Pavao i oblikovanje mača riječi
2.1.Skovan u sinagogi
Pavao kao gorljivi i pravovjerni židov, sigurno poznaje simboliku i korištenje mača u Svetom pismu koje čita i proučava od svoje najranije dobi. Bez daljnjega pozna i onaj tekst o Sluzi Jahvinu za kojega se tvrdi da mu je Gospodin od usta načinio britak mač, čime se simbolika mača izričito povezuje s riječju Božjom. No i drugi tekstovi govore o snazi Božje riječi, koji, premda ne koristeći riječ mač, ipak upućuju na njezinu silinu i oštrinu. Tako Izaija veli: Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika (11, 4), ili pak prorok Hošea kad veli kako je Gospodin preko proroka sjekao svoj narod i ubijao riječima usta svojih (6, 5). U ovim tekstovima sličnost je više nego očita, da bi se moglo ne dovesti u vezu mač i Božju riječ. Pavao je to pokazao u jednoj od svojih prvih poslanica, aludirajući izravno na Izaijin tekst: Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom usta i uništiti pojavkom Dolaska svoga (2 Sol 2, 8), potvrđujući poznavanja, a potom i kristološku primjenu i tumačenje gore spomenutog teksta: Kristova riječ je stvarni mač koji najavljuju proroštva. Farizejsko židovstvo unutar kojeg se Pavao odgaja upućuje ga na čitanje riječi Božje, te na vješto baratanje njome kao pravim oružjem protiv svih neprijatelja Božjih. Riječ Božja je riječ moćna koja u sebi ima stvarateljsku, ali i razdjeliteljsko-sudačku snagu, što Pavao zna u sinagogalnoj školi u kojoj pohađa nauke. Bog je riječju svojom stvorio nebesa i dahom usta svojih sve vojske njihove, ali isto tako Bog riječju razdjeljuje dobro od zla, kažnjava bezakonje i nevjeru, a nagrađuje pravednike i vjernike.
Ali ne samo da je naučio da je riječi Božja snažna i britka poput mača, nego je Pavao naučio i sam njome tako baratati da se ona može pokazati prodornom i jakom. Naučio je da je svaki židov, napose rabin, kao što je bio i sam, pozvan savladati vještinu rukovanja Božjom riječju, da može tumačiti objavljeni tekst, te ga dosljedno primjenjivati u životu, tražeći od pripadnika svoga naroda da i oni budu vjerni objavljenoj riječi. Pavao je tako prve korake baratanja mačem Božje riječi napravio još kao dječak u okrilju sinagoge u Tarzu, učeći napamet mnoge odlomke i upijajući sveto poštovanje prema tekstu koji je bio različit od svakog drugog teksta, jer je sadržavao poruku svemogućeg Boga. U sinagogalnoj školi, zajedno s drugom židovskom djecom, ujedno je učio «materinji» jezik, hebrejski, koji inače nije bio u govornoj uporabi, nego ga se učilo kao sveti jezik upravo radi mogućnosti dobrog poznavanja Pisma. U stvari to je za nj bio «jezik otaca» na kojem je Svevišnji progovorio, koji u to doba nije više bio u govornoj uporabi, ali je uvijek bio poštovan kao sveti jezik.
Nakon toga Pavao nastavlja kovati taj mač u rabinskoj školi u Jeruzalemu kao mladić koji se odgaja po prema običajima farizejske sljedbe, u čemu je bio dosljedan i gorljiv, sposoban i okretan. Do nogu Gamalielovih se prekalio u vješta i neporočna rabina, svjestan kako je moralnost neophodna za doticaj s Božjom riječju i za vješto baratanje njome. Živio je stoga primjenjujući i na se Zakon do najmanjih detalja i tančina, dosljedno predajama, uvjeren kako je na taj način postao vrstan mačevalac. Njegova umješnost i rabinski odgoj razvidni su iz egzegetskih metoda koje rabi: a fortiori, analogija, paralelna mjesta, prilagođeni smisao, tumačenje jednog teksta drugim, tumačenje starozavjetnih likova metodom tipološkog smisla.2.2. U koricama helenizma
Ono što je Pavlu teško padalo, bio je međutim povijesni okvir u koji je bio stavljan mač Božje riječi. Davno prije njegova rođenja izabrani narod je pao pod vlast i utjecaj helenizma, a u njegovo vrijeme je bio podložan neprihvatljivoj rimskoj vladavini. Premda okovana okvirom rimskoga društva, njegova obitelj je ipak tražila za se iskoristiti i prednosti koje je pružao takav status, te su sebi priskrbili rimsko građansko pravo, na što će se više puta Pavao pozvati tijekom svoga života. To će onda biti presudno i za način njegove smrti, jer je kao rimski građanin imao pravo na dekapitaciju.
Pod utjecajem helenizma nije mogao zanemariti ni grčki jezik, kojim se služio vrlo vješto u onom obliku kojim je bio u govornoj upotrebi (koiné), premda nije pohađao helenističke škole. Nije bježao od toga da upozna i filozofski nauk, napose stoički u moralnim pitanjima, niti da kasnije kao kršćanin primjeni dijalošku metodu ili govorničke figure kojim su se služili učeni Heleni. Iz helenske kulture mu potom dolazi mnoštvo slika i metafora (športske, vojne, trgovačkih, iz gradskog života) kojima se služi iznoseći svoja duhovna promišljanja, pouke i poticaje.
I Pavao i njegova obitelj morali su, dakle, prihvatiti stanoviti okvir društvene uvjetovanosti, kao svojevrsne korice u koje je židovski mač, a time i Božji, bio stavljen. No vrlo je vjerojatno da je on kao dosljedni rabin farizejske sljedbe živio u iščekivanju moćnog Božjeg zahvata u trenutku kad će Bog po svome Izabraniku-Mesiji trgnuti mač iz korica, u koje je prisilno stavljen, te kad će izvršiti odmazdu nad narodima, uzdižući svoj izabrani Izraelski narod. I kolikogod bio u koricama helenističko-rimske kulture, Pavao se ipak čuvao svakog duhovno-moralnog utjecaja i miješanja, ne želeći da u njemu otupi svijest pripadnosti Božjem narodu ili da oslabi značaj i utjecaj Božje riječi za njega. To bi, slikovito rečeno, značilo kao da dopušta da zahrđa povjereni mač Božji, što bi bila najveća tragedija za jednog vjernog Izraelca. Pa ako je bila neminovnost prihvatiti da privremeno i mora biti sputan poganskom kulturom, držao je, međutim, da on i sva njegova braća moraju biti spremni da ga pravovremeno izvuku iz tih korica, te da uzvrate tlačiteljima u onaj dan koji Gospodin uzme za dan konačne objave – apokalipse.

