Danja misa, Božić 2007.
Kad netko negdje putuje, onda njegovo putovanja ima svoje polazište i svoj cilj. Osim polazišta i cilja, ako se radi o dužem putovanju, putnik ima i usputne, prolazne postaje na kojima obnavlja svoje hodočasničke zalihe. Shodno toj logici ponaša se i nebeski Putnik, Božji Sin koji se utjelovio i rodio na zemlji i kao Sin čovječji. Neophodno je zaustaviti se i razmišljati o časti koju nam je Bog time iskazao. Jer premda je čovjek krhko i mijenama podložno biće, a zemlja u sebi nestalna i propadljiva, dok je Bog u sebi vječan i neuništiv, ipak ih Bog nije smatrao tek usputnim stanicama, nego ciljem svoga hodočašća. Bogu koji se rađa, oni su stvarni cilj. On nije htio samo doći i proći zemljom, nego je htio biti Emanuel – S nama Bog. Povijesna dionica njegova života nije mu nevažna stanica u životu, nego mu je bila ciljano odredište na kojem se trajno nastanio.
No tu se dogodilo i jedno proturječje. On kojemu je zemlja bila ciljano odredište, došao je nastanivši se trajno među ljudima, da ih do konca svijeta poučava koko je njima ciljano i trajno odredište nebo. Žrtvovao je sebe i svoju vječnu slavu, da bi čovjeka uputio prema njoj, nakon što mu objavi da se Slava Božja spustila i na zemlju.
Mi kršćani koji slavimo njegovo rođenje i koji ga svjedočimo (u) svijetu, imamo posebnu ulogu u Božjem planu. Kao što je njemu naš život i naša zemlja bila ciljano odredište, a ne usputna stanica, tako nama njegov život i «njegova zemlja» – nebo trebaju postati odredište prema kojem se ne upućujemo slučajno ili usputno, već ciljano, svjesno i gorljivo, kao što se ovih dana okupljamo oko njegovih svetih jaslica iz kojih nam je zasjalo očaravajuće svjetlo onoga koji je Put, Istina i Život.
Prihvaćajući njegovu logiku, nama kršćanima čovjek nije sredstvo do cilja, nije potrošna roba, nije prolazna, usputna beznačajna stanica, te jednostavno kroz nju prolazimo i idemo dalje. Kao i Njemu, i nama je čovjek i njegovo stvarno, vječno dobro središnji cilj hodočašća! Kao i njemu, tako i nama, čovjek nam je postao cilj, jer sebe podlažemo njegovu vječnom spasenju i usmjerenju prema nebeskoj domovini. I kao što se On nije htio čovjekom okoristiti, nego je čovjeku koristio, nije se njime htio služiti, nego mu je služio, ostavio je nas da živimo svoje poslanje u svijetu.
I ako ćemo se dosljedno služiti spomenutom slikom putovanja, u svjetlu božićnog otajstva možemo reći da je nas Bog pozvao da služimo svijetu, da mi založimo sebe postajući jedna vrsta opskrbne postaje svakom čovjeku, koji je na putu prema vječnoj domovini, ma koliko to moglo djelovati proturječno. To isto je učinio On postavši Put. Svaki čovjek koji bude s nama živio i koji nas bude susretao, treba se osvjedočiti da smo mu mi okrepa za nebo. Treba doživjeti da se zahvaljujući našoj vjeri i ljubavi opskrbio kvalitetnim namirnicama i drugim potrepštinama kojima se ostvaruju vječni dometi.
A mi to možemo biti samo zato jer smo i sami opskrbljeni prisutnošću Onoga koji je Bog s nama, nebeski Putnik koji se je odrekao svoje moći, slave i časti poradi ljubavi prema čovjeku, onaj koji je bio vječni cilj svakom čovjeku, kad je vidio ljudsko lutanje prema cilju, ponizio da svima pokaže i postane Put, da ne bi više lutali na putu prema vječnoj domovini.
Postavši Onaj koji dolazi, Krist pokazuje da mu zemlja i, nadasve, čovjek, nije usputna ni prolazna stanica u životu. Jer On dolazi neprestano, to jest ostaje, za razliku od svih drugih koji prolaze kroz naše živote kao kroz autobusni ili željeznički kolodvor koji se njime koriste u mjeri u kojoj on njima treba. Zato je Krist onaj Neprolazni u ljudskoj povijesti i životu, onaj koji nudi trajnu nadu i koji je svojim rođenjem iznova u nama obnavlja, onaj koji je djelotvornom ljubavlju pokazao da je razlog njegova dolaska vječno spasenje svakog čovjeka.
On je, kako svjedoči evanđelist Ivan, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, pravo svjetlo po kojem je sve postalo, a ipak se odlučio na pustolovinu ovakvog putovanja prema čovjeku, prema svojima koji ga ne primaju. A onima koji su ga primili dao je moć da u sebi prepoznaju iskonske temelje, iskonsku vrijednost i neprolazno dostojanstvo sinova Božjih.
Neka nas stoga Krist, Onaj koji dolazi, izobilno obdari svakim dobrim darom, jer od punine njegove svi mi primismo milost na milost. Neka nas osnaži da odvažno naviještamo njegov dolazak među ljude, te da, kao Crkva, Tijelo njegova, izvršavamo svoje poslanje na svim postajama diljem svijeta, na koje nas je njegova Providnost postavila, da bismo mi koji primismo moć da budemo djeca Božja i koji smo vidjeli njegovu slavu, svim ljudima pomogli da obasjani svjetlom novorođenoga Kralja i sami teže k istom cilju. Amen.
