19. nedjelja kroz godinu – A
Božja riječ ove nedjelje uči nas kako se suočavati s poteškoćama i nevoljama, s olujama i protivnim vjetrovima. To je bilo iskustvo proroka Ilije, ali i Isusovih učenika na lađi, kao i svetog Pavla sa svojim sunarodnjacima kojima je htio navijestiti spasenje. Svima njima je bilo zajedničko iskustvo nevolja koje su ih zadesile, ali i iskustvo Boga koji utišava ljudske oluje i daje svoj božanski mir. Na tragu toga postavlja se glavno pitanje: gdje je povlašteno mjesto traženja Boga, u olujama ili u miru koji nastaje nakon oluja? Bez obzira na to što je iskustvo o kojem nam svjedoči Sveto pismo takvo da pokazuje kako je povlašteno mjesto Božje prisutnosti u lahoru i miru, ono ujedno svjedoči da oluje i mir idu zajedno; da mira nema bez vjetrova i oluja.
Međutim, jer nismo navikli na takvu istinu, nego redovito sanjarimo o trajnom idiličnom miru, često se čudimo da i danas život nosi svoje protivne vjetrove i oluje. Držimo da je to nekada bilo normalno u doba proroka ili u vrijeme širenja Crkve, ali teško se s time pomiriti danas. Nakon dvije tisuće godina kršćanstva, ne možemo proći bez većih ili manjih turbulencija. Zamišljamo vrijeme i život idilično, uvjereni da je Božja poruka tako duboko ušla u naše živote i u našu povijest, živote naših obitelji i naroda. No svaki put iznova iznenadimo se kada otkrijemo kako Crkva prolazi kroz nove oluje i izazove u svakom povijesnom razdoblju. Kad se već pomisli da je došlo neko zatišje, da sada može u miru nastaviti razvijati svoje poslanje, na obzorju se pojave novi izazovi i nevolje koje remete dobrobit vjernika i cijele zajednice. Zato je Isus htio da njegovi učenici iskuse oluju na moru, kako bi bili svjesni da se nikada ne treba opuštati, jer nikada njegova zajednica nije bila u zavjetrini, da nije izložena pokušajima da se ugrozi i rastoči te da joj se nanese šteta. Uvijek iznova mislimo da je Božja riječ dovoljno prodrla u duše ljudi te da se više ne mogu događati oluje i brodolomi crkvenoga broda.
Ne samo prorok Ilija, nego su i Isusovi učenici znali da je Bog u zatišju koje nastaje nakon što utiša oluju, ali ovaj svijet nam ne dopušta imamo trajno zatišje i mir. No upravo taj i takav mir i zatišje moraju biti dio našeg bitnog iskustva kako bismo prepoznali Boga koji utišava naše ljudske oluje i daje nam svoj mir, kao što je Isus dao učenicima.
Problem je u tome što u lađi Gospodnjoj ne postoje samo oni malovjerni, poput Petra i drugih apostola, nego i oni poput Jude, koji je bio izdajica i koji nikad do kraja nije prihvatio Isusovo spasenjsko djelo. I njega je Isus spasio tijekom oluje, ali je on ostao nezahvalan, premda se i on tada poklonio na lađi zajedno s drugima. No nije se nastavio klanjati, nego je kasnije radio protiv svoga učitelja i zajedništva učenika na lađi. Slično iskustvo imao je i sveti Pavao kada u današnjem čitanju otkriva što je sve trpio od braće po tijelu za čije se spasenje davao, a oni su mrzili i odbacivali njegovo djelovanje i navještaj spasenja. Zato je pun tuge do te mjere da je za njih htio biti proklet, samo da otkriju Krista i njegovu ljubav.
Ovim događajem Isus je pripremao svoje učenike da se odvaže prkositi moru i vjetru, uzdajući se u snagu njegove prisutnosti. Na žalost, mi se danas ne pripremamo za to, nego za naivno služenje bez izazova i protivnih vjetrova. No upravo biti spreman na oluje trebala bi biti najvažnija vještina. Crkva se treba i danas pripremati za oluje i nevere kroz koje je Isus hodao, a Petar je htio steći iskustvo koje mu je trebalo biti vitalno za vođenje Crkve Božje koju mu je Gospodin povjerio. Morao je steći iskustvo da ga, bez Gospodina, može potopiti bilo koja oluja, a s Gospodinom da mu ne može biti ništa. Tako je i danas u Crkvi, na žalost. Ima onih koji bi htjeli da Petar potone, da kao pastir doživi brodolom i neuspjeh, samo da bi možda oni isplivali i dokazivali se boljima od njega. No to nije Isusovo rješenje. On je zato došao da svojim pastirima omogući da budu pastiri s iskustvom njegove božanske skrbi, po kojoj mogu pobijediti sve poteškoće, pa i olujna potonuća. Nema te oluje koja može potopiti one koji vjeruju u Krista i koji ga iskreno ljube. Ono što je važno jest da se u olujama držimo Isusa, njegove prisutnosti i svete ruke. Samo on nas može izbaviti od svih oluja i potopa kojima nas ljudi planiraju potopiti. Čvrsta vjera je najveće jamstvo protiv zloće svijeta i ljudi koji traže kako napakostiti Bogu i njegovoj Crkvi.
Zato, kao što je nekad Isus poučio svoje učenike ovim spasonosnim iskustvom, tako se i mi danas trebamo držati Gospodina koji nam objavljuje svoje milosrdno lice upravo onda kad prolazimo kroz poteškoće, jer nas nikada ne ostavlja samima. No upravo kroz vjetrove i oluje on nam daje svoje objave, od kojih se živi u miru, s potpunom sviješću njegove božanske snage koja izbavlja iz svih protivština. Tako nam je Božja riječ danas ne samo dala povijesno svjedočanstvo nekog davnog događaja, nego nas priprema za naš današnji trenutak i potiče na vjernost Bogu koji nam se kroz oluje približava, iskušava i svojom božanskom snagom spašava. Trudimo se otkrivati njegovo milosrdno lice, to jest držati se njegove ruke u svim kušnjama i izazovima, jer će nas on potom dovesti do utihe koja nadilazi oluje ovoga svijeta, dok jednom ne prispijemo u njegov vječni mir u kojem nas neće moći uznemiravati zemaljski vjetrovi i oluje.