2.3. U boju protiv kršćanskog Puta
Ako već oštrina njegova mača nije mogao utjecati na globalne odnose u Carstvu u korist židovskog naroda, za koje se žarko nadao da će se ipak jednom promijeniti nabolje, mogao je međutim pridonijeti rješavanju krize koja je nastala u samom narodu. Radilo se o krizi prouzrokovanoj pristašama Isusa iz Nazareta koji je sebe nazivao Mesijom. Došavši iz Tarza u Jeruzalem, željan dokazivanja, Pavao je htio dokazati svoje umijeće i sposobnost baratanja riječju Božjom u raspravama s pojedinim pripadnicima te sljedbe uvjeravajući ih kako su u zabludi. Bio je to sraz u kojem je htio iznijeti na vidjelo nadmoć oružja koje je stekao pohađajući rabinsku školu tumačenja Pisma, no u konačnici morao je priznati poraz i nemoć. Mač riječi kojim je baratao morao je proglasiti nedjelotvornim i neučinkovitim, nemoćnim i polomljenim u dvoboju s mačem kojim je rukovao čovjek koga su zvali Stjepan, čijem dokazivanju i rječitosti nisu mogli odoljeti ni ostali rabini (usp. Dj 6-8). Jedino što im je onda preostalo bilo je da podignu na nj ruke, ubiju ga kamenjem, te nastave nesmiljenim progonima protiv sljedbenika tog Puta koji su se prizivali i koji su prizivali Ime Isusovo. Kako nije uspijevao u uvjeravanju, onda nije prezao niti od mača, to jest od progona svojih neistomišljenika, držeći svojim pravom primijeniti gorljivost za Božju stvar u duhu borbene logike mača. Ali ako je bili suditi prema maču riječi Božje, onda nije mogao ne uočiti da je Stjepan njime baratao tako vješto da im nije prestao nijedan argument doli argumenta grube sile.
Narodni religiozni vođe su osjetili okus moći sijekući glave i zatvarajući sljedbenike Puta, ali je Pavao u dnu duše sebi ipak morao priznati da nisu odnijeli pravu pobjedu kako su htjeli. Nisu uspijevali dokazati da su u pravu, to jest da su Isusovi sljedbenici u krivu, premda su iz petnih žila dokazivali vjernost Zakonu, i u riječima i u djelima. Jer ona riječ koju su izgovarali kršćani, kad su i nijemi umirali, bila je mnogo rječitija i ubojitija od farizejskih mačeva i kamenja kojima se krv prolijevala. Pred njihovom riječju je mogao začepiti uši, a pred nedjelima zatvoriti oči, međutim ne i pronaći valjan argument protiv onih koji su govorili s tolikom snagom Duha. Mač riječi Božje koji je u sebi nosi, gubio je svoju snagu, izobličio se i izvitoperio, a da Taržanin nije znao u čemu je problem, niti gdje je pogriješio, premda je zavaravao sama sebe, gledajući nasilje koje je vršio nad neistomišljenicima, da je njegov mač još uvijek Božji i ubojit.

2.4. Naoštren u školi Evanđelja
Tako je bilo do onog dana kad mu je kod Damaska, dok je išao na pohod protiv sljedbenika Puta, riječ s neba zaparala uši, a svjetlo zaslijepilo oči. Riječi koje je čuo probole su ga poput mača, ostavljajući mu trajni trag u duši. Bilo mu je neophodno preispitivanje o tome kakav je mač nosio i kako ga je koristio, to jest kako je tumačio Božju riječ objavljenu u Zakonu i Prorocima. Progonio je određene ljude polazeći od svojih vjerskih uvjerenja i tumačenja Zakona, a u tom trenutku taj glas, koji se predstavio kao Isus, za kojega su njegovi učenici tvrdili da je Božji Sin, rekao mu je da njega progoni.
Nakon obraćenja i krštenja morao je prihvatiti činjenicu da je imao revnost, ali bez razumijevanja, što će kasnije posvjedočiti o svojim sunarodnjacima: Svjedočim doista za njih: imaju revnosti Božje, ali ne u pravom razumijevanju. Ne priznajući, doista, Božje pravednosti i tražeći uspostaviti svoju, pravednosti se Božjoj ne podložiše (Rm 10, 2-3).  Teško bi bilo povjerovati da on u ovom tekstu ne iznosi svjedočanstvo o sebi samome koji je bio revniji od svih svojih vršnjaka. Obraćenjem shvaća da nije u stvari rukovao mačem Božjim, nego je rukovao mačem ljudskim protiv Boga, pozivajući se na Božji autoritet. Od tada će, sukladno volji Gospodnjoj, odložit mač ljudske umišljenosti, a ostati sam, goloruk i nezaštićen pred svijetom, bez ikakvog ljudskog naoružanja, ali oboružan mačem riječi Božje, što će biti njegova jedina i najveća snaga. Pristupit će potom razumijevanju jedincatosti osobe i događaja Isusa Krista, konačne, neponovljive i savršene Riječi Božje prema kojoj se mora uskladiti i s kojom se treba usporediti svaka ljudska riječ.
Mač Božje riječi će najprije u njemu samome razlučiti, poput edenskoga mača, božansku stvarnost od ljudske, odijelit će prostor raja i božanske prisutnosti od prostora njegove samodostatnosti i samovolje. Plod toga je prvenstveno dvojak: Najprije će prestati progoniti u ime Boga, što ne znači da će izgubiti vjersku jasnoću i odlučnost. Potom će ga to razlučivanje uvesti u dublje čitanje Svetoga pisma, koje ne će više tumačiti po slovu Zakona koje ubija, nego snagom Duha koji oživljuje. Bit će mu skinut veo s očiju koji mu je zastirao čitanje, o čemu opet govori o svojim sunarodnjacima, misleći bez daljnjega i na sebe prije obraćenja: Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu (2 Kor 3, 14-18).
Zato, daleko od toga da ga je otupilo, može se reći da je Kristovo Evanđelje naoštrilo njegov mač, to jest uvježbalo njegovu ruku za ispravno korištenje. On napokon dobiva oružje koje ne uništava svijet, već odstranjuje zlo iz svijeta, mač koji ne progoni već očovječuje čovjeka, koji nije začetak žalosnih vijesti, nego izvor one Radosne, Evanđelja Božjega.

(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.

Pavao i riječ Božja
U kršćanskoj ikonografiji apostol Pavao je predstavljen, osim knjigom ili svitkom koje drži u jednoj ruci, redovito i simbolom mača koji drži u drugoj. Štoviše, u nekim ikonografskim prikazima je prikazan s dva mača, koji su simboli njegova života i svjedočanstva koje je ostavio. Jedan mač tako predstavlja njegovu mučeničku smrt, koja se dogodila u Rimu, kako nam prenosi predaja, na Ostijskoj cesti na način da mu je mačem odsječena glava, a drugi mač je simbol njegove vjere i snage navještaja Božje riječi, u čemu je Pavao bio iznimno plodan, poznat i prizna Kristov svjedok iz prve generacije kršćana. Providnost je tako htjela da mu i konac života bude obilježen mačem koji će onda kao sredstvo njegova mučeništva postati simbol prepoznavanja, čime će i kao simbolizam i kao stvarnosti, mač postati nerazdvojni dio Pavlove prepoznatljivosti.

1.   Biblijski simbolizam mača

Osim što, kako smo vidjeli, mač u Pavlovu životu ima značenje života i riječi Božje, on takvo značenje ima u cjelini Svetog pisma, pa je, za dobro razumijevanje, najprije potrebno razjasniti svetopisamsku simboliku mača. Što se tiče prvog spomenutog značenja kojim mač predstavlja sredstvo mučeničke smrti, vrlo je jasan. Sredstvo mučenja kršćani tumače kao sredstvo na kojem je pojedini mučenik izvojevao svoju posljednju i konačnu pobjedu, te tako mač postaje simbol za Pavla kao što je križ bio Gospodinu Isusu. S druge strane mnogo je zanimljiviji i potrebniji objašnjenja drugi simbolizam po kojem mač Pavla otkrivao i predstavlja kao iskusnog mačevaoca, koji, međutim, ne vitla nekakvim ljudskim oružjem, nego samim mačem Božje riječi.

