prije svega treba očistiti od grijeha i zla, jer oni su najveće zlo koje ju može zadesiti. Onda je treba čistiti od svjetovnih ideja i malograđanskih promišljanja, od kojih današnji svijet teško boluje. Takvo što je u ono doba uočio i sveti Pavao, te smo čuli kako piše Rimljanima o potrebi da se preobražavaju obnavljanjem svoje pameti: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Doista, naša pamet stari i postaje trošna ako se troši na ovozemaljsko i ako se suobličava svijetu. Tako postaje otrcana i potrošena kao potrošni materijal, umjesto da se iz dana u dan obnavlja, postaje svježija i krepkija razmišljajući o Bogu.
Istina kojoj je Isus poučio Petra i koju je ostavio da apostoli poučavaju svoje vjernike vrijedi i za nas danas više nego ikada: treba pročišćavati vlastitu pamet od svega što nije Božje i božansko. Jer ovo je temeljni problem i nas i našega društva da smo previše svjetovni. A to ne vidimo kao problem počesto što nije uvijek riječ o nekim grešnim situacijama ili zlima, nego onim ‘neutralnim’ u kojima mnoge stvari koje činimo po sebi nisu grešne, ali zacijelo nisu božanske niti dušu vode Bogu i razmatranju njegovih otajstava. Tako i mi kršćani većinu vremena provodimo vodeći isprazne razgovore i tratimo vrijeme na svjetovna promišljanja, stavove i potrebe. Na taj način dušu ‘hranimo’ svjetovnošću, umjesto da je uzdižemo hraneći je Bogom i božanskom vizijom života. Pročistimo stoga svoju pamet i nemojmo je trovati svjetovnim sadržajima, nego je radije posvećujmo razmišljajući o otajstvima našega Gospodina i tada ćemo biti mnogo bliži ljudima i njihovim potrebama, te će bolje osjetiti našu blizinu i skrb. Jer što smo manje uronjeni pameću u svjetovno, to više možemo pomoći ljudima da se oslobode svjetovnoga i posvete onom što je božansko. Odričimo se stoga samih sebe, da bismo živjeli u Kristu, te ćemo onda lako biti posvećeni da svoju braću uzdižemo prema spasenju i životu vječnome.