2. nedjelja kroz godinu – C
Možda nam se nikad nije dogodilo razmišljati o nekim jednostavnim životnim istinama, premda smo se sigurno ponašali i ponašamo sukladno njima u svakodnevnom životu. Naime, u stvarima i situacijama u kojima imamo ovlast i moć, sve ono što koristimo i činimo poprima novu i dublju dimenziju. Tako na primjer čokolada ili zlatni lančić koji nekom kupimo za dar u znak prijateljstva i ljubavi, nema samo vrijednost novca ni cijene koju nosi kao prodajni predmet. Čokolada prestaje biti samo čokolada, a lančić prestaje biti samo zlato, te ukoliko je kao dar darovan u iskrenosti duše, nema samo vrijednost koju je imao u dućanu, već poprima daleko veću vrijednost, ovisno o mjeri ljubavi koja je u nje stavljena. Dakle, onaj tko daruje s ljubavlju i poštovanjem, daje dotičnom predmetu i dio sebe, iz čega vidimo da ne određuje novac, već osoba vrijednost predmeta u danoj situaciji. Spomenuti dar dodatnu vrijednost i značenje može poprimiti i stvarno poprima ukoliko je primljen sa zahvalnošću. Uostalom, primiti dar a ne primiti ga i kao znak pažnje i ljubavi, primajući s njim sadržaj darovateljeva srca, sigurno nema velikog smisla.
Sve što je rečeno za predmete, vrijedi i za ljudska djela: djelo nije samo izvanjska radnja, niti vrijedi koliko bi se moglo procijeniti novcem, već vrijedi onoliko koliko je snage i životne prisutnosti u nj unio onaj tko ga je izvršio, kao i onaj kome je bilo upućeno. Štoviše, bilo stvari bilo djela mogu postati prihvatilište Božje prisutnosti i poslužiti svrsi koju je on odredio, te time poprimaju još mnogo veću vrijednost nego je imaju po sebi, pa čak i od onoga što bi im mogli pripisati ljudi. I kao što, gledano već u ljudskim razmjerima, bilo znak bilo djelo može zadobiti dublju znakovitost i očitovati veću svrhovitost, isto vrijedi i kad se Bog njima posluži da u njima očituje svoju prisutnost ili da preko njih izrazi volju ili uputi poruku.
Nešto slično sveti Ivan opisuje u današnjem Evanđelju opisujući Gospodinov početak javnog djelovanja u Kani Galilejskoj gdje je na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino, da bi onda ponudio i svoje tumačenje ovoga što se dogodilo veleći: Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Isus je učinio znamenje, to jest poslužio se ljudskom stvarnošću unoseći u nju svoju božansku prisutnost, da bi iz toga proizišao čin dostojan Božje veličine takav da u njega povjeruju njegovi učenici. Za njega vrčevi s vodom nisu imali samo vrijednost vrčeva i vode, već ih je znao iskoristiti da i po njima oda slavu Bogu. U njih je unio svoju božansku prisutnost, te je vodu pretvorio u vino, što običan čovjek ne bi ni pokušao, već bi, prizemljeno, posude za čišćenje i vodu koristio isključivo za čišćenje. Isus, naprotiv, zna i takvu stvarnost iskoristiti za svoj božanski plan, uzdižući tako stvorenu stvarnost do te mjere da je preobrazi. Njegovo djelovanje ujedno je postalo i znak božanske prisutnosti, da bi njegovi učenici, kao i svi sustolnici mogli povjerovati u njega. Vidimo, međutim, da sustolnici, ostajući u svom svijetu, i ne znaju da se dogodilo čudo. Pred njihovim se očima u stvari dogodilo božansko darivanje, ali kako su bili zaokupljeni samim sobom i užitcima stola, nisu osjetili niti da je vino bilo pri kraju, te isto tako nisu mogli primijetiti čudo. Jer samo pozoran primatelj dara najbolje uoči vrijednost dara koja nadilazi “prodajnu” vrijednost, ta kao zahvalan primatelj može dodatno uvećati njegovo značenje, kao što se dogodilo i u Kani. Oni koji su promatrali Krista što radi, shvatili su da je pretvorio vodu u vino, dok su drugi ostali zaokupljeni dobrim vinom da nisu ni primijetili čudo koje se dogodilo. Za njih to vino više nije bilo samo vino kojim se utaži žeđ i razveseli srce u slavljeničkim trenutcima, već je postalo znak Kristova božanstva.
Vidjeti čudo mogla je i ona koja je bila budna na sve što je istinski potrebno svakom čovjeku, te je prva i opazila da nema vina, te je odmah i prenijela Isusu, očekujući da on božanskom snagom pomogne riješiti situaciju. Isto tako, mogli su primijetiti čudo znajući da se za stolom dogodilo nešto neobično oni koji su svoju pozornost, poput apostola, usmjeravali na Isusa, na njegove riječi i pojavu, a ne samo na pune zdjele i čaše na stolu. Evanđelist ne spominje na koji su način sluge doživjele ovaj događaj, jer su također imali prigodu biti svjedoci svega što se dogodilo, samo je pitanje je li im dužnost i obveza posluživanja ostavila prostora da se dive i dođu do istog zaključka do kojeg su došli apostoli.
Kao što je pretvaranjem vode u vino u Kani Galilejskoj Gospodin svojim učenicima ostavio znamenje da povjeruju u njega, i nama ostavlja isto znamenje i poruku koliko svaka stvar i čin može imati dublje značenje od onog tvarnog i funkcionalnog. Stvar i događaj mogu postati znakovi bremeniti značenjem i porukom, a najbremenitiju poruku imaju ukoliko postaju znakovi, to jest znamenja koja upućuju na Boga. Ne preostaje nam drugo nego prihvaćati Božje znakove u značenju u kojem ih on daje, kao dobro primatelji Božjih dara, da bismo onda i sami mogli one s kojima dijelimo prostor i vrijeme, preko tih istih znakova obdariti Božjom prisutnošću.
