Spreman za poslanje
Buka velegrada nije zagušila jeku Božje riječi koja je zahvaljujući Savlovu i Barnabinu djelovanju sve snažnije odjekivala ulicama Antiohije i antiohijskom okolicom. Uz Jeruzalem rodilo se tako novo središte iz kojeg se širio navještaj spasenja i izljev ljubavi Božje na sve koji povjerovaše u Gospodina Isusa.
Kvasac Božje riječi
Božja riječ je doista bila poput kvasca koji je uskvasao tijesto čovječanstva zamiješano božanskim djelovanjem dosežući svoj vrhunac u utjelovljenju Riječi. Antiohijska je Crkva rasla u otvorenosti Duhu Božjemu, ali da bi se iz nekog središta mogla širiti radosna vijest, ono najprije mora biti stjecište u koje dotječe milosni dotok te iste radosti koji se poslije obilno razlijeva na žedna srca. Antiohijski vjernici – kršćani znali su čarobnu formulu primanja i dijeljenja milosti. Znali su u kojem omjeru trebaju zamiješati božanski kvasac s ljudskom spremnošću da bi tijesto nabujalo i da bi dobili kvalitetan kruh, pečen plamenom Duha. Bijahu otvoreni takvom dotoku koji je ispunjao njene spremnike, bilo po odgovornim vođama zajednice koji djelovahu, poučeni snagom Duha Božjega, kao istinski učitelji čija su usta kazivala božansku mudrost, bilo po onim navjestiteljima koje su zvali starozavjetnim imenom proroci. Tako se Crkva u Antiohiji ispunjala radošću Božjom zahvaljujući zauzetom radu svojih učitelja i proroka među kojima su uz Barnabu i Savla bili još Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac i Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika.
U ovoj zajednici Savao je stekao nova duhovna iskustva, ali je u isto vrijeme i sam davao doprinos učvršćujući vjeru u srcima učenika. Osjećao je da je pronašao stvarnost koju je od samoga početka tražio i slutio. Kršćani su nadišli okvire Zakona. Vjernici bijahu otvoreni za Božju riječ ne postavljajući joj zapreke, nego, štoviše, stavljajući se na raspolaganje božanskoj sili i njezinoj prodornosti. Sad je jedino bilo pitanje do koje se mjere ovaj kvasac kršćanskog života treba ukvasati, do koje mjere će njega obvezati da se otvori Božjem djelovanju i izvrši svoje poslanje u svijetu.
Otvoreni Duhu
I dok su jednom obavljali službu Božju i postili, Duh Božji je dao naznačiti da je došlo vrijeme da se kvasac Božje riječi, koji je učinio da Crkva Božja nabuja u Siriji do svoje zrelosti, prenese i na druga područja, te da Crkva započne izrazitije djelovati i među drugima koji željno iščekivahu navještaj spasenja. Zato je Duh Sveti jano očitovao što želi: De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao. Zajednica je sa strahopoštovanjem primila ovaj zahtjev. Postili su, molili se, položili na njih ruke sa željom da Bog blagoslovi njihovo djelovanje, te su ih otpustili. A oni otvoreni djelovanju Duha, znali su da kad Bog poziva, on u isto vrijeme i daje poslanje, jer ih je izdvojio, ne da bi zauzeli počasno mjesto u zajednici, nego da bi imali iznimno teško, ali najčasnije poslanje naviještanja Božje riječi. Od ovog trenutka Gospodin će privesti ostvarenju najavljeni nagovještaj koji je Savlu odjeknuo u ušima već prilikom objave kod Damaščanskih vrata, kad mu je rekao da će biti poslan daleko pred narode i kraljeve i kako će mnogo trpjeti za ime njegovo.
Od trenutka kad je susreo Isusa na putu prema Damasku i nakon što ga je Ananija krstio nakon trodnevne sljepoće i boravka u Ravnoj ulici, Savao je izravnao sve neravnine i ispunio sve udubine pripremajući staze Gospodinu u svome srcu. Za njega je to ujedno značilo ispuniti se Duhom Svetim, te ne poduzimati više nijedan korak bez njegova djelovanja i poticaja. Nije imao svojih planova ni želja čekajući trenutak za koji je predodređen. Sav njegov život je bio osmišljen raspoloživosti i otvorenosti Duhu Božjemu. Tako je bilo i ovog puta, kao što je bilo i proteklih godina koje je strpljivo proživio u Arabiji i u Tarzu radeći svoj posao i naviještajući u granicama svojih mogućnosti. S razlikom što je sad znao da je došao milosni trenutak koji je predosjećao već otkako ga je Barnaba pozvao u Antiohiju, te je zato gorljivo surađivao s Duhom moleći, posteći, te u spoznaji Gospodnjoj. Odgovarao je na svaki božanski poticaj, svjestan kako će mu, kada dođe vrijeme odluke, trebati i posljednji atom snage i umješnosti, sva prokušana vjernost Duhu koji djeluje na srca ljudska. Put na koji kreće, nakon što je u svom srcu u potpunosti izravnao staze Gospodinu, ne će biti nimalo ravan ni jednostavna, ali je dobro predosjećao da drugog puta nema, te da je pozvan i u srcima drugih ljudi diljem svijeta poravnavati staze Gospodinu i otvarati ih Duhu kojega je i sam primio i od čije je punine živio.
Biti poslanik
I do tada je Savao dosta proputovao naviještajući radosnu vijest i svjedočeći iskustvom vlastitog obraćenja kako je Isus živ i uskrsnuo, ali ovo izabranje je bilo nešto sasvim posebno. Inicijativa nije bila njegova, niti se radilo o privatnom nastojanju da vrati na pravi put one s kojima je prije lutao, napose one za čije je lutanje možda i sam bio kriv svojim radikalnim stavovima, nego se radilo o zadaći koju je Barnabi i njemu povjerio Duh Sveti, u čemu ih je poduprla antiohijska Crkva. Razlika se mogla činiti neznatnom i nevidljivim, ali on koji je imao iskustvo Božje prisutnosti i djelovanja Duha znao je da je razlika između privatnog navještaja i crkvenog poslanja ogromna. Jer on nije imao samo neko osobno iskustvo s uskrslim Gospodinom, nego je osobno iskustvo pridružio i sjedinio s iskustvom vjere prve Crkve, bez koje ne bi bio doživio radost izmirenja niti bi zadobio vid i jasnoću. A da nije bilo one prve zajednice koja je molila za svoje progonitelje, da nije bilo Stjepana koji je tražio oproštenje za svoje kamenovatelje, upitno je bilo bi li on, Savao, zadobio milost.
Njegov i Barnabin odlazak u misije nije bio plod privatnog promišljanja i nastojanja, nego odredba koju vodi Duh Božji. Diljem svijeta nisu htjeli nositi svoju poruku, nego poruku uskrsnuća i Uskrslog Gospodina koji je poslao svoje učenike da idu po svem svijetu propovijedajući evanđelje svemu stvorenju. Ako njih dvojica i nisu bili prisutni u trenutku kad je Učitelj podijelio poslanje dvanaestorici, ipak su i oni bili dio iste crkvene stvarnosti unutar koje nitko ne može plodnosno djelovati izvan zajedništva, niti sebi uzeti za pravo navještaja za koji jedino Gospodin može ovlastiti učenike. Zato njihovo vjerovjesničko putovanje nije bilo njihovo putovanje, nego putovanje Duha koji je preko njih želio svjetlom istine obasjati narode.
