1. nedjelja došašća – B
Danas, prvom nedjeljom došašća, započinje nova liturgijska godina, koja za nas vjernike pretpostavlja nastavak hoda s Gospodinom kroz povijest, ne samo onu opću povijest svijeta, nego i našu osobnu povijest obilježenu prije svega svojim odnosom s njime. Liturgijska godina nije vođena idejom okretanja kao po nekoj krunici u godišnjem ritmu, nego pretpostavlja trajni rast i napredak prema vječnoj budućnosti, čime nadilazi okvire kružnog gibanja svijeta i vremena. Zato nova liturgijska godina nije nova kružnica koju nam je optrčati, pa se opet vratiti na početak, nego je prigoda za daljnji korak put neba. Naš život nije besmisleno kruženje, nego neponovljiv hod s Bogom čiji smo ukućani postali.
Poticaj za to daje nam i današnji evanđeoski odlomak u kojem nas Gospodin poučava jednom rječitom slikom. Naime, uspoređuje naš život na zemlji kao život ukućana koji iščekuju svoga gospodara koji se ima vratiti s puta. Gospodin se izražava slikovito kako bismo ga svi mogli dobro razumjeti, to jest kako bismo svi mogli bolje ući u svoju nutrinu i razumjeti sami sebe, a ne bježati od istine koju trebamo uočiti. Cilj ove prispodobe, zamišljene kao poziv na budnost u iščekivanju gospodareva povrataka, je da sagledamo jasno i precizno gdje smo točno pred Bogom u duhovnom smislu.
Prva i osnovna istina koja iz ovog teksta proizlazi je da smo pozvani biti Božji ukućani. Naš život nije moguće osmisliti time da izgrađujemo samo zemlju i uređujemo zemaljsko prebivalište, tko kuću tko stan, nego da se ujedno, dužnim duhovnim naporom, potrudimo biti i Božji ukućani. Kad Gospodin u prispodobi govori o gospodaru koji je otišao na put, time nam želi dozvati u svijest istinu da nam Bog nije vidljiv i neposredan, što ne znači da nije s nama, to jest što ne znači da mi svoj život ne trebamo živjeti kao njegovi suukućani koji prihvaćaju njegovo gospodstvo. Živjeti prožeti takvom sviješću znači biti duhovno budni. A svaki onaj tko misli da se može u ovome svijetu ‘skućiti’ bez Boga, to jest tko živi tako kao da Boga nema, griješi protiv sebe i sebi nanosi nesagledivu štetu. Tko živi isključivo prema dometima zemaljskoga i isključivo prema mogućnostima koje svijet pruža, jednom će spoznati da je tek tako sebe razbaštinio i lišio vlasničkog i stanarskog prava u Božjem domu, čime je postao pravi beskućnik. Jer ovaj svije nije dan čovjeku kao trajno i stabilno prebivalište, nego kao mjestu u kojem je pozvan udomiti Boga, kako bi i njega Bog udomio u nebeskom kraljevstvu. Tko živi samo sukladno zahtjevima zemlje, dopustio se je uljuljati u ovom životu. Gospodin bi za takvoga rekao da sliči vrataru koji je bezbrižno zaspao, umjesto da čeka svoga gospodara. Ma kako bio velik naš aktivizam na zemlji u zemaljskim stvarima, u biti smo pozaspali i mrtvi za Boga ako smo se opredijelili samo za ovo zemaljsko.
Pričajući prispodobu o gospodaru i slugama, Gospodin nas poziva na duhovnu budnost, jer nam je ona posebno poslanje u svijetu. Kao što inače budno pazimo na stvari ovoga svijeta, da tako pazimo i na duhovni odnos prema njemu koji nam dolazi ususret. Ako smo budno za zemaljske djelatnosti, to jest ako za njih tako skrbimo da znamo točno što u kojem trenutku želimo, onda je još nasušnija potreba skrbiti za one nebeske vrijednosti kao budni sluge svoga gospodara. Doista, poziv na budnost nije nam samo povjerena zadaća koju treba odraditi, nego časna služba uz koju valja zdušno prionuti, jer se tiče nas i našeg spasenja. Postali smo ukućani Božji, te tako trebamo i živjeti u ovome svijetu, neporočno i moralno. Upravo to nam htjede reći Gospodin kad govori o budnosti, jer služeći se slikom iz života, poziva nas da je primijenimo na duhovni život.
Duhovna budnost od nas iziskuje da budemo budni glede zamamnosti i varki ovoga svijeta, te da se ne damo zavesti i opustiti živeći površno, bezbožno i raspušteno. Takva budnost nas čini spremnima u svakome trenutku položiti Gospodinu račun za svoj život. Stoga i naš duhovni hod kroz liturgijsko vrijeme došašća, pripreme za Božić, iziskuje od nas budnost, jer slavimo događaj njegova dolaska među nas. Tim događajem smo već obilježeni, prema njemu usmjereni, te se hoće i dužna budnost, kako nas ne bi mimoišao, čime bi se naš život pretvorio u kruženje kružnicom bez cilja, umjesto da se, u susretu s njime, izvučemo iz začarane kružnice povijesti, uzdignuti do slave nebeske. Bdijmo stoga duhom, kako bismo mogli spavati mirne savjesti i ovdje na zemlji! Jer samo onaj tko s Bogom živi svoje dane, te tako duhovno bdije, može spavati u miru već za ovoga života, a u drugom doživio onu proslavu u kojoj će ga Otac nebeski kao kućedomaćin počastiti životom vječnim.
