Posljednjih godina Crkva je prvu nedjelju veljače proglasila danom života. U prvi mah djeluje čudno. Dok čuđenje izaziva pitanja, pitanje traži odgovor. Zar svaki dan nije i ne bi trebao biti dan života? Zar čovjek ne živi radi toga da mu život bude proslava života, kroz tihi rast, poput zrna što klija i razvija se, dok ne izraste u stablo života? Što se događa s današnjim čovjekom da mu još treba podsjetnik da se prisjeti života? Zašto mora sebi posvješćivati što znači živjeti i koji je smisao života? Zar je čovjeku draža smrt od života, kultura smrti od kulture života?
Doista, čovjek nije izabrao niti izabire smrt ni kulturu smrti, jer želi umirati i umrijeti. Nitko ne živi radi smrti, niti živi da bi umro. Premda zna, i ne bi trebao smetnuti s uma, da, dok živi, u isto vrijeme i umire. Kojeg li proturječja koje se može dogoditi samo čovjeku: birajući život, izabrao je kulturu smrti! Kako se to uopće moglo dogoditi? Moguće i dogodilo se kao posljedica neutemeljena izbora. U svojoj nesmotrenosti nakana mu je bila izabrati život oslobođen dodirnih točaka sa smrći, što ga je privuklo i privlači kao zamaman cilj. Tko još ne bi htio živjeti oslobođen spona i dodira smrti! Ali je li to ostvarivo?
Ne! Ovdje na zemlji takav život jednostavno ne postoji. Na zemlji takva varijanta ne prolazi. Ovdje na zemlji, u našem ljudskom stanju, postoji samo život što se natječe sa smrću, što sa smrću ide u korak. Radi se o životu koji ne zanemaruje da je smrt pored njega i da ga vreba, te da će ga se i domoći ukoliko izgubi korak.A kadgod čovjek izabire život koji briše svijest da u pozadini postoji smrt kao pratilja, kad izabire takav život u kojem ne će misliti na sjenu smrti, koja postoji kao pozadina na pozornici njegova života, vrlo brzo se gase svjetla koja su mu svijetlila, i on tone u potpuni mrak.
Dan života je stoga potreban, jer je moderni čovjek upao upravo u takav mrak života u kojem je htio biti svjetlo samome sebi, u kojem je htio ostvariti život, ne vodeći računa o sjenama smrti što ga prate, u kojem je htio ostvariti radost kao neposrednost užitka, a ne kao mukotrpni plod napora. Dan života je potreban da se čovjek prisjeti da na zemlji nema života bez smrti, ali da svaki dan mora biti dan života u kojem se vojuje i ostvaruje pobjeda nad smrću, dan u kojem smo napravili korak više od nje ostavivši je sebi iza leđa, kratkih ruku i rukava.
Plač novorođenčeta koje ulazi u svijet slika je ove činjenice da je život na zemlji u trajnom dodiru sa smrću, dok se ne oslobodi njezina zagrljaja, što se ne ostvaruje zaboravom vlastite smrtnosti, nego vjerom u pobjedu Kristova života nad smrću. I premda smo svaki dan bliži i smrti, jer nam prolaz u život vodi jedino kroz smrt, naš život je odbacivanje smrtnosti snagom vjere u uskrsnuće, dok ne prispijemo u onaj Dan Život koje je u isto vrijeme i tren i dan i godina i vječnost, u život gdje nema sjena smrti, jer smo ih sa sebe skinuli snagom i odricanjem vjere, da bismo mogli pjevati trajnu pobjedu života nad smrću.