1.1. Odmazda, kazna, oslobođenje
Simbolika mača je u Svetom pismu vrlo raznolika, a pojavljuje se, što je znakovito, kako u knjizi Postanka, prvoj knjizi, tako i u knjizi Otkrivenja, posljednjoj knjizi biblijskog kanona. U knjizi Postanka čitamo kako Bog postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života (usp. Post 3, 24), iz čega se razaznaje da je mač postavljen kao simbol razdvajanja. Isto tako u biblijskim knjiga, osim što je stvarno ratno oružje, mač se pojavljuje stoga i kao simbol rata u duhu prirodnog simbolizma.Kao simbol rata, mač nije samo ljudska stvarnost, nego može biti i Božji mač kojim sam Gospodin čini zahvate u povijesti svoga naroda ili pojedinca, bili neposredno bilo posredno preko svojih izabranika. Tako u knjizi Ponovljenog zakona Mojsije prorokuje o Božjem maču koji će se najesti mesa neprijatelja Božjih (usp. Pnz 32, 42), a prorok Jeremije kad naviješta propast i poraz Egipta, govori o danu Jahvine osvete nad neprijateljima kojih će se mač «nažderati, nasititi, glad utoliti krvlju njihovom» (Jer 46, 10; usp. također i 46, 14). U istom duhu Izaija govori o Gospodnjoj odmazdi nad pucima i kazni simboliziranoj mačem, govori o opijenom maču na nebu koji se obara na narode, te je stoga i krvlju opijen (usp. Iz 34, 5-6). Međutim, mač može biti i mač kazne ne samo nad tuđincem i osvajačem, nego i mač nad vlastitim narodom zbog nevjernosti, kao što to naviješta prorok Ezekiel (usp. 6, 3; 21,8-22). Znakovit je i tekst u 2 Mak o viđenju svećenika Onije u kojem prorok Jeremija predaje zlatan mač Judi Makabejcu govoreći: Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje! (usp. 15, 15-16). U tom kontekstu mač je simbol oslobođenja, kao što će u Psalmima biti opjevan kao oružje kralja Mesije, postavši tako mesijanskim simbolom (usp. Ps 45, 4). Na temelju toga će postati i obveza Izraelcima koji se bore za Božju stvar, da ne prežu niti od mača da dođu do cilja.

1.2. Mač – djelotvornost riječi Božje
Kada potom Isus u Evanđelju za se kaže da nije došao donijeti mir nego mač (usp. Mt 10, 34), time aludira na dolazak mesijanskih vremena, koja se ipak ne ostvaruju vojnom vještinom, nego vjernošću Božjoj riječi i volji. Isus svoj stav dokazuje i u Maslinskom vrtu kad traži od Petra da vrati mač u korice, jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu (usp. Mt 26, 52). Svojim životom, a napose ovim događajima, Isus daje tumačenje simbolici mača, koja se ispunja u njegovu životu. Stvarni cilj Božjeg mača nije poticanje na ratobornost, nego na vjernost Bogu, Božjoj volji i planu. On koji je bio pravi Sluga Jahvin, dao je ispravno tumačenje onom što je trebao biti mesijanski mač u kontekstu povijesti Božjeg naroda. Druga pjesma o Sluzi Jahvinu koja se na njega odnosila i na njemu ispunila, na sljedeće način opisuje što je pravi mač: Od usta mojih britak mač je načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu (Iz 49, 2). Ne samo u vrijeme svoga javnog djelovanja, nego i u događanjima procesa i osude, muke i smrti, kao Sluga Patnik, dao je potvrdu svoje iznimne snage po kojoj su njegova usta i riječ bili britak mač. Imao je snage šutjeti, govoreći šutnjom rječitije od riječi, ali i reći što je trebalo pred Pilatom. Nije se strašio svite velikog svećenika, pa i kad je zaušnicu primio. Podnio je uvrede šuteći pred Herodom, jer ta ‘lisica’ nije zaslužila čuti riječi njegovih usta, te ga je boljela Isusova šutnja kao stvarno probadanje mača, doživjevši je kao porugu pred svojim velikašima.Ovakav Gospodnji stav dosljedno se odražava u kršćanskoj zajednici i u novozavjetnim spisima. Zato pisac poslanice Hebrejima snažno svjedoči o svom doživljaju Božje riječi uspoređujući je s dvosjeklim mačem: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4, 12). Ništa manje znakovit je i opis Sina Čovječjega u knjizi Otkrivenja, kojem iz usta izlazi mač dvosječan, oštar (1, 16; usp. 2, 12), simbol njegove moćne riječi kojom će suditi ljudska djela i povijest, vjernike i pojedine crkvene zajednice.
(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.

Pavlova propovijed u sinagogi ostavila je snažan dojam na prisutne,ne samo na Židove nego i na bogobojazne pridošlice. Veselio se što su se sami preporučili njemu i Barnabi za daljnju pouku želeći do kraja primiti riječ istine. Radost mu je bila promatrati Božje djelovanje u srcima vjernika, te ih je sa svom gorljivošću poticao da ustraju u vjeri, dok je nestrpljivo iščekivao sljedeću subotu da nastavi započeto djelo.

Pred zidom tvrdokornosti 
Činilo se da će te subote uspjeh biti mnogo veći nego prvi put, jer se zgrnuo cijeli grad, i pogani i židovi, čuti riječ Gospodnju. Ali kako to redovito biva, Božja riječ izaziva i razdor. Ona razdjeljuje dobre od zlih, gorljive od polovičnih, iskrene od dvoličnih. Cijena je to njezine jasnoće i svjetla kojim se raspršuje tama zablude koja se opire svjetlu. Tko je taknut riječju Božjom ne može ostati na dvije stolice, nego se jasnije stavlja na pravu stranu. Međutim, ni bezbožnik ne voli ostati raskrinkan, ne želi da se vidi kako je na pogrešnoj strani, da živi u osrednjosti i površnosti u koju se Gospodin ne želi spustiti. Naprotiv, on voli loviti u mutnome, jer onda može manipulirati ljudima. A dok se snagom Duha bistre misli i voda života ,redovito to doživljava kao provokaciju na koju odgovara svim raspoloživim sredstvima, bez obzira koliko bila zakonita. Najčešće i je nezakonita, no pokrije se vješto odredbama zakona da ne bi morao odgovarati za svoja nedjela.
Doista se Pavao osjetio kao da stoji pred zidom tvrdokornosti kad je vidio kako se židovi, puni zavisti nakon što su vidjeli okupljeno mnoštvo, suprotstavljaju uz psovke svemu što je govorio. No nije se ustručavao smjelo ih ukoriti zbog tvrdokornosti, svjestan kako je svoju propovjedničku dužnost časno ispunio navješćujući riječ Božju najprije njima. Znao je da je i uskrsli Gospodin zapovjedio da njegovi apostoli najprije idu k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Ali ako te iste ovce odbace navještaj i ne smatraju sebe dostojnima života vječnoga, ne preostaje drugo nego uputiti se drugim ovcama koje nisu iz istog ovčinjaka, ali ih treba privesti jedinstvu, da bude jedno stado i jedan pastir. Tragičnije i bolnije djelovala je na Pavla spoznaja odbijanja navještaja, jer se židovima Gospodin davao kao na dlanu, a oni ga tako glatko i olako odbaciše, kao što su ga odbacivali tijekom cijele svoje povijesti.

Rušenje poganskog zida
Dok su židovi neumoljivo podizali veći zid da ne poslušaju riječ spasenja, s drugu pak stranu Gospodin je nastavio rušiti onaj drugi zid što je bio između židovstva i poganstva dajući poganima radost vjere. Prisjetio se Pavao da je davno Gospodin prorekao po proroku Izaiji: Postavih te za svjetlost poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje. Upravo tada, dok je izgovorio proročki tekst kao svjedočanstvo židovima, ta mu se rečenica duboko urezala u um kao da je njemu upućena, te je postala dio njegova apostolskog programa: do nakraj zemlje biti svjetlost poganim kao navjestitelj spasenja! Radovao se stoga i on slaveći Gospodina zajedno s obraćenicima koji su bili sretni što su mogli, vjerom rušeći okvire ovozemnog i vremenitog, primiti život vječni. Napose je zahvaljivao Bogu što su oni Božju riječ pronosili po cijeloj pokrajini, gdje je rastao broj učenika koji su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.
Kako nijedna radost na zemlji nije dugotrajna, tako ni radost apostolskog uspjeha, Pavao je stoga morao pretrpjeti niska podla podmetanja svojih sunarodnjaka, koji pobuniše ugledne bogobojazne žene i gradske prvake, te ishodiše da protjeraju Pavla i Barnabu iz svoga kraja. Do kraja vjerni preporukama svoga Gospodina koje je zajednica Crkve prenosila usmenom predajom: A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na ulice njegove i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo Vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje! I oni učiniše tako otresavši prašinu s nogu za svjedočanstvo koje će jednom, u onaj dan, biti upisano na račun nevjere onih koji su ih odbacili.

