S dolaskom jeseni,
kad priroda razmišlja o prolaznosti
o vlastitom učinku kroz minulo razdoblje,
jedan snuždeni jabukin list,
s neskrivenom dozom zabrinutosti
provodio je svoje posljednje dane.
Pitao se što li će mu reći Život
kad padne na zemlju tiho i nezamjetno,
kao što je i živio,
kad oslabi veza s granom matičnog stabla.
Htio se nečim utješiti,
no na sebi nije uočavao raskošne ljepote,
niti je posjedovao nagomilani kapital,
niti je učinio velikih djela.
Ničim se nije mogao ponositi,
osim što je sa zahvalnošću udisao dah života
što je dolazio sa Stvoriteljevih usana
i s blagoslovom primao hranu što su mu je nudile
plodne grudi majke zemlje.
Ali kad je došao njegov čas da pun strepnje
i trepeta pođe na posljednji počinak
u ušima je čuo utješni šapat povjetarca:
Po plodvima ćete ih njihovim prepoznavati!
Ozaren ovim riječima prisjeti se
kako je skromno živio
pretvaraući sve što je bio
i imao u slador kojim je velikodušno hranio
obilate plodove svoga stabla.
Prepoznat po plodu,
uđe u zagljaj Života
da uživa u onoj punini
kojoj je posvetio sebe
nesebično se žrtvujući za obilje ploda.
