30. nedjelja kroz godine – B
Nedvojbeno je da se današnji čovjek trudi biti u tijeku događanja u društvu oko sebe, jer je to pretpostavka snalaženja i orijentacije u prostoru i vremenu. Tko je u tijeku događanja ima uvijek informaciju više, i u pravi čas, da se može snaći ili okoristiti povlasticama i pogodnostima trenutka, a tko nije u tijeku, vječito negdje kasni i ispašta zbog toga u svakodnevnici. Zato je čovjek jednostavno prisiljen biti u tijeku, da ne bi tijekovi ili tijek života prošao pored njega, tjerajući ga da se onda kaje za propušteno. U svom grčevitom nastojanju da bude u tijeku, napravio je i ljestvicu važnosti, te se ponaša sukladno njoj. Postavio je sadržaje o kojima mora biti bez daljnjega informiran i spreman brzo reagirati, kao što ima toliko sadržaja koje je na svojoj ljestvici stavio vrlo nisko, tako da mu se ne čine važnima. Ovi potonji nikad ne dođu na red, budući da je on upućen na toliko toga što smatra da stvarno ne smije propustiti.
Zbog toliko dobre volje da se bude u tijeku, malo tko će priznati svoju sljepoću, ali svjetlo Evanđelja i vjere kad zasja čovjeku u duši, pomognu mu da uoči da je bio slijep za stvarne tijekove života i stvarne vrijednosti. Slijep i za sam život. Dogodilo mu se da mu je život prošao, dok se bavio mnoštvom drugih stvari. Konačni zaključak bi mogao biti da je sjedio pored krivih tokova života koji ga nisu odveli u život vječni, dok je mislio kako je bio na samom izvoru dok je tražio biti u tijeku svjetovnih i svjetskih događanja. Tek kad Krist čovjeka obasja, onda tek vidi koliko važnih stvari propustio time što je vjeru i skrb za dušu stavljao na neko sporedno mjesto u životu, tek onda vidi koliko je bio slijep i nije uočavao važno u životu. Zbog toga nije mogao biti u tijeku sa životom, jer je bio neupućen u vjeru i nemaran u skrbi oko svoje duše. Zato će tek naknadno saznati, dolaskom pred lice Božje, koliko je samo bio u tijeku pogrješnih i suvišnih događanja, a premalo u onim važnim odsudnim događanjima gdje se odlučuje o životu i smrti, o biti ili ne biti.
Slijepac iz današnjeg Evanđelja, što sjedi pokraj puta, nadomak Jerihona, može nas stoga naučiti koječemu, dok i sami kao vjernici dijelimo sudbinu suvremenoga čovjeka u našim Jerihonima, to jest gradovima. Možda smo čak i uvjereni da smo u samom središtu ili izvoru života gdje se događa mnogo toga, pa ne dopuštamo da nam išta promakne, za razliku od onih koji sjede izvan ove životne strke i zbrke, po predgradskim i prigradskim naseljima, uz ceste i putove. Slijepac nas želi poučiti da smo uvijek jednako slijepi i izvan tijekova života ukoliko Krista nismo upoznali i dopustili mu da nas prosvijetli. Kao što je njega izliječila vjera u Isusa, Sina Davidova, oslobodivši ga sljepoće, tako i nama danas poruka je više nego jasna: postoji sljepoća od koje nas može osloboditi samo vjera, kao što nam zorno predočuje primjer ovog slijepca što slijedi pokraj puta u prašini. Sljepoća koja nas u suvremenom svijetu muči jest sljepoća za vjeru, sljepoća za Krista što je temeljni problem našega svijeta i vremena u kojemu čovjek živi prateći tijekove i trendove, a da pritom ne dotakne i ne doživi samo otajstvo života koje mu je u Kristu i Crkvi došlo ususret.
Kamo sreće kad bismo i sami znali pristupiti Isusu na način na koji mu je pristupio Jerihonski slijepac tražeći ozdravljenje, da bi nam Isus kao i njemu mogao reći: Vjera te tvoja spasila. Ne preostaje nam drugo nego otkriti kako živimo u društvu, uronjeni u toliki svjetovni mentalitet da ne vidimo svoju sljepoću, a to je sljepoća grijeha i života u grijehu kojem se olako prepuštamo previđajući ili zanemarujući njegovu razornu moć. Živimo tako površno da ne vidimo svoje propuste, niti vidimo Krista ispred sebe, niti čujemo njegov glas. Zbog toga ne možemo niti doživjeti život u njegovoj punini, već smo se odlučili prositi pokraj puta, pokraj tijekova života zabarikadirani u sljepoću svoje tame, umišljeni u ispravnost i značaj tijekova života koji su ipak samo promašeni tijekovi. A u konačnici sramotno je od života tražiti mrvice i milostinju, kad nam je Bog u isto vrijeme dao mogućnost baštiniti neizmjerno obilje milosti i nadnaravnih darova. Žalosno je hvatati se ostataka, a istodobno ne željeti primiti iz Božje ruke dar i hranu koju je Providnost priredila za nas. Nije dobro da propuštamo bitno i glavno trošeći se u svjetovnim aktivnostima, koje još uvijek nismo kadri prepoznati kao sjeđenje pokraj puta, u prašini, pokraj tijekova života, trošeći se u onome što ne daje život niti ga može dati. Štoviše, može ga samo dodatno istrošiti.
Ne preostaje nam drugo nego, nakon pokajanja za sljepoću u kojoj živimo, naučiti vikati u tišini svoga srca: Sine Davidov, smiluj mi se. A kao što je slijepca Isus izliječio od sljepoće zahvaljujući svjetlu vjere što mu je zasjalo u duši, i nama se nadati takvom oslobađajućem zahvatu koji će nas sa stranputica i bespuća života na koje nas je odvela sljepoća vratiti na put nasljedovanja Krista kojim se uputio i jerihonski slijepac.
