4. korizmena nedjelja – C
Jedna od važnih stvari u životu je samosvijest. To je izrazito ljudska kvaliteta bez koje nema punine osobnoga života. Ukoliko čovjeku nedostaje samosvijest, to jest svijest o tome tko je i što je, jednostavno mu nedostaje bitna sastavnica za cjelovit ljudski život. A svijest o samome sebi čovjek stječe kako raste od samoga rođenja i posjeduje je sve do smrti. No može se dogoditi da netko ostane bez svijesti o sebi, bilo da je od početka zbog nekog prirodnog poremećaja rođen ili ostao bez nje, bilo da je poslije u tijeku svog života izgubi, ovisno o čimbenicima koji na nj djeluju. Tako na samosvijest mogu djelovati mnogi društveni čimbenici, to jest odgoj i život u određenom okruženju. Određene životne navike ili ponašanje mogu čovjeka dovesti da izgubi svijest o sebi, te bude uvjeren da je netko drugi. Jednako kao što se može dogoditi da ima i iskrivljenu sliku društva i ljudi oko sebe na temelju vlastite loše samosvijesti. Osim toga važno je reći da je suvremeni čovjek napravio određene pomake u promicanju samosvijesti, premda je takvih iskustava bilo i prije, što ljudi danas baš i ne znaju. Čovjek našega vremena se voli dokazivati kao svjestan i samosvjestan, te gradi samostalnost tako što promiče viziju pojedinačne svijesti kao presudne za život, te u ime toga čak žrtvuje zdrave ljudske odnose. Tako u ime vlastite samosvijesti dovodi u pitanje sve one pozitivne odnose koji mu pomažu da stekne pravu svijest o sebi, ali ne tek kao o izoliranoj jedinki, već o osobi koja ima višestruku svjesnost i odgovornost.
No, suvremeni čovjek zanemaruje još jedan važan čimbenik samosvijesti. Taj čimbenik je odnos prema Bogu, to jest nedostatak takvog odnosa koji čovjeka gurne u duhovnu zapuštenost i grijeh. Ili rečeno drugim riječima, nedostatan odnos s Bogom, duhovna zapuštenost i grijeh onemogućuju čovjeka da izgradi samosvijest u iskonskom opsegu i veličini. Na žalost, današnje čovjek u svojoj samosvijesti ne samo da polaže pravo na slobodu od Boga i od zajedništva s njime, već ističe i određene grešne elemente kao dio svoje samosvijesti, pa se čak trude što više dokazivati koliko su samosvjesni time što se hvale svojim grešnim navikama i odlukama. U tom smislu možemo sagledati i današnji evanđeoski odlomak u kojem Isus priča prispodobu o milosrdnom Ocu i dvojici njegovih sinova. No povod ovoj prispodobi bila je reakcija farizeja i pismoznanaca na činjenicu da su se oko Isusa okupljali carinici i grešnica da ga slušaju.
Farizeji i pismoznanci su bili svjesni da su carinici i grešnici grijehom dovodili u pitanje svoju samosvijest, jer grijeh ima razarajući učinak na ljudsku osobnost. No pri tome su zanemarili da je grijeh razoran utoliko što odvaja čovjeka od Boga, a ne samo kao neka društvena kategorija. Osim toga su zaboravljali da se svijest o tome što smo i tko smo, ako smo je narušili grijehom, može obnoviti Božjim djelovanjem, a ne samo obnavljanjem društvenog stanja ili priznanja. A Isusovo propovijedanje i otajstva koja je tumačio pomagala su tim ljudima da vrate ono što su izgubili živeći grešno. A izgubili su prije svega zajedništvo s Bogom, te su im Isusove riječi bile melem na ranu, pa su ga zato rado slušali. Zahvaljujući njemu shvaćali su da su djeca Božja kojima je nasušna potreba vratiti se u zajedništvo Oca nebeskoga, ili slikovito rečeno u njegov dom. Gospodin je vrlo dobro znao da je zajedništvo s Bogom temelj izgradnje istinske samosvijesti, te utoliko grijeh ne može biti konačna prepreka. Uistinu, Bog je voljan i kadar opraštati grijeh, te uvoditi ljude u zajedništvo svoga života, čime im omogućuje stvoriti pravu sliku i izgraditi ispravnu svijest o samima sebi. S druge pak strane, oni koji nemaju na duši toliko grijeha, ali nemaju niti osjećaj za zajedništvo s Bogom, još su pogubnijoj situaciji ako ne vide da je to zajedništvo daleko važnije od izvanjske neporočnosti.
Upravo o tome govori prispodoba o milosrdnom ocu i njegova dva sina. Svaki od njih dvojice ima svojih poteškoće i ima iskrivljenu sliku i svijest o samome sebi. Tako mlađi sin ima potrebu uzeti dio svoga imanja i otići od oca, a onaj stariji sve odnose s ocem promatra kroz izvanjski okvir koji je u konačnici nedostatan, a za njega je bio i štetan. Dok se mlađi urušio u grijesima, stariji se ‘izgradio’ u svojoj oholoj samosvijesti da se na drukčiji način suprotstavio ocu. Toliko je bio umišljen u svoju neporočnost da je teško prihvaćao milosrđe koje otac iskazuje mlađem sinu koji se pokajao. Jer dok je mlađi sin došao do same svijesti da je grešnik, ali da ima oca i očev dom, stariji sin je proigrao tu istu svijest, te je ostao sam, bez oca i bez brata. Pa da je bio ne znam koliko neporočan i uspješan u poslu, morao je bio znati da više vrijedi zajedništvo i ljubav očeva, nego besprijekornost u izvršavanju zapovijedi koja ga neće dovesti do veće ljubavi i poštovanja prema ocu i njegovim odlukama.
U duhu ove prispodobe i mi smo pozvani preispitati svoj odnos prema Ocu nebeskom, svjesni da cjelovitu samosvijest o tome tko smo i što smo ne možemo steći bez njega i njegove ljubavi koju nam pokazuje u svome jedinorođenome Sinu po kojemu nas sve posinjuje za ljubljenu djecu. Ne želeći da živimo kao njegova odbjegla i rasipna djeca, ali niti da budemo tek neporočni formalisti i legalisti, već da budemo svjesna i ponosna djeca svoga Oca. Neka nas nauk i život našega Gospodina potakne da težimo prema bitnim stvarima, a to je ljubav prema Ocu nebeskom, jer ona izgrađuje i hranu istinsku svijest i samosvijest. Bez Oca nebeskoga ne možemo biti cjelovite osobe, bez obzira koliko mogli biti dobri i neporočni profesionalci u svakodnevnom životu. Njegova milosrdna ljubav nas do kraja ocjelovljuje, izgrađuje i čini istinskom braćom drugima, pa stoga živimo i ovo korizmeno vrijeme obraćeni prema njegovoj ljubavi, jer on s toliko očinskog ganuća čeka da mu se vratimo, da nas primi u zagrljaj, izljubi i uvede u očinski dom u kojem nam je zajamčeno dostojanstvo ljubljenog djeteta koje je vrhunac svijesti koju trebamo izgraditi o samima sebi.