15. nedjelja kroz godinu – C
Kako nekad tako i danas, postoji više načina na koji različiti profili vjernika pristupaju riječi Božjoj. Događaj opisan u današnjem Evanđelju govori nam napose o onima koji o Božjoj riječi mnogo znaju, te čak i znanstveno obrazlažu i tumače, te smo se pozvani ovim profilom posebno pozabaviti, jer je prisutan i kod mnogih vjernika. Ovakvi ljudi, pa i kad vjeruju i govore da je to Božja riječ, oni se njome služe ne da bi je pobožno prihvatili, nego da bi drugima pokazivali svoje umne sposobnosti ili jezične vratolomije. Takav je bio zakonoznanac koji Isusu postavlja pitanje o tome što mu je činiti da bi baštinio život vječni, ali ne postavlja to pitanje želeći stvarno saznati što bi to bilo, nego je htio iskušati Isusa. Bio je uvjeren da on Božju riječ dovoljno pozna, te da kad je jednom o njoj sve naučio, kad je stekao vještinu njezina tumačenja, onda može koristiti tu istu riječ da bi iskušavao svoga bližnjega, pa i samoga Boga. Za njega je riječ Božja bila samo jedna „znanstvena“ datost iz koje je izvlačio znanstvene činjenice, ili tek umska kategorija koja se ticala neke posebne spoznaje, a ne Božja riječ kroz koju se očituje cjelokupna Božja prisutnost koja čovjeka određuje svojom snagom i zahtjevnošću. Dotični je zakonoznanac vjerojatno bio vrlo vješt iz riječi Božje izvlačiti sofizme, uočavati suprotnosti i nejasnoće, ali ne s ciljem da bolje razumije i razjasni, nego s ciljem da unese zabunu među svoje slušatelje. S tim uvjerenjem i vođen tom nakanom želio je zbuniti i Gospodina Isusa stavljajući ga na kušnju da provjeri njegovo znanje o Pismu.
Međutim, Gospodin Isus nije se dao zbuniti, čime je i nas vjernike zadužio svojim pristupom i riječju. Njemu je odmah bilo jasno da ga zakonoznanac samo iskušava, te da je njegov problem u tome što misli da je dovoljno riječ Božju znati, premda postavlja pitanje: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim? No kad mu je Isus postavio protupitanje, jasno je pokazao da zna odgovor na postavljano pitanje. Nakon toga ga je Isus poučio dodatnu lekciju, a ta je da nije dovoljno tek poznavati riječi Božje na razini intelektualne spoznaje, nego da treba spoznate sadržaje živjeti u praksi. Tek se praksom pokazuje da smo dobro razumjeli što nam Bog govori. I kao što on svojom riječju ujedno čini, tako i od čovjeka očekuje da spoznajući riječ Božju bude ujedno i njezin vršitelj. Doista, Božju riječ može dobro razumjeti samo onaj tko je vrši, a ne onaj tko je koristi da bi iz nje izvlačio proturječja. Zato Isus ovog zakonoznanca koji ga je ispitivao o najvažnijim zapovijedima Zakona u današnjem odlomku čak dvaput upućuje na vršenje: To čini i živjet ćeš; i: Idi pa i ti čini tako.
Gospodinova pouka je bremenita i danas za nas vjernike koji vjerujemo u njegovu riječ. Nama još manje nego zakonoznacu bi priličilo služiti se riječju Božjom služi da pokazujemo drugima svoje intelektualne domete, kako smo sposobni teoretizirati i voditi učene rasprave glede njezina tumačenja. Gospodin je u dijalogu s zakonoznacom pokazao da je dobra teorija pola posla, ali samo polovica posla, te uvijek treba učiniti i onu drugu polovicu. Naime, prvo što je Gospodin upitao bilo je: U Zakonu što piše? Kako čitaš? Iz toga je razvidno da kao prvi korak treba znati što piše u Božjem Zakonu, da bi nakon toga mogao uslijediti drugi korak prevođenja u praksu spoznate riječi. Doista, nije problem steći teoretsko znanje o određenim sadržajima, jer je dovoljno malo oštroumnosti da se dođe do njega. S druge pak strane mnogo važnije je imati znanje kadro temeljiti praksu i poticati iznutra na vršenje riječi. Bez daljnjega, takvo znanje mora najprije biti ispravno – sigurno, točno, jer ako znanje nije pouzdano točno, onda iz njega proizlazi i kriva praksa. U drugom koraku pravo znanje o Bogu i Božjem Zakonu treba prijeći u uvjerenje koje pokreće život. Pred Bogom treba steći i imati uvjerenje koje, dakako, počiva na istini i sigurnosti Božjeg znanja, ali se tako utka u čovjeka da ga odlučno pokreće prema djelovanju.
Svakome od nas bilo bi lako biti dobar savjetnik, ali bi to bio luksuz nama vjernicima, jer smo u svijetu u kojem živimo pozvani prije svega dati primjer vršenja onoga što smo spoznali, budući da prava i životna spoznaja sigurno obvezuje.
Ma koliko to moglo biti teško i zahtjevno, ne trebamo se toga strašiti niti od toga bježati. Gospodin Isus nije bio samo učitelj, nego je bio i vršitelj riječi Božje na zemlji. On je savršeno vršio riječ Božju na zemlji, jer je savršeno vršio ljubav Božju, što svakom vjerniku ostaje kao kapitalni zahtjev, jer se nitko ne može pohvaliti da je dosegao dužne i moguće vrhunce. Naprotiv, ostaje uvijek više onoga što nismo učinili, nego što ima onoga što smo izvršili. Isus nas je poučio da je isprazno postavljati pitanja o Bogu i njegovoj riječi, ako nismo spremni činiti njegovu riječ provodeći je u život pokazujući dobrotu i milosrđe prema svojim bližnjima.
Isus se to zapredstavlja kao najdivniji poznavatelj Božje riječi i samoga Boga, isto kao što je i najbolji vršitelj, pozivajući i nas kršćane da idemo njegovim stopama. Spoznaja Boga nas apsolutno obvezuje i dužni smo je svjedočiti svojim djelima poput milosrdnih Samaritanaca. Spoznati ljubav Božju obvezuje nas na ljubav, spoznati Zakon Božji, obvezuje nas na vršenje, spoznati dobrotu Božju obvezuje nas na nasljedovanje, spoznati istinu o Bogu obvezuje nas na djelovanje. Onaj koji nas je poučio riječju i primjerom, neka nas osnaži i svojom milošću da ga vjerno slijedimo svjedočeći spasenjsku moć riječi Božje.
