Čovjek dijaloga ili čovjek susreta

Svećenik je čovjek koljena, a ne lakata. On u povijest ne ide samo studijem, knjigom, proučavanjem, kao što niti u budućnost ne ide probijajući se laktima. Svoje mjesto pod nebom on pronalazi na koljenima. Na koljenima razmatra, putuje u prošlost, susreće u duhu svoje prethodnike, slavne očeve. Jednako tako u budućnost ide na koljenima, ponizno, ali odlučno.

Svećenik se kao Jakov bori s Gospodinom cijelu noć dok ne postane Izrael – onaj koji vidi Boga, sve dok ga Gospodin ne blagoslovi.[1] Svećenik poput Mojsija drži dan i noć ruke uzdignute prema nebu za nekoga, kao što to čini Mojsije kad se molitvom bori za svoj narod.

Jesmo li stekli iskustvo snage molitve? Znamo li koliko je uistinu jaka? Jesmo li pomoću nje naučili doći u srce Božje? Isus nam je o tome mnogo pričao i poučio nas da tražimo bez prestanka, da molimo, da kucamo… Jesmo li doživjeli kao stvarne i istinite te njegove riječi ili je za nas to neka vrsta alegorije?

Za svećenika molitva nije monolog na koji smo vezani crkvenim propisom. Molitva počinje dijalogom s Gospodinom, a nalazi svoj cilj i smisao u zajedništvu s njime. Molitva nije recitirani monolog, već živi dijalog, borba, traženje pojašnjenja i prosvjetljenja, prepuštanje planu Božje volje. Molitva kao dijalog zahtjeva i sposobnost slušanja riječi Božje. Ona traži istančan sluh srca da bi čula onu božansku harmoniju koja sve skladno vodi konačnome cilju. Molitva podrazumijeva i vrijeme tišine srca da bi se jasno razlikovalo suzvučje dobra od neartikuliranih tonova zla koji nasrću na uši savjesti i duše.

Ovaj dijalog zahtjeva i poniznost kao preduvjet poslušnosti, onda kad nam se Božja rješenja ne čine tako pogođena i kvalitetna kao naša. Ovaj dijalog pronalazi svoj mir u prepuštanju volji Božjoj.[2]Često se definira molitvu kao: uzdizanje duše k Bogu. Sveti Augustin objašnjava da se ne radi o uzlaženju iz mjesta u mjesto, nego da se radi o mijenjanju vlastite volje. Bogu se približavamo mijenjajući vlastitu volju, tj. kad je sjedinjujemo s onom Božjom.[3]

«Moliti znači misliti na Boga ljubeći ga», reče C. de Foucauld. Temelj molitve je ljubav Božja, pa zato molitva postaje privilegirani izraz dijaloga. U dijalogu molitve Bog nas uči ljubiti i razgovarati. Ljubeći nas daruje nam svoju ljubav, koja onda postaje i naša vlastita. Tek primivši Božju ljubav, osposobljeni smo moliti – stupiti u dijalog, bilo s Bogom, bilo s bratom čovjekom. Ne govori uzalud sv. Pavao da ne znamo što i kako moliti. Duh nas uči moliti i moli u nama (usp. Rim 8, 26-27).[4] A Duh je ljubav. Tek s gorljivošću koju Duh pali u nama, možemo biti ljudi dijaloga, jer će nas nadahnjivati ljubav Božja razlivena u srcima našim.

Molitva u kojoj nešto tražimo od nas zahtjeva da želimo preko same Božje želje. To je apsolutno povjerenje, krik da “Bog bude” Bog u svom potpunom značenju, gotovo herojskom.[5]

Dijalog na kojeg svećenika poziva Crkva, utemeljen je na dijalogu s Bogom, na molitvi. Tko nije iskusio ljepotu ovakvog odnosa s Bogom, teško može osjetiti ljepotu dijaloga s čovjekom, čije srce skriva neizmjernost Božje prisutnosti. Tko nije iskusio molitvu, ne može stupiti u dijalog s ovim tajanstvenim nevidljivim podstanarom koji stanuje u ljudskom srcu i koji je njegova najveća dragocjenost.

Religiozni dijalog – razgovor s Bogom postaje tako temelj za svaki drugi dijalog. Samo čovjek koji je cjelovito stao pred Boga, može pročišćena pogleda duše i bogata srca stupiti u dijalog s ljudima. Molitva kao vrhovni dijalog – dijalog par excellence zaslužuje biti temelj i svakom drugom. Pravi dijalog mogu voditi tek ljudi duha, ljudi molitve. U ovoj perspektivi svećenik postaje učitelj dijaloga svome narodu, učeći ga molitvi i u molitvi razgovoru, razabiranju, razlučivanju duhova, traženju istine, odabiranju sustava vrednota. Molitva je cjelovit dijalog u kojem čovjek jasnije vidi svoj identitet djeteta Božjega, uslijed čega lakše prepoznaje i upoznaje brata pored sebe.