17. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti je Luka opisao prigodu u kojoj je Isus svoje učenike učio moliti. Naime, osim što su apostoli znali da je Ivan Krstitelj naučio svoje učenike moliti, oni su vidjeli i njega kako moli, te su i sami, za pretpostaviti je, htjeli ovladati nekom molitvenom tehnikom, pretpostavljajući da bi im molitva mogla dati u životu onu snagu duha koju su vidjeli kod Ivana, a nadasve kod samog Isusa. Gospodin im, znajući i svjedočeći koliko je molitva važna, izlazi ususret te ih uči molitvu koju po njemu zovemo Gospodnjom molitvom, a koju nam Luka prenosi u skraćenom obliku u odnosu na svetog Mateja. Iz Isusove pouke ne samo da su apostoli mogli crpiti nadahnuće za molitvu, nego su mogli razumjeti i sam smisao molitve, koji je mogao dvojben ili upitan i njima, a još više nama. Doista, potrebno je razumjeti smisao molitve iz Gospodinova stava i riječi, kako ne bismo pali u napast da je Isus povjerio svojim učenicima tek da nauče napamet nekoliko rečenica i da to nazovu molitvom. Jer on koji je iskreno i istinski bio povezan s Ocem prisnim stavom molitve, ne bi bio toliko naivan ili površan da pomisli kako je bit naučiti i izrecitirati tih nekoliko jednostavnih rečenica koje napamet nauče već i mala djeca.
Možda su i sami apostoli htjeli neko čarobno sredstvo uzvišenja, preobrazbe i duhovne snage kakvu su vidjeli u svome Učitelju za određeni duhovni napredak, a koji nije bilo moguće ostvariti ljudskim silama. Možda i danas u našoj svijesti postoji predodžba kako je molitva sredstvo kojim se koristimo u trenutku kad postajemo svjesni vlastitih granica, a htjeli bismo ih nadići. Najčešće posegnemo za molitvom kad uočimo da nešto nadilazi naše snage i domet, a htjeli bismo pošto poto ostvariti, a mislimo da to isključivo ovisi o nekome drugom. Zato mnogi odvajaju molitvu od ljudskih sposobnosti, rada i djelatnosti prebacujući je isključivo u Božju nadležnost. Prema tome molitvu smatraju nekom vrstom pomoći za slabiće ili eventualno za besposlene koji nisu kadri u životu doći do ostvarenja svojim snagama. Upravo takva predrasuda prevladava kod dobrog broja čak i vjernika, te uredno molitvu prepuštaju starima i bolesnima, djeci i ženama. S druge pak strane osobe u snazi najčešće ne odvajaju ni snage ni vremena kako bi molili, a ni želje da se ponize pred Bogom tražeći da im dadne što sami ne mogu, čvrsto uvjereni kako se ipak snagom mišića i drugih ljudskih sposobnosti mogu izboriti za svoje ciljeve i ostvarenja u životu.
Tako ljudi u svojoj površnosti i neznanju ne otkrivaju pravi smisao molitve. Jer ako ima netko tko nije bio slabić, onda to nije bio Isus, pa ipak je molio. Štoviše, dobro je znao da molitva ne služi da Boga umilostivimo ili pak da mu protumačimo razloge radi kojih bi nam trebao učiniti uslugu i pomoći u određenoj potrebi, a do sada ih nije znao. Smisao i sadržaj kojem je Isus učio svoje učenike u molitvi, kako nam svjedoči današnji evanđeoski odlomak, doista je nasušna potreba koja nam najviše nedostaje u životu. Moliti da budemo sveti, to jest da životom odrazimo Božju svetost, doista je nezamjenjiva potreba i ispravan način kojim molimo da se Božje ime sveti. Činiti sve da se njegovo ime u nama i po nama, kao i životima drugih, sveti, to je temeljni zahtjev našega odnosa s njime. Samo tada je to prava molitva kad nas je ponukala da najozbiljnije djelujemo sukladno izgovorenoj riječi. Zato nas svaka prava molitva ne ostavlja besposlenima ili skrštenih ruku, nego nas tjera da radimo na sebi, polazeći od vlastite nutrine, kako bismo iz dana u dan sve više bile sveti.
Jer molitva je riječ nakon koje se očekuje čin u našem životu. Božji čin je neupitan, no potreban je naš čin, čin našega duha. Molitva nas vodi tom činu da se otvaramo Božjoj svetosti i njegovu kraljevstvu, jer dok izgovaramo riječi, raspolažemo se da se dogodi u nutrini što riječima izgovaramo. Jer bilo bi besmisleno u molitvi tražiti da se sveti ime Očevo i da dođe njegovo kraljevstvo, ako mi ne činimo ništa da se to i dogodi. Isto vrijedi i za kruh svagdanji, za otpuštenje grijeha i čuvanje od svake napasti. Ne znači da možemo sjesti u hladovinu prekriženih ruku kad smo izgovorili te riječi, pa će nam kruh svagdanji pasti s neba ili ćemo zadobiti otpuštenje grijeha bez pokajanja i traženja oprosta ili kao da se možemo sačuvati od napasti samim time što smo izgovorili te riječi u molitvi, a da i sami ne izbjegavamo bliže grješne prigode. Naprotiv, molitva nas potiče na nutarnju aktivnost, te je i sama takva nezamjenjiva aktivnost duha koja nas vodi prema obraćenju i svetosti.
Isus tako pokazuje da Božje uslišanje ovisi i o nama, to jest o tome koliko ustrajno idemo putem svetosti i koliko ozbiljno radimo za njegovo kraljevstvo. Zato molitva nije šala ni tek izgovorena riječ, nego najozbiljniji životni zahtjev. Moleći, to jest kucajući na Božje srce, otvaramo svoje za njegove darove pripravljene za nas. Zato dopustimo Gospodinu da i nas nauči moliti kao prave svoje učenike, a mi budimo ustrajni u svetosti kako bismo svojim životom donosili Božje kraljevstvo na zemlju.