Zlostavljanja u Ikoniju
Pavao nije bio kukavica niti je volio bježati, ali znao je da Božju riječ ne može prenijeti ni nametnuti silom. Morao je poštivati ritam ljudi, kao što je poštivao i onaj Božji, koji ga je nukao na žuran navještaj sa svom neustrašivošću, a opet pozivao na razumijevanje i strpljivost. Njegovo nije bilo suditi,nego ostaviti svjedočanstvo riječi i znak prašine njima i Sucu vjekova, pa se zato, sukladno razboritoj procjeni, povlačio kad se nalazio pred zidom koji se na nj obrušavao, i polazio tamo gdje mu je Gospodin otvarao prolaze i pukotine u zidovima u kojima ih nije mislio naći. Već je počeo u dnu duše slutiti da je neshvaćeni propovjednik Božje istine uvijek jedna vrsta izbjeglice koji ne može pronaći mira, dok ne dođe do vječne domovine. A do tada mu je skupljati zbjeg onih koji se neće okameniti u svojim kamenim srcima, već dopustiti da im Gospodin podari srce od mesa.
S takvim osjećajima je došao u drevni grad Ikonij. Postupak je za sada uvijek bio isti, dok je rezultat bio neizvjestan. Opet su otišli u sinagogu propovijedati židovima i opet mu nije nedostajalo zanosa i vatre u glasu, tako da je povjerovalo veće mnoštvo, ne samo židova već i Grka. Ali nije mirovao ni onaj stari Zavidnik koji je ponovno pokrenuo nepokorne židove da razdraže i podjare pogane protiv blagovjesnika i njihovih pomoćnika. Pavao se, međutim, nije bojao rasprava, nego je, zajedno s Barnabom, smjelo u Gospodinu pobijao predrasude i zablude onih koji ustajahu na njih. Kad već nisu imali potrebnu potporu ni razumijevanje kod ljudi, Gospodin im je dao svoju utjehu svjedočeći prisutnost iznimnom snagom kojom su se po njihovim rukama događala znamenja i čudesa.
Opet je došlo do razdora i podvojenosti među onima koji su ih slušali. Dok jedni bijahu za njih, drugi bijahu protiv. Kako sile zla traže uvijek i pokriću i ljudske sile, koje se prve protive radosnoj vijesti koja oslobađa čovjeka, takva se sprega dogodila i u Ikoniju. Ovaj put to učiniše preko židovskih i poganskih glavara koji navališe da zlostave i kamenuju apostole. Ali, kao i Antiohiji Pizidijskoj, apostoli izmakoše progonu i kamenju pribjegavši u likaonske gradove Listru i Derbu u kojima također, uključujući i okolicu, smjelo navijestiše evanđelje.

Uzevši riječ Pavao se osjetio vrlo posebno, nekako svečano i gotovo uzvišeno, što opet nije utjecalo na njegov osjećaj malenosti i neznatnosti pred otajstvom koje je trebao navijestiti. Nije to bilo uzbuđenje, a ni trema pred nastup, premda je svaki put kad bi progovorio osjećao određenu mješavinu jednog i drugog. Za njega propovijedati nije značilo pokazivati svoje znanje, nego naviještati pravoga Boga, njegovu istinu i ljubav, te u isto vrijeme doći do srca ljudi nudeći im riječi utjehe, kako su i sami tražili.

Povijest spasenja
Već je više puta propovijedao, i svaki put iznova pitao se što reći. Nije htio biti automat što izbacuje riječi, nego svjedok koji prodire u bit stvari. Zato je i ovaj put, u sinagogi Antiohije pizidijske, odlučio progovoriti na isti način, ne prijevarnom taktikom nego jasnoćom i otvorenošću srca. Govorio je im je stoga o Bogu kojega je i sam doživio, Bogu koji je bio i njihov Bog, Bog Izraelov. Bog Izraelov – naslov koji je Bog sebi uzeo, nije bio njegov počasni naslov, kao da bi oni njemu iskazali čast što su ga uzeli za svoga Boga, kao da bi ga oni, dajući mu ime svoga Boga mogli onda uzeti za svoju svojinu. Nego, u prvom redu, on je njih počastio što je uze takvo ime, jer on je njih i njihove oce izabrao za svoj narod, za predragu svojinu.  Oni su, dakle, bili njegova svojina, da bi on mogao postati njihova dok slušaju njegovu riječ, volju i zapovijedi. To je bio razlog da im je Pavao odlučio progovoriti o njihovoj povijesti jer su oni bili narod sjećanja protegnut budućoj nadi. Živjeli su obnavljajući događaje iz povijesti, da bi onda, razmišljajući o Božjim čudesima, hranili nadu budućnosti. A duga i bolna je bila njihova povijest, puna neostvarenih iščekivanja, te su, čitajući Pisma, u sadašnjem trenutku imali stotine nedoumica i pitanja, pa čak i prigovora samome Bogu, na koje je trebalo odgovoriti.
Pavao je zanosno počeo s one pozitivne strane, govoreći o tome kako je Bog počastio židovski narod, jer ga je izabrao da bi se spustio među ljude, jer se utkao u njihovu povijest, na što je i on, Pavao, kao pravi Židov, bio vrlo ponosan. Ali bio je ponosan ne na narod kao takav, na djela ljudi, svećenika i starješina narodnih, nago na djela koja je Bog izveo, bilo izravno, bilo preko izabranih ljudi. Jer ljudska su djela grešna i slaba, što je i on sam svojim životom i djelovanjem mogao potvrditi,napose dok je progonio Crkvu Božju. I, što je još važnije, ljudska djela ne mogu priskrbiti spasenja, niti pojedincu, a kamoli onog općeg svakom čovjeku i čovječanstvu. I dok im je prizivao u pamet događaje iz njihove povijesti, upozoravao ih je na to da se radi ne o običnoj povijesti, nego o povijesti spasenja u kojoj je glavni djelatni čimbenik bio sam Bog, o povijesti koja nije bila slavna ni posebna po slavnim ljudima i djelima ljudi, nego po Božjim čudesnim zahvatima u životu izraelskog naroda.

Bog spasitelj
Sam Bog je izabrao praoce i oce, on je izveo narod iz zemlje egipatske rukom ispruženom, on ga je četrdeset godina na rukama nosio u pustinji, te ga ubaštinio u zemlji kanaanskoj. Ustroj i uređenje koje je postojalo među njima, nije bilo njihovo. On im je davao suce da sude po pravdi narodu, da bi im u doba Samuela proroka, na njihovo traženje, dao i kralja Šaula. I naposljetku, nakon Šaula, Bog im je podigao Davida za kralja. A da ne bi njegov govor djelovao neutemeljen i isprazno i jeftino poigravanje riječima, Pavao je slušateljima dozivao u pamet i svetopisamske tekstove iz kojih se jasno razaznaje Božja djelotvorna djelatnost među njima. Podsjetio ih je i na to kako je u Pismu zapisano da je Bog našao Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve njegove želje. I opet, svaki od njih je poznavao i Davidovu povijest. Znao je da David nije bio idealan, nego grešnik kao i drugi ljudi. Svaki od njih je znao da David nije ispunio sve Božje želje, nego da je nakon njega ostalo mnogo toga nedorečenoga i neostvarenoga. Zato stvarna Davidova veličina nije bila u kraljevskim uspjesima i kraljevskoj veličini, u zauzimanju Jeruzalema ili pripremi za gradnju Hrama, nego u tome što ga je Bog izabrao da iz njegove loze podigne Spasitelja svome narodu i cijelome ljudskom rodu.
Kao ljudi nade i iščekivanja spasenja Židovi su po svojim zajednicama bili upoznati i s najnovijim događanjima. Svježe su im bile u ušima priče o Ivanu Krstitelju kojega su mnogi od njih, hodočasteći u Jeruzalem, imali prigodu vidjeti i čuti, ili u najmanju ruku o njemu imati neku predodžbu po pričama koje su se pričale o njemu. Mnogi su ga smatrali poslanikom i pomazanikom Božjim, što se pronijelo po cijeloj židovskoj dijaspori. Ne umanjujući Ivanovu važnost i veličinu, Pavao je i njega stavio u kontekst Božjeg djelovanja i dolaska. Ivan je bio iskren, znajući da nije obećani Mesija, nego je jasno najavljivao da će iza njega doći Mesija, onaj kome on nije dostojan odriješiti remenje na nogama. Krstitelj je i sam pripadao povijesti spasenja, i to kao završni starozavjetni događaj, ali s Onim koji je imao doći nakon njega nastupila je prava sadašnjost spasenja.

