Vjerom protiv magije
Nakon što ih je Duh Sveti izabrao za posebno djelo naviještanja, Barnaba i Savao su se osjećali poput dvanaestorice apostola ili pak one sedamdesetdvojice učenika koje je Gospodin slao ispred sebe u svaki grad i mjesto kako je kanio doći. Išli su po dvojica svjedočeći o zajedništvu koje je Gospodin ostvario u svijetu, da bi onda na iskazu dvojice svjedoka počivalo svjedočanstvo vjere kojim su u srcima ljudi poravnavali staze Gospodnje.
U sinagogama na Cipru
Upravo Duh Sveti ih je uputio da se iz Antiohije zapute u Seleuciju, te da potom odjedre na Cipar, Barnabinu domovinu. Dok su oni razapinjali jedra svoga bića dahu Duha, osjećajući laganu tremu zbog iznimnosti povjerenog poslanja, njihova lađa je hvatala pravac Salamine, najvećeg ciparskog središta. Bilo im je razvidno da je njihovo misijsko poslanje i djelovanje dio poslanja Zajednice koju je Krist utemeljio svojom krvlju i povjerio je vodstvu Duha Svetoga. Po dolasku nisu gubili dragocjeno vrijeme nego su se dali na naviještanje kršćanske novosti. Na raspolaganje im se stavio i Barnabin rođak Ivan zvani Marko, koji im se pridruži kao poslužitelj. Riječ Božju su naviještali u židovskim sinagogama jer su židovi, naslovnici Božje objave i aktivni sudionici povijesti spasenja imali preduvjete razumijevanja njihovog navještaja koji je bacao novo svjetlo na tumačenje svetopisamskih sadržaja. Središnja poruka bila je ona o puninu objave koja se dogodila po Kristu i u Kristu, kao i o ostvarenju povijesti spasenja po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Premda je neizostavan bio i poziv na obraćenje, ipak se iz njihovih riječi razaznavao ponos kojim su govorili o svom narodu koji je, jer je Krist bio njegov član, bio prihvatilište Božjeg milosnog zahvata. Održavajući živom, poput svih ostalih Židova, svijest i potrebu Mesijina dolaska, mogli su dobro razumjeti poruku koju su im navijestili Barnaba i Savao, subraća po nacionalnoj pripadnosti. Isto tako, oni koji su bili dionici i istog kulturnog ozračja, koji nisu doživljavali helenističku kulturu sasvim neprijateljskom i štetnom, za razliku od palestinskih Židova, imali su više osjetljivosti za govor o Kristovom mesijanskom poslanju kao o duhovnom, a ne političkom poslanju. Krist nije trebao biti protivnik helenističke kulture ni osloboditelj od podređenosti Rimskom carstvu, nego protivnik grijeha i zla, Sotone i smrti.
Namjesnik traži vjeru
Prošavši cijelim otokom od Salamine do Pafa, zanosno su naviještali osloboditeljsku poruku Isusa Krista, koji je oslobađao čovjeka od svih spona koje su bile posljedica grješnog stanja, a sputavale su ga na putu prema nebu. Neopisiva je bila snaga kojom su propovijedali o Bogu Ocu koji je u svojoj dobroti poslao samog svog Sina da otvori ljudima riznice mudrosti i neposrednog susreta s njime. Ma koliko tajanstven i tajnovit bio, Bog nije skrivena, a ponajmanje mračna stvarnost do koje čovjek ne može doprijeti ili bi je se trebao bojati, kao što se boji svega strašnog i mračnog. Naprotiv, Bog je svjetlo koje želi svakom čovjeku zasvijetliti u dušu oslobađajući ga svih spona koje su ga udaljavale od Boga.
Takvoga Boga, prosvjetitelja, može i treba susresti svaki čovjek dobre volje, kako je naviještao i Gospodin Isus, a što je prihvatila bez zadrške antiohijska zajednica iz koje su Barnaba i Savao pošli navješćivati. Jedan od takvih bogobojaznih ljudi tražitelja Boga, kojeg je privukao njihov govor, bio je i rimski namjesnik na Cipru Sergije Pavao. Kao razborit čovjek tražio je istinu života, kao i put susreta s Bogom. Čuvši za riječ koju navješćivahu ova dvojica Božjih poslanika, dozva ih ištući i sam čuti riječ Božju. Premda nije bio Židov, ipak nije bio bez s o Bogu židovske vjere. Uz sva saznanja ostajalo je uvijek mnoštvo nedoumica i pitanja na koja je tražio odgovore. Osjetio je da bi ova dva učena čovjeka, mogla reći nešto više i dublje od onog što je do tada znao, jer nije bilo nikoga da ga uvede u pravu spoznaju i bit vjere u Boga Izraelova. Imao je, doduše, uza se i jednog Židova, Barjesa, koji je imao i ime Elim – Vračar, a predstavljao se i prorokom. On mu je davao odgovore do neke mjere, a s druge strane ga je držao u potpunom neznanju i mraku, imajući uvijek ‘valjane’ izgovore. Elim mu nikad svoje proroštvo nije pokazivao na način da ga svojim darom prosvijetli, nego da na nj ostavi dojam, da ga opčini i podčini svojim magijskim znanjem i moćima. Tako upravitelj nikako nije uspijevao doći do pune jasnoće i istine, a put Gospodnji, koji mu je bio zacrtan u srcu, nije se nikako mogao trasirati na ispravan način, zbog Elimove zloće i zlobnosti, zbog krivina koje je svjesno postavljao i stranputica na kojima ga je držao. Tako je bio tek jedan siguran klijenta njegovih obmana, koji je uz to bio dobra ‘koka nesilica’ njegovim interesima.
Sukob s Elimom
Barnabu i Savla je iznenadila, povrijedila i razljutila bezočnost kojom im se usprotivio Elim nastojeći namjesnika odvratiti od vjere koju su mu izlagali. Htio je omesti njihov navještaj vjere i prekriti mračnom koprenom svjetlo kojim su obasjavali namjesnikovu dušu. U trenu su shvatili da je Elim bio sramota za židovski narod i vjeru u Boga Izraelova, jer ju je sveo na magiju, vračanje i mračnjaštvo, od trenutka kad ju je koristio da bi manipulirao ljudima, zadivljujući ih čudesnim moćima, koje su u konačnici dolazile od Sotone, oca svake zavisti i zavođenja, umjesto da ih oslobađa. Umjesto da uvodi u istinu poučavajući Božjem znanju one koji su je tražili, iskorištavao je njihovo neznanje držeći ih u mraku podčinjenosti. Svjestan da je Isus zato i došao da iskorijeni magijsko idolopoklonstvo, da vračarima otme vlasta nad narodom koji im je u svojoj neupućenosti robovao skrenut s puta božanske istine, Savao je, pun Duha Svetoga žestoko reagirao, znajući kako u namjesnikovim očima može biti presudan i njegov društveni status i autoritet rimskog građanina. Planuvši pravednim gnjevom, te ošinuvši Elima prodornim pogledom, Savao ga je raskrinkao udarivši ga ujedno i kaznom Božjom: Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljivati ravne putove Gospodnje? Evo stoga sada ruka Gospodnja na tebi: oslijepljet ćeš i neko vrijeme nećeš gledati sunca! I oslijepi Elim obuzet mrakom i tamom on koji je htio druge držati u tami svojim mračnjaštvom, a namjesnik povjerova nauku Gospodnjem.
