9. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko je zapisao kako je Isus došao u sukob s farizejima koji su njegovim učenicima predbacivali što subotom trgaju klasje i jedu. Kao tumači Zakona uzimali su sebi za pravo tvrditi da takvo što nije bilo dopušteno činiti subotom, te su onda kritizirali Isusa koji im je kao učitelj to dopustio. Isus im jasno i nedvosmisleno uzvraća kritizirajući njihov stav i dajući ispravno tumačenje smisla kako židovskog Zakona, ali time i svih zakona koje i ljudi propisuju. Njegovo tumačenje sažeto je ju jednoj snažnoj rečenici: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ovu njegovu izjavu možemo proširiti na cijeli zakon te reći: Zakon je dan radi čovjeka, a ne čovjek radi zakona.
No ustvrdivši ovako što, Isus je bio daleko od slobodnjačkog tumačenja zakona, kao što je bio dijametralno suprotan i farizejskom legalizmu. Naime, time što je stao u obranu čovjeka, to jest njegovih osnovnih potreba i njegova dostojanstva, Isus je time htio dati za pravo da se zakoni propisuju po mjeri čovjeka. No ipak ovu njegovu tvrdnju da se zakoni pišu i daju po mjeri čovjeka i za dobro čovjeka, valja protumačiti i istaknuti u njegovu duhu. Jer ukoliko zakonodavac shvaća tko je zapravo čovjek i da se njegovo dostojanstvo mjeri uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života, onda će donositi zakone u skladu s tom nebeskom i božanskom mjerom čovjeka. No, na žalost, zakonodavci to vrlo rijetko rade, jer počesto ne znaju i ne želi shvatiti tko je čovjek i koja je njegova uzvišena veličina. Nakon toga propisuju zakone po mjeri niskih strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku. Štoviše, to sve pravdaju potrebom da donesu zakone koji su ‘za čovjeka’. No zakoni koji neće imati u vidu čovjeka u njegovoj cjelovitosti, te također koji neće voditi računa da je on obdaren vječnim životom, loši su zakoni i ubiti nisu ‘za čovjeka’, već su protiv čovjeka.
S druge pak strane oni koji bi pri donošenju zakona i određivanju kriterija ponašanja za sebe i za druge, polazili od nekog Božjeg prava i trudili se štiti najprije Boga zakonodavca, pokazali bi da nisu dobro razumjeli bit i smisao zakona koje daje Bog. Naime, zakoni koje Bog utiskuje u ljude ili im daje na izvanjski način nisu radi njega, već ih on daje radi dobra čovjeka. Zato Bog nije donosio zakone da bi njima maltretirao ljude, već da bi im omogućio dolazak u vječni život. U tom smislu, kad skupina gladnih ljudi otrgne nekoliko strukova klasa da bi utažili glad, ne čine ništa bezbožnoga ni pred Bogom ni pred ljudima, ma što dežurni čuvari ćudoređa, to jest bolje rečeno zakonodavstva, o tome imali reći. Čuvaju li oni ili ne čuvaju Zakon, to se očituje po njihovoj bogobojaznosti i bogoštovanju, po njihovu ćudoređu i sebedarju, te stoga Isus uzima sebi za pravo opravdati ih pred farizejima. Tako je dao sebi za pravo da se on sam predstavi kao vjerodostojan tumač Božje volje, a time i Zakona, te će i reći: Sin Čovječji gospodar je subote!
Upravo radi složenosti stanja i odnosa koji postoje između Boga, čovjeka i Zakona, nas Krist Gospodin poziva da mi posvjedočimo, u ovom vremenu bezakonja, na koji način treba živjeti ovaj odnos koji se tiče istinskoga dobra čovjeka. Kršćani svojim životom svjedoče da su razumjeli što je htio Krist Gospodin kad je rekao da je subota radi čovjeka, te pokazuju da njihovo javno i angažirano svjedočenju u društvu nije radi toga da bi branili Božja prava u odnosu prema čovjeku, već da pokažu da se sam Bog zauzima za istinsko dobro čovjeka. Te i kad propisuje zakone i Zakon, ne čini to da bi se njemu ljudi na prisilan način klanjali i častili ga, već zna da su njegovi zakoni i odredbe za istinsko dobro čovjeka. Osim toga jasno uočavamo da kad ljudi ne donose zakone koji odgovaraju kriterijima koje je on postavio, redovito su takvi zakoni štetni za određeni broj ljudi, te se ne bi smjeli niti primjenjivati. Ne dopustimo stoga da padnemo u ljudski legalizam, već budimo svjesni da je čovjek, to jest istinsko ljudsko dobro, mjera svih zakona. I ne bojmo se živjeti za ovo dobro i braniti ga svim silama. A to možemo najbolje ako vjerujemo u Boga i ako od Boga naučimo koja je istinska veličina i poziv čovjeka. I tada ćemo otkriti da je Bog gospodar subote i svih zakona, ali ne da bi nad čovjekom gospodovao, već da bi ga oslobađao za život vječni. Osim toga bit će nam jasno da ljudi koji žele druge osloboditi ćudoredne odgovornosti, nakon čega njihovu ‘slobodu’ i ‘prava’ žele ozakoniti, ne oslobađaju ih zapravo, već ih čine robovima grijeha i strasti, odvodeći ih i zavodeći od spoznaje njihove autentične ljudske veličine koja se mjeri veličinom Božjega dara u svome Sinu Isusu.
Budimo iskreni štovatelji Božji, pa ćemo znati da nam se mjera podudara s onom Božjom, jer ako je njemu čovjek bio mjera propisivanja zakona, tim više postaje i naša mjera tumačenja njegovih i propisivanja naših. Ne zaboravimo stoga nikada da je čovjek pozvan na vječnost, te ćemo tako najlakše znati na koji je on način mjera zakona, te ćemo se truditi svim ljudima otkriti pravi poziv te paziti da im nikad ne odvratimo pogled s vječnih vrijednosti, niti dopustimo da postanu legalisti prema mjeri ljudske strasti i najnižih želja. Naprotiv, oduševljavajmo ih za spoznaju prave ljudske veličine, a koju ne mogu zajamčiti ljudi, već samo onaj koji je stvorio čovjeka i koji je gospodar i subote, kako bismo sve ljude ovdje na zemlji privodili pravoj ljudskoj svijesti o veličini i dostojanstvu čovjeka, te na posljetku ih doveli i u život vječni.