Događaj Isusa Krista
Ivan Krstitelj stoga nije mogao niti je zasjenio dolazak Isusov. Štoviše, Ivan je padao, da bi on mogao rasti, Ivan je odlazio u prošlost, da bi on mogao biti sadašnjost. Ivan ga je osvijetlio, jer je pripremao narod na obraćenje pozivajući na pokoru i krštenje obraćenja, da bi očišćena srca mogao prepoznati Onoga koji dolazi u ime Božje. Taj Isus iz potomstva Davidova bio je doista središte i vrhunac Božjeg djelovanja. I nije to bilo nenajavljeno, nego sukladno Božjem obećanju još iz najdavnijih vremena. Doista, kad Pismo veli da je Bog pronašao Davida, čovjeka po svom srcu koji će ispuniti sve njegove želje, ne misli na samog Davida, nego na Isusa Sina Davidova, Davidova potomka po tijelu, istinskog kralja koji će u potpunoj vjernosti Bogu ispuniti što je Bog očekivao. Opet je Bog koji u njemu i po njemu ispunjava što je obećao. Taj neponovljivi Bog koji sve čini za čovjeka u Isusu je posadašnjio spasenje ljudi.
Zato je Pavao naviještao Božji plan koji je bio gotovo nevjerojatan, ljudskom umu nepojmljiv, a to je da je u Isusu sam Bog odlučio sići među ljude i spasiti ih svojim božanskim zahvatom, kad oni to već sami ne mogoše po svojim djelima poradi vlastite grešnosti. Odlučio je biti Bog s njima, Bog trajne prisutnosti i trajna sadašnjost njihova spasenja.

Sergija Pavao, rimski upravitelj Cipra, bio je prvi poganin kojeg je Pavao pridobio za Krista navještajem svoga Evanđelja, prvi stranac koji je ostao zanesen snagom Pavlova svjedočanstva. Taj bogobojazni kulturni Rimljanin je mogao napokon u svojoj iskrenosti zahvaliti Bogu što se, zahvaljujući nastupu i odlučnosti jednog Židova, oslobodio onih tajnih sila koje su, kivne na svaku dušu koja traži jasnoću božanskog svjetla, njega držale u tami zablude uvjeravajući ga kako je na pravom putu.

Rodio se vođa
Kao što je upravitelju bila sretna okolnost što je upoznao Savla, tako je s drugu stranu i Savlu bila sretna okolnost da je jedan rimski uglednik zaželio primiti navještaj spasenja. Bila je sretna okolnost i to što je Taržanin bio rimski građanin pa je mogao vlastitim primjerom pokazati da život i sadržaj mudrosti koju naviješta nije tlapnja, nego je snaga Božja sposobna preobraziti život i dati smisao ljudskim koracima. Kao rimski građanin i čovjek iz imućne obitelji mogao je govoriti upravitelju kao sebi jednakom u društvenom pogledu, a opet s tolikom uvjerljivošću i žarom vjere koju je mogao imati samo iskreni uvjereni Židov, svjestan da je član naroda u kojem je Bog objavio svoje lice, čiju ljepotu on sad tako zanosno naviješta. Svojim oštrim nastupom protiv Elima spontano je stekao status vođe male apostolske skupine što se prije ravnala uglavnom prema Barnabinu nadahnuću. Savao do tada o vodstvu nije nikad razmišljao, nego je ponizno vršio svoju dužnost i davao svoj doprinos za stvar Gospodnju, no sada je bila presudna odlučnost i snaga što su izbijali iz njega, te je i ne misleći preuzeti takvu odgovornost, ipak morao preuzeti mjesto za kormilom.
Nakon obraćenja Sergija Pavla, kako će njegovo djelovanje sve više zahvaćati helenističko okruženje, odlučio se onda ubuduće koristiti samo svoje latinsko ime Paulus – Pavao. Ono je u njemu budilo sjećanje na tog prvog poganina kojeg je obratio na vjeru u Isusa Krista, koji je uz to nosio i isto ime. No, ime Pavao je uz to imalo i određeno značenje. Značilo je maleni, neznatni, kao što se on i osjećao. Držao je sebi najmanjim od svih apostola, ne samo što je bio posljednji koji je izabran na to mjesto, nego i radi toga što je u duši trajno osjećao žalac boli zbog progona kojima je svojedobno pustošio Crkvu Božju. Zato mu se učinilo prihvatljivijim i znakovitijim od tog trenutka rabiti samo svoje građansko ime, koje je u poganskome svijetu prepoznatljivije od židovskoga Savao.

Prvo razmimoilaženje
Pošto je preuzeo vodstvo, te posavjetovavši se s onima što bijahu s njim, odluči otići s Cipra i u druge krajeve koji još nisu čuli njihovo evanđelje. Zato se otisnuše od Pafa i odjedriše prema Maloj Aziji, točnije dođoše u Pergu Pamfilijsku. Upravo tu će se pokazati da apostolska djelatnost nije bila bez izazova i poteškoća, to jest da mogu postojati i drukčija mišljenja i pristupi čak među prijateljima koji dijele isto poslanje, ma koliko to bilo bolno prihvatiti. Naime, dok je Pavao s oduševljenjem pričao o planovima prelaska preko planine i dok je nestrpljivo iščekivao da u svim većim gradovima donese Božju riječ, Barnabin rođak Marko ga je gledao s dosta uzdržljivosti, vjerojatno misleći o opasnostima koje su se krile na nepristupačnom i brdovitom Tauru. Tako obeshrabren Marko nije želio nastaviti sa skupinom navjestitelja, nego se radije odlučio vratiti u Jeruzalem brodom. Učinilo mu se suludim i fanatičnim što Pavao tako tvrdoglavo ustrajava na ideji da dođe do galicijskih područja kad su im se na putu ispriječile tolike prepreke, i prirodne u vidu nepreglednih planina i ljudske u vidu razbojnika i pljačkaša.
Rascjepom s Markom koji nije mogao slijediti ritam apostolske skupine Pavao je pak bio jako pogođen, jer je znao da uspjeh njihove zadaće ovisi i o snazi zajedništva kojem je to bio ne mali udarac. No radi toga nije želio mijenjati svoje planove. U sebi je osjećao takvu snagu i sigurnost pa nije mogao zamisliti da bi moguće izvanjske poteškoće mogle odvratiti Božjeg poslanika od temeljnog poslanja naviještanja događaja spasenja koje mu je povjerio Duh Sveti. Apostol Isusa Krista je trebao biti neustrašiv, nošen sviješću da za riječ Božju treba i trpjeti, jer mu nije bilo provoditi svoj plan, nego spasenjski plan koji mu dolazi od Boga. A s druge strane pred očima su mu bili toliki ljudi koji su živjeli u neznanju, od vlastitih sunarodnjaka i sljedbenika Zakona Mojsijeva do onih pogana koji su stvarno bili kao ovce bez pastira. Nije mogao ne učiniti sve da i jednima i drugima navijesti da su se Božja obećanja ispunila, te da nitko više ne bi smio lutati na svome putu prema Bogu. Nije se mogao mirno vratiti u Antiohiju ili u Jeruzalem dok tolike osobe žive u bespućima nepoznavanja prave istine. Nije mogao sebi dopustiti da im ta istina eventualno odnekud zaluta, nego je znao da je i sam odgovoran za prenošenje te istine do svih onih koji su je gladni. U tako delikatnim uvjetima najmanje što je smio sebi dopustiti je da kalkulira s Božjom porukom.

