Posveta Lateranske bazilike – 2008.
Danas se slavi blagdan posvete Lateranske bazilike, papine katedrale sagrađene na Lateranskom brežuljku u Rimu. Nakon što je Gospodin Isus rekao, u razgovoru sa Samarijankom, da će se pravi klanjatelji klanjati u duhu u istini, a ne više u Jeruzalemu ili na nekom drugom brdu, postavlja se pitanje krši li Crkva Gospodnju volju uvodeći blagdan posvete Lateranske bazilike? Je li se dogodila samo promjena mjesta, a da je sadržaj ostao isti, te tako više Jeruzalemski hram u gradu na Sionu nije za kršćane povlašteno mjesto gdje se treba klanjati, nego je to sada Rim sa svojom glavnom bazilikom na Lateranskom brežuljku koja ima ulogu središnje crkve kršćanstva, nazvane majka i glava svih crkava, mater et caput omnium ecclesiarum. Međutim, da ne bismo pogrešno Gospodina shvatili, imamo i današnji evanđeoski odlomak koji nas izvještava o tome kako je on sam ušao u Hram i istjerao mjenjače i prodavače, ne dopuštajući im da od kuće Oca njegova prave špilju razbojničku.
Tim događajem, ali i riječima koje je rekao o klanjanju u duhu i istini, Gospodin je htio naglasiti da odnos prema Bogu ne smije biti kao neki magijski odnos prema svetom mjestu ili predmetu, nego mora biti odnos kao prema živom i prisutnom Bogu. Magijski odnos je samo udaljavao Boga od svetih mjesta na kojima je htio prebivati, jer je magijski, to jest trgovački kupoprodajni odnos obeščašćivao ta mjesta na kojima se onda nije mogla ostvariti i Božja prisutnost, jer se Bog ne želi miješati s nečasnim i prljavim. Stoga je sam Gospodin htio biti hram Božje prisutnosti u svijetu, te svojim Tijelom i uskrsnućem zajamčiti takav čist i svet odnos prema Bogu, kao onaj u čijem se tijelu događa istinsko klanjanje Božanskoj prisutnosti.
I nije bilo samo to, već je on taj odnos htio ovjekovječiti, ostaviti ga trajnim i prisutnim u svijetu. Zato mu je trebao čvrst temelj i na zemlji. Taj temelj nije trebala biti neka gora ili planina, željezo, drvo ili kamen, već je taj temelj trebao biti čovjek kamene vjere, na koju se može osloniti Božja građevina u svijetu. Zato Bog izabire Petra da bude stijena na kojoj će biti sagrađena Crkva, zajednica vjernika, Crkva koju vrata paklena ne će nadvladati. Zato je izabran Petar i za njega je Isus molio, da ne malakše u vjeri, da bi onda on u svoje vrijeme mogao učvrstiti braću, to jest ostati za svoju braću trajni oslonac u povijesti. Zato se s Isusom dogodila stvarna novost i revolucija, premda je on, izgoneći trgovce iz Hrama, potvrdio i vrijednost starozavjetne objave i opravdanost postojanja Hrama, jer Hram nije smio biti ljudska tvorevina, nego božanska. Čim je čovjek posegnuo za tim da ga je on sagradio, da je u nj uložio toliko i toliko zlata, srebra, kamena i drva, hram prestaje biti ono što je trebao, Božje djelo i mjesto Božje prisutnosti. Čisteći Hram daje im neprolaznu lekciju, ali i najavljuje da će on sam podići novo svetište za koje se više čovjek ne će moći hvaliti koliko ga je i čime gradio. To svetište i hram njegovo je Tijelo po kojem Bog samo svojom snagom ulazi u ljudsku povijest, sam stvara i gradi to tijelo. Štoviše dopušta im da ga razore, da bi ga onda ponovno podigao u uskrsnuću, da im pokaže neuništivost i neprolaznost njegove prisutnosti u ljudskoj povijesti iz koje ga više ne mogu izgurati.
I kao što je Gospodinu bila dovoljna vjere jedne obične žene, vjernice, da na nepovratan način uđe u povijest, u čijoj vjeri je pronašao nezamjenjivu suradnju, tako mu je trebala i vjera jednog običnog čovjeka, Petra, da na njoj gradi svoju Crkvu, zdanje koje trajno i vjerodostojno svjedoči njegov ulazak u povijest, njegovo djelovanje u povijesti kroz uskrsnuće. Kristova prisutnost i Petrovo svojedočanstvo je toliko snažno i čvrsto u povijesti i životu ljudi, da ga vrata paklena ne će nadvladati. Od tada temelj njegove božanske prisutnosti u svijetu nije više neka gora ili neko mjesto, pa taman to bio i Hram, nego je čvrsti i neslomivi temelj njegove prisutnosti u svijetu zajednica vjernika kojoj se povjerio i predao kao i Mariji.
U toj zajednici posebno je mjesto povjereno Petru, da svojom vjerom bdije i utvrđuje braću u vjeri. I dok slavimo danas blagdan posvete Lateranske bazilike, ne slavimo samo neko mjesto na kojem bi Bog prebivao izričitije nego na drugom mjestu, nego slavimo događaj neponovljive i nepovratne Božje prisutnosti u svijetu, koju je htio zaštiti od iskrivljenja i od zabluda u svojoj Crkvi s Petrom na čelu. I preko ovog događaja Gospodin nam daje traju pouku i poruku da je naš ljudski vjernički život temelj njegove prisutnosti u svijetu, da je istinski hram koji treba čuvati neporočnim i u kojem se treba klanjati Ocu u duhu i istini. Na temelju toga Lateranska bazilika je simbol jednoga čovjeka – Petra iz Galileje, kojemu je pošlo za rukom ostaviti takvo neprolazno svjedočanstvo, radi čega je zaslužio biti nazvan blaženim. Isto tako je zaslužio službu da potiče i braću u vjeri na istovjetno svjedočanstvo Božje blizine i prisutnosti. Lateranska bazilika potom nije samo simbol Petrove službe, nego je hram njegove stamene vjere koja Kristovom voljom stoji kao oslonac u Crkvi do konca vremena, jer je Petar prenio svoju službu na druge ljude nakon sebe, da nastave njegovo svjedočanstvo vodeći narod Božji ispravnim putem.
Neka i nas ovaj blagdan dodatno potakne da slavimo i proslavimo Boga u svome tijelu, koje je istinski hram, kao što ga je Petar proslavio svojim svjedočanstvom. Jer ovaj blagdan nije uspostavljen radi Petra koji je već doživio svoju proslavu u nebu, nego radi nas da bismo na njegovoj vjeri imali nadahnuće, kao što u petrovskoj službi imamo siguran temelj i zaštitu ispravne vjere, dok ne prispijemo u vječni život gdje ćemo kao živo kamenje biti uzidani u zdanje njegova neprolaznog Kraljevstva u sve vijeke vjekova. Amen.
