Određeni kreativci u Crkvi kritiziraju Crkvu tražeći da bude kreativnija u svome djelovanju, da usvoji nove i primjerenije metode «suvremenom čovjeku», da se poboljša organiziranost i organizacija. Bez daljnjega to sve treba i to je vrlo važno za funkcioniranje izvanjske stvarnosti.
Vjerujem da nam treba svakakve kreativnosti i ljudi velikog uma, ali nam mora biti jasno da ničije znanje i znanost nije spasilo ljude. Ljude spašava dobar primjer vjere, svetost vjere, žrtva,molitva.. To ne znači da smo protiv novih metoda, protiv novih sredstava naviještanja, protiv interneta i kompjutora, ali ako nemamo duhom kreativnih i zauzetih svećenika, ne koriste nam sva naša sredstva. Kreativan svećenik pokušava prodrijeti u bit problema. Ne želi a priori reducirati Crkvu na mjeru potreba određenoga vremena, društva ili situacije (najčešće perspektivni kreativci to traže). U duhu takve kreativnosti traži se kreativnost u pristupu mladima, otvorenost svijetu, traži se da budemo isti kao i svi ostali “normalni” ljudi, kao da bismo time automatski bili bliži i pristupačniji ljudima koji se boje našeg nekreativnog odijevanja i ponašanja.
On je maštovit čovjek. P. Duda je govorio svojim studentima da ne dopuste da im se može prigovoriti: Pope, nemaš mašte! On ne smije dopustiti da ga rutina svakodnevnice pregazi i oduzme mu dušu. «Svećenik – onaj preko kojega prolazi snaga Gospodnja – uvijek je bio u napasti naviknuti se na veličinu, napraviti od nje rutinu. Danas bi veličinu Svetoga mogao osjetiti kao težinu, željeti (možda nesvjesno) osloboditi se od nje, spuštajući Otajstvo na svoju ljudsku veličinu, umjesto da mu se prepusti ponizno, ali s povjerenjem da bi dopustio da bude uzdignut na tu visinu».[1]
Na temelju kreativnosti koja mu od Boga dolazi, svećenik je umjetnik.[2] I ne samo to! Ako je Bog vrhovna ljepota, a jest, ako je Bog vrhovni umjetnik, a jest, onda je svećenik onaj koji je promatra na intenzivan način, on je doživljava, izražava. Preko njega ona prelazi, ispunja ga i preko njega se iz obilja i u izobilju prelijeva. On je pozvan izraziti ljepotu koja je dana Crkvi, sadržaje koje cijela zajednica posjeduje u svojim genima i korijenima, ono čemu je zajednica protegnuta. Pozvan je biti produžena ruka Gospodinova, ruka Umjetnika nad umjetnicima, ruka onoga koji boja svijet svojom ljubavlju, kao što je u doba Noe obojio nebo dugom saveza. Svećenik prenosi sadržaje Božje ljepote, on ih živi u vlastitom životu, nastoji ih izraziti u liturgiji. Življena liturgija u kršćanskoj zajednici mora postati izraz Božje ljepote, izraz i slika nebeske liturgije, eshatološkog kulta, klanjanje opisano u proročkim knjigama, u Otkrivenju Ivanovu. Liturgija je izraz slave Božje. Ona je doživljaj promatranja lica Božjega.[3]
U nijednom slučaju nije umjetan, neslan, od plastike, voštana figura, već od krvi i mesa, osjećaja i srca, ali žive vjere u Boga i goruće ljubavi.
Kreativni su bili proroci, tj. nadahnuće Božje po njima. Kreativni su bili u djelima, kao i u vizijama. Kreativni su bili u tolikoj mjeri da su se približili izvoru svake kreativnosti. Bili su kreativni, jer su bili nadahnuti, jer su imali Duha koji je govorio po prorocima (usp. Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Cilj ovoga je pokazati odnos svećenika prema Duhu Svetome, stvaranje je bilo stvaranje, jer je bilo po Duhu, bez Duha ga ne bi bilo. Današnji je svijet možda zaboravio da je riječ kreativan bitno vezana s riječju nadahnut. Nadahnut, jer dolazi od dah – duh. Nema kreativnosti bez Duha, nema stvaranja bez Duha. Svećenik je kreativac u tolikoj mjeri u kolikoj se otvorio Duhu! Ni Bog nije stvaratelj bez Duha. Duh Božji lebdio je nad vodama. Udahnuo je čovjeku svoj dah u nosnice (usp. Pos 1, 2; 2, 7). I ako je čovjek kreativan, jest zato jer mu je Božji dah u nosnicama. Stoici su govorili o Duši svijeta koja prožima svemir. Svećenička kreativnost je paradoksalna. Umjesto da olakša, ona otežava ljudima život. Premda olakšava ljudima nositi križ života, u svojoj kreativnosti ne može ne uputiti na svakodnevno nošenje križa kao izvor radosti izgradnje cjelovitog čovjeka kao rješenje socijalnih pitanja.
Tko može biti kreativniji od nas kršćana koji posjedujemo Duha, tvorca svake kreativnosti? Tko može biti kreativniji od onih koji su pomazani tim istim Duhom – christianoi – pomazanici, kršćani, oni koji su Kristovi? Tko može biti kreativniji od nas koji smo postali njegovo sredstvo? Tko može biti kreativniji od onih preko čijih ruku svakodnevno silazi na ljudske darove na oltaru i posvećuje ih u Tijelo i Krv Kristovu? Tko može biti kreativniji od onih preko čijih ruku silazi Duh opraštanja i briše svaki grijeh iz duše? Tko može biti kreativniji od nas koji smo jednim kreativnim dodirom ruke – polaganjem ruku, postali sredstvo Duha Svetoga u obnovi svijeta?
Biti kreativan znači biti pun Duha Svetoga, znači dopustiti Duhu da iz nas progovori, kao što reče Isus da će nam se dati. Treba dopusti Duhu da nas osjeni,[4] da nas zakrili, da bismo onda mogli iz ničega (ex nihilo), bolje rečeno iz čiste vjere, biti sredstvo utjelovljenja Sina Božjega.[5] Biti kreativan analogno, znači imati s Duhom Svetim onaj isti odnos kojega je imao Krist, bilo kao druga božanska osoba, bilo kao utjelovljeni Sin Božji.
[1] MESSORI Vittorio a colloquio con il cardinale Ratzinger,Rapporto sulla fede, Oscar Mondadori, Milano, 1993., str. 58.
[2] Svećenik je službenik Crkve, a Crkva je čuvarica blaga umjetnosti. Bog joj je povjerio svoju ljepotu. Tko onda bolje od nje može govoriti o lijepom i izražavati to lijepo.
[3] Svatko od nas zna koliko u tome uspijevamo. Svatko od nas zna koliko je to vidljivo iz njegova slavljenja, iz njegova stava na oltaru, iz njegovih riječi, organiziranja zajednice, izvanjske čistoće i pripremljenosti sama sebe, darova, oltara, crkve, ministranata, čitača.
[4] Kao što je Mariju (usp. Lk 1, 35), kao što se u Starom zavjetu spuštao u stupu od oblaka (usp. Izl 33, 9-10).
[5] Marija je bila ona koja muža ne poznaje, zato jer njezino začeće slično stvaranju ex nihilo. Bog je Mariji povjerio puninu života zahvatom Životvorca u njezinu vjeru i utrobu, Riječju Božjom po kojoj je sve stvoreno.