U Antiohijskoj sinagogi
Nakon višednevnog putovanja uz tok rijeke Kestra i penjanja preko planinskih prijevoja, došli su na pizidijsku visoravan gdje je glavno upravno središte bio grad Antiohija. I u ovom gradu, kao i tolikim drugim diljem Azije, bila je značajna židovska kolonija, nastala zahvaljujući povlasticama koje su Židovi imali kao trgovci diljem Carstva. A  ovdje su mogli razviti trgovinu kožom.
Pavlova skupina je po svom običaju u dan subotnji otišla u sinagogu, slušati riječ Gospodnju iz Zakona i Proroka, što im je ujedno bila prigoda da uspostave kontakt s bogobojaznim Židovima, te da ih upute u otajstva kraljevstva koja je Bog po Kristu obznanio. No ovdje je glas o njima već bio došao do ušiju odgovornih nadstojnika sinagoge, koji nakon čitanja Svetoga pisma poslaše k njima poslužitelje sa zamolbom: Braćo, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite! Bila je to ne samo zamolba već i vapaj pobožnog Izraelca koji je poput tolikih drugih Izraelaca iščekivao Utjehu Izraelovu, govor o onom koji je jedini mogao biti istinska utjeha u patnjama, bolima i iščekivanjima vjernog naroda. Zato je bilo vrlo logično da je ustao Pavao, te zaustio da progovori, dok su željne uši slušale njegove riječi i upijale ih kao suha zemlja blagorodnu kišu.

Vjerom protiv magije

 

Nakon što ih je Duh Sveti izabrao za posebno djelo naviještanja, Barnaba i Savao su se osjećali poput dvanaestorice apostola ili pak one sedamdesetdvojice učenika koje je Gospodin slao ispred sebe u svaki grad i mjesto kako je kanio doći. Išli su po dvojica svjedočeći o zajedništvu koje je Gospodin ostvario u svijetu, da bi onda na iskazu dvojice svjedoka počivalo svjedočanstvo vjere kojim su u srcima ljudi poravnavali staze Gospodnje.

U sinagogama na Cipru
Upravo Duh Sveti ih je uputio da se iz Antiohije zapute u Seleuciju, te da potom odjedre na Cipar, Barnabinu domovinu. Dok su oni razapinjali jedra svoga bića dahu Duha, osjećajući laganu tremu zbog iznimnosti povjerenog poslanja, njihova lađa je hvatala pravac Salamine, najvećeg ciparskog središta. Bilo im je razvidno da je njihovo misijsko poslanje i djelovanje dio poslanja Zajednice koju je Krist utemeljio svojom krvlju i povjerio je vodstvu Duha Svetoga. Po dolasku nisu gubili dragocjeno vrijeme nego su se dali na naviještanje kršćanske novosti. Na raspolaganje im se stavio i Barnabin rođak Ivan zvani Marko, koji im se pridruži kao poslužitelj. Riječ Božju su naviještali u židovskim sinagogama jer su židovi, naslovnici Božje objave i aktivni sudionici povijesti spasenja imali preduvjete razumijevanja njihovog navještaja koji je bacao novo svjetlo na tumačenje svetopisamskih sadržaja. Središnja poruka bila je ona o puninu objave koja se dogodila po Kristu i u Kristu, kao i o ostvarenju povijesti spasenja po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Premda je neizostavan bio i poziv na obraćenje, ipak se iz njihovih riječi razaznavao ponos kojim su govorili o svom narodu koji je, jer je Krist bio njegov član, bio prihvatilište Božjeg milosnog zahvata. Održavajući živom, poput svih ostalih Židova, svijest i potrebu Mesijina dolaska, mogli su dobro razumjeti poruku koju su im navijestili Barnaba i Savao, subraća po nacionalnoj pripadnosti. Isto tako, oni koji su bili dionici i istog kulturnog ozračja, koji nisu doživljavali helenističku kulturu sasvim neprijateljskom i štetnom, za razliku od palestinskih Židova, imali su više osjetljivosti za govor o Kristovom mesijanskom poslanju kao o duhovnom, a ne političkom poslanju. Krist nije trebao biti protivnik helenističke kulture ni osloboditelj od podređenosti Rimskom carstvu, nego protivnik grijeha i zla, Sotone i smrti.

Namjesnik traži vjeru
Prošavši cijelim otokom od Salamine do Pafa, zanosno su naviještali osloboditeljsku poruku Isusa Krista, koji je oslobađao čovjeka od svih spona koje su bile posljedica grješnog stanja, a sputavale su ga na putu prema nebu. Neopisiva je bila snaga kojom su propovijedali o Bogu Ocu koji je u svojoj dobroti poslao samog svog Sina da otvori ljudima riznice mudrosti i neposrednog susreta s njime. Ma koliko tajanstven i tajnovit bio, Bog nije skrivena, a ponajmanje mračna stvarnost do koje čovjek ne može doprijeti ili bi je se trebao bojati, kao što se boji svega strašnog i mračnog. Naprotiv, Bog je svjetlo koje želi svakom čovjeku zasvijetliti u dušu oslobađajući ga svih spona koje su ga udaljavale od Boga.
Takvoga Boga, prosvjetitelja, može i treba susresti svaki čovjek dobre volje, kako je naviještao i Gospodin Isus, a što je prihvatila bez zadrške antiohijska zajednica iz koje su Barnaba i Savao pošli navješćivati. Jedan od takvih bogobojaznih ljudi tražitelja Boga, kojeg je privukao njihov govor, bio je i rimski namjesnik na Cipru Sergije Pavao. Kao razborit čovjek tražio je istinu života, kao i put susreta s Bogom. Čuvši za riječ koju navješćivahu ova dvojica Božjih poslanika, dozva ih ištući i sam čuti riječ Božju. Premda nije bio Židov, ipak nije bio bez s o Bogu židovske vjere. Uz sva saznanja ostajalo je uvijek mnoštvo nedoumica i pitanja na koja je tražio odgovore. Osjetio je da bi ova dva učena čovjeka, mogla reći nešto više i dublje od onog što je do tada znao, jer nije bilo nikoga da ga uvede u pravu spoznaju i bit vjere u Boga Izraelova. Imao je, doduše, uza se i jednog Židova, Barjesa, koji je imao i ime Elim – Vračar, a predstavljao se i prorokom. On mu je davao odgovore do neke mjere, a s druge strane ga je držao u potpunom neznanju i mraku, imajući uvijek ‘valjane’ izgovore. Elim mu nikad svoje proroštvo nije pokazivao na način da ga svojim darom prosvijetli, nego da na nj ostavi dojam, da ga opčini i podčini svojim magijskim znanjem i moćima. Tako upravitelj nikako nije uspijevao doći do pune jasnoće i istine, a put Gospodnji, koji mu je bio zacrtan u srcu, nije se nikako mogao trasirati na ispravan način, zbog Elimove zloće i zlobnosti, zbog krivina koje je svjesno postavljao i stranputica na kojima ga je držao. Tako je bio tek jedan siguran klijenta njegovih obmana, koji je uz to bio dobra ‘koka nesilica’ njegovim interesima.

