3. vazmena nedjelja – A
Mi ljudi smo bića snažno obilježena protegnutošću prema budućim ostvarenjima. Shodno tome imamo i svoja očekivanja, te želimo da se što prije, što brže i što očitije i opipljivije ostvari to što očekujemo. Zato nije rijetkost da svoja očekivanja ‘materijaliziramo’ do mjere da njihova ostvarenja želimo dotaknuti u vremenu i prostoru, za našega smrtnog vijeka i života. I ako se to ne dogodi sukladno našim očekivanjima onda se obeshrabrimo i rastužimo. Zbog toga možemo biti pogubljeni i izgubiti snagu za hod u onom smjeru u kojem trebamo živjeti svoje postojanje i usmjeravati svoj život i život onih koji su oko nas. Na žalost, često svoja ljudska očekivanja zovemo nadom ili kažemo da se nečemu nadamo, a u biti nemamo nadu, nego svoja ljudska očekivanja.
Primjer za to su bila dvojica učenika koji su na dan uskrsnuća, još ne znajući da je Krist uskrsnuo, razočarani odlučili napustiti Jeruzalem. Dok su odlazili putem su razgovarali i raspravljali o svemu što se tih dana zbilo u Jeruzalemu s Isusom, a da sami nisu znali što bi o tome svemu mislili i rekli. Do njih je bila doprla rana jutarnja vijest koju su donijele žene s groba, a što su potvrdili i neki od apostola, da je Isus uskrsnuo i da je živ, no njima te riječi nisu bile dovoljne kao dokaz. Oni su očito tražili nešto očitije i opipljivije. Kad im se Isus približio i upitao ih o čemu raspravljaju, oni su još uvijek bili snuždeni, kako zapisa sv. Luka u današnjem evanđeoskom odlomku. Odgovarajući na njegov upit potvrdili su da si u Jeruzalemu bili radi svojih nada u Isusa, no pošto je on bio osuđen na smrt i raspet na križu, njima su bile potonule sve lađe i ugasle sve nade: „Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo.“
I premda oni rekoše da su se nadali, iz svega što su rekli možemo zaključiti da nisu imali pravu nadu, nego ljudska očekivanja od Boga sukladno svojim nahođenjima i poimanjima Božjeg djelovanja za svoj narod. Jer je očito da nisu imali ispravno poimanje otkupljenja, premda su rekli da su se nadali da će on otkupiti Izraela. Smatrali su da Bog treba iskupiti narod na neki drugi način, to jest da će on svojom moći i silom osloboditi Izraela od svih protivnika i neprijatelja, a da uopće nisu živjeli u nadi ispunjenja Božjih obećanja. Zbog toga nisu ni bili u stanju prepoznati ga očima, jer su Bogu pristupali svojim ljudskim očekivanjima i potraživanjima. No doista je razlika imati očekivanja od Boga, a razlika je nadati se ispunjenju onoga što je on obećao i navijestio. Zato im Gospodin i govori da su spora srca i krivoga razumijevanja: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Nadu u Boga možemo stvoriti sukladno svemu što nam Bog naviješta i vjeri koja od njega dolazi, a ne neovisno i na tragu ljudskih stavova i uvjerenja.
Zato je uskrsli Krist kad im se približio trebao preobraziti njihova ljudska očekivanja u nadu nebeskih dobara. Bolje rečeno, trebao je zamijeniti očekivanja s nadom, jer ne znače isto. Morao im je svojom uskrsnom prisutnošću posvjedočiti da su išli krivim putem kad su odustali od njega i odlazili od Jeruzalema. Ključna točka od koje su trebali početi i na kojoj su trebali graditi bili su njegova smrt i uskrsnuće, te zato nisu smjeli okrenuti leđa njegovim otajstvima, nego od njih početi novi život i novi navještaj. Rješenje nije bilo u tome da bježe od Jeruzalema, nego da započnu svoje naviještanja s mjesta na kojem je Gospodin uskrsnuo. Snagom njegova uskrsnuća trebali su steći nadu i započeti s nadom novi život i novi navještaj, a ne otići razočarani jer Bog nije ispunio njihova očekivanja. Kad je Gospodin u njima proizveo tu promjenu navještajem riječi i lomljenjem kruha, onda su ga mogli prepoznati i očima. Kad se u njima probudila vjera i rasplamsala ljubav, onda su postali ljudi nade u buduća dobra kojom ih je obdario uskrsli Gospodin. To iskustvo nade Isusovih učenika kasnije je posvjedočio i sveti Petar u svojoj poslanici: „On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.“
Iskustvo uskrsnuća Gospodinova doista za svakoga od nas treba biti uskrsnuće nade, jer njegovo uskrsnuće nije rezultat ljudskih očekivanja, nego plod Božjeg djelovanja i njegove snage. Uskrsnuće nam postaje jamstvo nade života vječnoga koja nas preobražava i usmjerava prema pravom cilju. Ono u nama pali vatru ljubavi, te oslobađa svjetlo uma kojim nas Gospodin prosvjetljuje i zahvaća da živimo novim životom i hodimo pravim putem. Tko se dadne zahvatiti Kristovom riječju, tko ražari srce njegovom ljubavlju, a um vjerom, taj osjeti njegovu uskrslu prisutnost, taj stavlja svoju nadu u Boga i nastavlja hoditi u nadi života vječnoga. Pođimo i sami na taj put s dvojicom učenika iz Emausa, te posvjedočimo drugima da smo prepoznali uskrsloga Krista i da ga nosimo u svome biću kao dragocjenost nade koja nas pokreće da svjedočimo i naviještamo da je on ne samo otkupitelj Izraela, nego i cijeloga čovječanstva.