Pokraj zida u seoskom vrtu,
stara rašeljka mučila je muku
sa svojom neplodnošću.
Iscrpljivala je zemlju,
a plodova nije davala,
sita prijezirnih pogleda
od kojih je imala osjećaj
da njezino bujno lišće naglo pocrveni.
Gospodar se trudio oko nje,
ali joj nije bilo jasno zašto
nema slatkih plodova na njezinim granama,
kad je u sebi osjećala bujanje
sokova života poput onih u drugim voćkama u vrtu.
Kad je jedne zime dok se povukla u svoja razmišljanja
došao gospodar noseći škare u ruci,
pomislila je da je njegovu strpljenju došao kraj,
te da je ovaj put gotova.
No začudila se kad je on prišao brižno
i još brižnije razabrao njezinu krošnju,
pročistivši suhe i beskorisne grančice
što su joj krnjile izgled.
Potom je pažljivo odabrao jednu snažnu mladicu,
prinio bliže škare režući je napola kirurškim zahvatom. Usplahirena i ustrašena zbog povrede,
čekala je što će se sada zbiti.
Gospodar je mirno odnekud izvukao
jednu drugu grančicu sličnu onoj odsječenoj,
te je prislonio na mjesto reza,
a potom i čvrsto povio.
Pitala se što mu je to trebalo.
Dobro što je odstranio suhe grančice,
ali što je nedostajalo njezinoj najboljoj grani
da ju je zamijenio.
Vrijeme je prolazilo,
rane su zacjeljivale,
a ona je ovu novu granu prihvatila kao svoju.
S proljeća u njoj se stao buditi novi život
kojem se tako veselila,
premda s dozom straha radi frustracije neplodnosti.
Kad je već izgubila svaku nadu da će išta poći na bolje,
jer na izvana sve je ostalo po starome,
na svoje veliko iznenađenje primijetila
je da ona grana donosi crvene višnjine plodove.
Osjetila se preporođena uskrsnućem nekog novoga života
u svom biću,
jer više njezini sokovi nisu stali neiskorišteni,
zahvaljujući gospodarevoj ruci
koja je smjelim zahvatom oplemenila njezino postojanje
na tako jednostavna a čudesan način.