Sukob s Elimom
Barnabu i Savla je iznenadila, povrijedila i razljutila bezočnost kojom im se usprotivio Elim nastojeći namjesnika odvratiti od vjere koju su mu izlagali. Htio je omesti njihov navještaj vjere i prekriti mračnom koprenom svjetlo kojim su obasjavali namjesnikovu dušu. U trenu su shvatili da je Elim bio sramota za židovski narod i vjeru u Boga Izraelova, jer ju je sveo na magiju, vračanje i mračnjaštvo, od trenutka kad ju je koristio da bi manipulirao ljudima, zadivljujući ih čudesnim moćima, koje su u konačnici dolazile od Sotone, oca svake zavisti i zavođenja, umjesto da ih oslobađa. Umjesto da uvodi u istinu poučavajući Božjem znanju one koji su je tražili, iskorištavao je njihovo neznanje držeći ih u mraku podčinjenosti. Svjestan da je Isus zato i došao da iskorijeni magijsko idolopoklonstvo, da vračarima otme vlasta nad narodom koji im je u svojoj neupućenosti robovao skrenut s puta božanske istine, Savao je, pun Duha Svetoga žestoko reagirao, znajući kako u namjesnikovim očima može biti presudan i njegov društveni status i autoritet rimskog građanina. Planuvši pravednim gnjevom, te ošinuvši Elima prodornim pogledom, Savao ga je raskrinkao udarivši ga ujedno i kaznom Božjom: Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljivati ravne putove Gospodnje? Evo stoga sada ruka Gospodnja na tebi: oslijepljet ćeš i neko vrijeme nećeš gledati sunca! I oslijepi Elim obuzet mrakom i tamom on koji je htio druge držati u tami svojim mračnjaštvom, a namjesnik povjerova nauku Gospodnjem.

Spreman za poslanje

 

Buka velegrada nije zagušila jeku Božje riječi koja je zahvaljujući Savlovu i Barnabinu djelovanju sve snažnije odjekivala ulicama Antiohije i antiohijskom okolicom. Uz Jeruzalem rodilo se tako novo središte iz kojeg se širio navještaj spasenja i izljev ljubavi Božje na sve koji povjerovaše u Gospodina Isusa.

Kvasac Božje riječi
Božja riječ je doista bila poput kvasca koji je uskvasao tijesto čovječanstva zamiješano božanskim djelovanjem dosežući svoj vrhunac u utjelovljenju Riječi. Antiohijska je Crkva rasla u otvorenosti Duhu Božjemu, ali da bi se iz nekog središta mogla širiti radosna vijest, ono najprije mora biti stjecište u koje dotječe milosni dotok te iste radosti koji se poslije obilno razlijeva na žedna srca. Antiohijski vjernici – kršćani znali su čarobnu formulu primanja i dijeljenja milosti. Znali su u kojem omjeru trebaju zamiješati božanski kvasac s ljudskom spremnošću da bi tijesto nabujalo i da bi dobili kvalitetan kruh, pečen plamenom Duha. Bijahu otvoreni takvom dotoku koji je ispunjao njene spremnike, bilo po odgovornim vođama zajednice koji djelovahu, poučeni snagom Duha Božjega, kao istinski učitelji čija su usta kazivala božansku mudrost, bilo po onim navjestiteljima koje su zvali starozavjetnim imenom proroci. Tako se Crkva u Antiohiji ispunjala radošću Božjom zahvaljujući zauzetom radu svojih učitelja i proroka među kojima su uz Barnabu i Savla bili još Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac i Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika.
U ovoj zajednici Savao je stekao nova duhovna iskustva, ali je u isto vrijeme i sam davao doprinos učvršćujući vjeru u srcima učenika. Osjećao je da je pronašao stvarnost koju je od samoga početka tražio i slutio. Kršćani su nadišli okvire Zakona. Vjernici bijahu otvoreni za Božju riječ ne postavljajući joj zapreke, nego, štoviše, stavljajući se na raspolaganje božanskoj sili i njezinoj prodornosti. Sad je jedino bilo pitanje do koje se mjere ovaj kvasac kršćanskog života treba ukvasati, do koje mjere će njega obvezati da se otvori Božjem djelovanju i izvrši svoje poslanje u svijetu.

Otvoreni Duhu
I dok su jednom obavljali službu Božju i postili, Duh Božji je dao naznačiti da je došlo vrijeme da se kvasac Božje riječi, koji je učinio da Crkva Božja nabuja u Siriji do svoje zrelosti, prenese i na druga područja, te da Crkva započne izrazitije djelovati i među drugima koji željno iščekivahu navještaj spasenja. Zato je Duh Sveti jano očitovao što želi: De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao. Zajednica je sa strahopoštovanjem primila ovaj zahtjev. Postili su, molili se, položili na njih ruke sa željom da Bog blagoslovi njihovo djelovanje, te su ih otpustili. A oni otvoreni djelovanju Duha, znali su da kad Bog poziva, on u isto vrijeme i daje poslanje, jer ih je izdvojio, ne da bi zauzeli počasno mjesto u zajednici, nego da bi imali iznimno teško, ali najčasnije poslanje naviještanja Božje riječi. Od ovog trenutka Gospodin će privesti ostvarenju najavljeni nagovještaj koji je Savlu odjeknuo u ušima već prilikom objave kod Damaščanskih vrata, kad mu je rekao da će biti poslan daleko pred narode i kraljeve i kako će mnogo trpjeti za ime njegovo.
Od trenutka kad je susreo Isusa na putu prema Damasku i nakon što ga je Ananija krstio nakon trodnevne sljepoće i boravka u Ravnoj ulici, Savao je izravnao sve neravnine i ispunio sve udubine pripremajući staze Gospodinu u svome srcu. Za njega je to ujedno značilo ispuniti se Duhom Svetim, te ne poduzimati više nijedan korak bez njegova djelovanja i poticaja. Nije imao svojih planova ni želja čekajući trenutak za koji je predodređen. Sav njegov život je bio osmišljen raspoloživosti i otvorenosti Duhu Božjemu. Tako je bilo i ovog puta, kao što je bilo i proteklih godina koje je strpljivo proživio u Arabiji i u Tarzu radeći svoj posao i naviještajući u granicama svojih mogućnosti. S razlikom što je sad znao da je došao milosni trenutak koji je predosjećao već otkako ga je Barnaba pozvao u Antiohiju, te je zato gorljivo surađivao s Duhom moleći, posteći, te u spoznaji Gospodnjoj. Odgovarao je na svaki božanski poticaj, svjestan kako će mu, kada dođe vrijeme odluke, trebati i posljednji atom snage i umješnosti, sva prokušana vjernost Duhu koji djeluje na srca ljudska. Put na koji kreće, nakon što je u svom srcu u potpunosti izravnao staze Gospodinu, ne će biti nimalo ravan ni jednostavna, ali je dobro predosjećao da drugog puta nema, te da je pozvan i u srcima drugih ljudi diljem svijeta poravnavati staze Gospodinu i otvarati ih Duhu kojega je i sam primio i od čije je punine živio.

Biti poslanik
I do tada je Savao dosta proputovao naviještajući radosnu vijest i svjedočeći iskustvom vlastitog obraćenja kako je Isus živ i uskrsnuo, ali ovo izabranje je bilo nešto sasvim posebno. Inicijativa nije bila njegova, niti se radilo o privatnom nastojanju da vrati na pravi put one s kojima je prije lutao, napose one za čije je lutanje možda i sam bio kriv svojim radikalnim stavovima, nego se radilo o zadaći koju je Barnabi i njemu povjerio Duh Sveti, u čemu ih je poduprla antiohijska Crkva. Razlika se mogla činiti neznatnom i nevidljivim, ali on koji je imao iskustvo Božje prisutnosti i djelovanja Duha znao je da je razlika između privatnog navještaja i crkvenog poslanja ogromna. Jer on nije imao samo neko osobno iskustvo s uskrslim Gospodinom, nego je osobno iskustvo pridružio i sjedinio s iskustvom vjere prve Crkve, bez koje ne bi bio doživio radost izmirenja niti bi zadobio vid i jasnoću. A da nije bilo one prve zajednice koja je molila za svoje progonitelje, da nije bilo Stjepana koji je tražio oproštenje za svoje kamenovatelje, upitno je bilo bi li on, Savao, zadobio milost.
Njegov i Barnabin odlazak u misije nije bio plod privatnog promišljanja i nastojanja, nego odredba koju vodi Duh Božji. Diljem svijeta nisu htjeli nositi svoju poruku, nego poruku uskrsnuća i Uskrslog Gospodina koji je poslao svoje učenike da idu po svem svijetu propovijedajući evanđelje svemu stvorenju. Ako njih dvojica i nisu bili prisutni u trenutku kad je Učitelj podijelio poslanje dvanaestorici, ipak su i oni bili dio iste crkvene stvarnosti unutar koje nitko ne može plodnosno djelovati izvan zajedništva, niti sebi uzeti za pravo navještaja za koji jedino Gospodin može ovlastiti učenike. Zato njihovo vjerovjesničko putovanje nije bilo njihovo putovanje, nego putovanje Duha koji je preko njih želio svjetlom istine obasjati narode.

