5. korizmena nedjelja – C
Nakon što pročitamo Evanđelje današnjega dana možda se danas i sablažnjavamo pitajući se kakvi su to bili ljudi pismoznanci i farizeji koji su se bavili time da javno izlažu osudi i kazni ženu koju su uhvatili u preljubu. Jer uvjereni smo da bi danas bili osuđeni oni koji bi takvo što pokušali. Njih bi javnost i mediji vrlo brzo otkrili i prokazali kao protivnike čovječnosti i promicatelje nesnošljivosti. Naravno, to je samo zato što je stav današnjega čovjeka štititi određene kategorije ljudi, pa i određena ponašanja koja su nekad bila nezaštićena, pogotovo ako se radilo o grijesima. Jer danas se mnogo toga želi proglasiti normalnim, te se pokriva plaštem privatnosti koji je dovoljno velik da pokrije mnoga loša ponašanja. Pa ipak to sve ne može u čovjeku utažiti žeđ za skandaloznim i potrebu da osuđuje druge i njihova ponašanja, kao što su imali i farizeji i pismoznanci. Ne može se primijetiti da i danas javnost i vijesti koje se vrte po medijima dobrim dijelom žive od sadržaja koje možemo nazvati skandaloznima, te da ih rado i često pretresa i od njih živi. Tako uz radoznalost ljudi razvijaju i onu urođenu sklonost komentiranja i osuđivanja drugih ljudi, čime skreću pogled i pozornost sa samih se na druge ljude. Po tome vidimo da se vrijeme nije ništa promijenilo u odnosu na nekada. Pa i onda ako nekoga ne bismo kamenovali kamenjem, ima i danas mnogo kamenovanja riječima i postupcima, osudama i nepomirljivošću koji mogu biti tvrđi od kamenja.
S druge pak strane ti isti ljudi koji se bave osudama i prozivanjima, manje ili više javnima, najprije govore o sebi, a onda tek o drugima. Jer svojim riječima i postupcima svjedoče najprije o tome što im je u srcu, a potom se tek vidi i zna nešto i onima o kojima govore, to jest o onima koje prozivaju, sude i osuđuju. Oni koji se bave time da hvataju druge u prijestupu drugima očituju žalosno stanje svoje duše, ali i beskraj svoje dvoličnosti i izopačenosti. Takve stvari Isus vrlo brzo prozre, što je pokazao u događaju koji smo danas čitali. Vrhunac farizejštine je u ime prava i pravednosti hvatati ljude u prekršaju i osuđivati ih. Poradit takvih je Isus rekao: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Jer dobro je Isus znao da svi mi izbjegavamo misliti o sebi i svojim grijesima, dok rado prebiremo i komentiramo tuđe. A on kao božanski Učitelj zato s pravom izgovara pouku koja nam mora biti životna. Naime, nije on to samo rekao jer je znao da to vrijedi kao opće pravilo, već jer je i on sam tako živio da nikada nije tražio tuđe pogreške i grijehe da ih među drugima ističe. A mogao je to činiti, jer sam je bio bez grijeha, za razliko od nas ljudi koji smo svi grešni, ali svoju grešnost skrivamo, dok od tuđe ‘živimo’. On, sam naprotiv živio je drukčije i prema drugim sadržajima je usmjeravao svoju pozornost. Zato i čitamo u današnjem odlomku: „U zoru eto ga opet u Hramu.“ On je bio usmjeren prema Bogu, te mu je bio važan Hram i molitva, razmišljanje i poučavanje. Ali ono istinsko i vjerodostojno. To je trebala biti zadaća i pismoznanaca i farizeja da dolaze rano u Hram i razmatraju Božju riječ i njegovo sveto lice, umjesto da se bave hvatanjem ljudi u prijestupu od najranije ure, i to pod krinkom očuvanja javnog ćudoređa.
Svjesni toga dobro shvaćamo zašto ih je Isus najprije ignorirao do mjere da uopće nije reagirao na njihovu ‘inicijativu’, već se mirno sagnuo počevši prstom pisati po tlu. Svojom šutnjom im je ostavio znakovitu poruku nadajući se da će razumjeti. On Božji Sin je došao među nas ljude na način da shvatimo da je došao među nas koji smo prašina jer smo od praha sazdani, a to često zaboravljamo. Uslijed vlastite obijesne oholosti ne vodimo da smo krhki i prolazni, da život brzo prolazi, te da se još brže vraćamo u prašinu. Zbog toga nemamo vremena za gubljenje, a gubimo vrijeme onda kad se bavimo uništavanjem i ponižavanjem ljudi, umjesto da ih izgrađujemo i podižemo iz prašine. Kamenje koje su pripremili trebalo je ženu preljubnicu satrti u prašinu, pa se on zato prigiba da im pokaže da je došao prignuti se u prašinu pred nama grešnicima da nas podigne iz prašine. Svojom gestom Isus im nije dopustio da mu skrenu pozornost i pogled kuda oni žele, već je sam zadržao svoj pogled prema čemu je sam htio. Nije dopustio da mu skrenu pogled s milosrdnoga Boga na ljudske grijehe i grešnicu za koju su smatrali da zaslužuje osudu. Kamo sreće kad bismo mi danas znali tako čvrsto držati se molitve i Oca nebeskoga da nam pogled ne bježi na skandale i afere koji ne samo pune medijske stupce, već i našu svijest i misao, te svoj pogled i duh odmičemo od Boga, a usmjeravamo prema krivim sadržajima. Bilo bi dobro da se naučimo ne živjeti od priča i klikova po takvim sadržajima, a da dušu držimo čistom od toga i spremnom za svoga Boga, pa ćemo lakše i bolje znati razumjeti i prihvaćati grešnike.
Isusova svet poniznost neka i nas danas motivira da usmjerimo radije svoj pogled prema Bogu koji je poradi nas došao u ljudskom ‘prašnjavom’ tijelu, te, štoviše, poradi nas se prignuo u prašinu da pokaže suosjećanje s nama. Potom je naposljetku bio bačen u prašinu, prozivan i iskušavan, da bi on to iskoristio da nas podigne iz prašine onda kada se sam uspravi u snazi svoga uskrsnuća. Budimo ljudi koji ne iskušavaju milosrđe Gospodina Boga svojega, jer time samo na sebe navlačimo osudu, budući da bismo trebali poznavati njegovo beskrajno milosrđe. Budimo radije ljudi kojima je stalo do dobra i spasenja svakoga čovjeka, a to se ne događa na način da tražimo i prokazujemo grešnike, već da mi sami promatramo milosrdno lice svoga Oca i budemo njegov odraz na zemlji.