Blagovjesnik u Antiohiji

 

Tražeći se još uvijek između uspjeha i neuspjeha, u iščekivanju da postane oruđe odabrano prema Isusovoj riječi, Savao je pokušavao u osobnim susretima i kontaktima po Tarzu i Ciliciji djelovati uvjeravajući svoje sunarodnjake u ispravnost svoga tumačenja Pisma i u istinitost objave kod Damaska. Sve svoje sile i vrijeme upotrebljavao je da sa sunarodnjacima podijeli svoje otkriće, no išlo je dosta teško, bez osobitih rezultata, ali je znao da ne može ne govoriti o milosnom daru koji mu je Gospodin podario, jer bi u protivnom kamenje progovorilo.

Antiohijska događanja
I nakon što se moglo učiniti da mu je trud bio uzaludan, a rezultat neznatan, silno se obradova onog dana kad mu je došao u posjete prijatelja Barnaba, kojega nije vidio već nekoliko godina, od onog dana kad je bio prisiljen napustiti Jeruzalem. Barnaba mu je, zajedno s drugim učenicima, svesrdno pomogao, jer su Židovi tražili njegovu glavu. Ovaj put je Cipranin, tek pristigavši iz Antiohije, došao tražeći pomoć. Oduševljen pričao mu je kako se u Antiohiji mijesio novi kvasac, kako je milost Božja bila na djelu i među poganima koji također prigrliše vjeru. U tom velikom gradu, punom bezboštva i kojekakvog nemorala, bilo je i bogobojaznih osoba koje nisu dopustile da im se u dnu bića ugasi plamen iskonske čežnje za Bogom. Oni su već prije mnogo toga naučili o židovstvu i od židovstva glede spoznaje i štovanja jednoga Boga, prihvaćajući neporočno življenje koje im je bilo propovijedano. Približili su se židovstvu koliko je bilo u njihovoj moći, no uvijek je postojala granica koju im Židovi nisu dopuštali prijeći, osim ukoliko se netko ne bi odlučio potpuno požidoviti.
Pa kad se nakon progona u Jeruzalemu, kad je Stjepan podnio mučeništvo, učenici raspršiše po okolnim pokrajinama, doprijevši sve do Fenicije, Cipra i Antiohije, navješćivahu Riječ samo Židovima. Međutim, neki od Ciprana i Cirenaca, kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima, navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. Ta je vijest zbunjujuće djelovala na prvake jeruzalemske Crkve koja se do tada susrela samo s pojedinačnim slučajevima krštenja pogana, ali ne i sa sustavnim propovijedanjem kojem je naslovnik bilo poganstvo. Svima je bio poznat slučaj rimskog satnika Kornelija kojega je Petar krstio, no tom je zgodom Duh Božji posredovao posebnom objavom, te je Petar imao dobro pokriće i opravdanje, koje je i njemu pomoglo da shvati kako Bog nije pristran, što ipak nije postala redovna praksa.
Antiohijski učenici međutim nikome nisu branili pristup vjeri, nego, dapače, radovahu se kad su vidjeli kako pobožni Grci odbacuju pogansko neznaboštva, te traže spasenja iz sveprisutnog nemorala koji je zadirao u sve pore društvenoga života. Jeruzalemska pak zajednica nije bila sigurno što misliti o takvom djelovanju Božje milosti među poganima, pa su poslali Barnabu kao povjerenika da ispita što se događa u Antiohiji. Otvoren djelovanju Duha Barnaba je ustanovio da je u antiohijskoj Crkvi na djelu milost Božja, pa nije trebalo drugo nego da on svojim autoritetom učenike potakne na ustrajnost i vjernost Gospodinu u odlučnosti srca.

Jeka Božjeg glasa
Savao se silno radova tim vijestima iz prve ruke o kojima je nešto bio načuo. A tek kad mu je prijatelj Cipranin saopćio da je došao po njega jer je procijenio da je toj mladoj zajednici, punoj zanosa i žara, potreban i čovjek njegovih sposobnosti i duhovnog iskustva, dobio je novi polet. Zahvaljivao je Gospodinu što je Barnaba procijenio da će njegovo iskustvo, poznavanje Pisma i umijeće uvjeravanja i dokazivanja dobro doći učenicima u Antiohiji gdje se okupio lijep broj osoba koje su prigrlile vjeru u Gospodina. Dok je u tišini srca zahvaljivao, Duh mu je šaptao da je došao trenutak poslanja koji mu je bio nagoviješten kod prvog susreta s Gospodinom, te potvrđen u viđenju u Hramu. 
S trepetom je toliko puta morao ustanovit kako je njegov narod bio narod neobrezanih ušiju, tvrde šije i neposlušan glasu Gospodnjem. Dok je s Barnabom išao put Antiohije, slaveći Boga za silna djela, razmišljao je o tome kako je se Bog, poradi tvrdokornosti svoga naroda poslužio jekom, kad već oni nisu htjeli prihvatiti njegova glasa. Budući da su postali tvrdovrati poput zida, Gospodin je učinio da se njegov glas odbije od njih i dođe u uši onima kojima je bio iznenadni dar i melem na ranu u kockanju ljudskom u kojem nisu imali čvrstog oslonca. Kao što je jeka neuhvatljiva, tako od trenutka kad je Isus umro za sve ljude, nitko nije imao pravo prisvojiti i privatizirati Božju riječ, položiti isključivo pravo na nju. Zato ni Židovi nisu mogli spriječiti pogane da je čuju. Ako je se Bog poslužio jekom, učinio je da se jeka njegove Riječi odbije od zida nevjere i neprihvaćanja, da bi došla u uši onih koji će je čuti i prihvatiti po svoj zemlji. Prisjeti se i proročkih riječi Psalmiste: Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi sve do na kraj svijeta sežu.

Kršćani
Njegov narod, ustanovljavao je Savao sa zebnjom kao da dotiče ogromnu ranu na duši, bio je gluh na Božju riječ, te je bilo samo pitanje trenutka kad će se dogoditi ovakav rasplet da Božji glas dođe u uši poganima. Uostalom, Bog je Bog svakog čovjeka, te i ne želi drugo nego da svi upoznaju njegov glas i volju. Ako je govorio ljudskim jezikom i objavio se jednom narodu, učinio je to da bi ga oni navijestili drugima do na kraj svijeta, a ne da bi ga držali kao svojinu kojom raspolažu po nahođenju. 
U tom duhu i tom snagom pridružio se Savao braći u Crkvi u Antiohiji navješćujući velikim žarom evanđelje – Isusa Krista, gdje je poveće mnoštvo vjernika bilo sastavljeno dakle i od pogana, koji po vjeri zadobiše pristup obećanjima Izraelovim. Sazrijevala je svijest da je nastao novi narod, sukladno svetopisamskom naviještaju kako će Bog dovesti na mesijansku gozbu sve narode. Ovaj novi narod utemeljen oko Ostatka Izraelova, Božjeg Pravednika koji je srušio pregrade među narodima, nije više Nemila i Ne-narod-moj, nego sad postaje pravi narod, koji ima i novo uređenje i novo ime, po onom koji je njegov temelj i začetnik. Antiohijska zajednica prva stječe svijest da nije samo jedna struja židovstva, već sasvim nova Božja stvarnost, zajednica sastavljena od dva naroda koja Isusa ispovijeda Mesijom, Pomazanikom – Kristom, te s pravom nose ime kojim svjedoče o pripadnosti njemu: kršćani!