Duhovi 2010.
Promatrajući apostolsku zajednicu Isusovih učenika, vidimo da su i nakon uskrsnuća Gospodinova bili još uvijek neodlučni i izgubljeni, a uslijed toga i pasivni. Nisu znali što činiti, niti su imali snage ostvariti poslanje za koje ih je Isus pripremao. Još uvijek su prikupljali snagu, ili bolje rečeno, iščekivali su snagu odozgor, jer djelo na koje ih je Isus pozvao nisu mogli izvršiti ljudskim snagama, nego im je za takvo što trebala njegova božanska snaga. Iz beznađa nakon Isusove muke i smrti polaku su ipak prelazili u prostor nade, koji je trebao dobiti konačne konture i oblike u njihovu životu, koji ih je trebao uzdignuti u čvrste i ozbiljne svjedoke božanskog djelovanja među ljudima, kao i glasnike poziva na božanski život.
U sličnoj situaciji se nalazi i svaki čovjek, kao i društvo u cjelini, ukoliko zatvoreno u se i u svoje egoističke, zemaljske ciljeve. U sličnoj situaciji se nalazimo nerijetko i kao Crkva i vjernici, bojažljivi, pritisnuti u svom kutu, bez autentične snage i svjedočanstva u svijetu, bojeći se i suočavanje, i sučeljavanja i navjestiteljskog djelovanja. Nedostaje nam uvjerenja i uvjerljivosti, a bojimo se preispitati sami sebe i svoju vjernost Kristu, te nam je prihvatljivije djelovati u osrednjosti, nego jasno stati iza svojih uvjerenja. Mi prvi nemamo volje najprije ih posvjedočiti životom, te potom ukazati na njih i drugima, kao jedini ispravni i mogući stav koji može društvu donijeti napredak i pomak prema boljitku.
Zato, uza sve što u društvu i narodu imamo, ne vidimo vidnog napretka, jer nemamo odlučnih svjedoka duhovnih vrijednosti koji mogu pozvati pojedince na preobrazbu svijesti, te svima navijestiti radost novoga života u Kristu. I onda se iščuđujemo svemu što se događa oko nas u društvu, kako tonemo u blati i kako nema nikakvoga pomaka. Sve češće dolazimo do zaključka kako nismo napravili niti korak naprijed, uza sav tehnološki razvoj koji je društvo doživjelo. Postoje mogućnosti, ali isto tako kao da postoji neka nevidljiva spona, koja ipak stvarno sputa svaki rast i napredak, svaki pokušaj da se izvučemo iz krize, blata i nevolja.
Vjerojatno su vodeći ljudi, a i svi pojedinci dobro sve izračunali, sve isplanirali i predvidjeli, osim da bi čovjek trebao uspostaviti odnos s onim koji mu daje nevidljivu snagu iznutra i nevidljive poticaje da teži stvarnom boljitku, na ispravan način i pravim sredstvima. Naravno da je pomak nemoguć tamo gdje čovjek duhom nije napravio pomak prema nebu. Jer dok očekujemo uvijek samo onaj zemaljski i ljudski pomak koji se mjeri društvenim standardom i gospodarskim vrijednostima, dok ne gledamo na pomak u ljudskosti, moralnosti, kreposnom životu i duhovnosti, dok ne gledamo niti tražimo pomak i napredak života u intenzivnijoj prisutnosti Boga i Božjih vrijednosti među nama, teško se može doživjeti život kao radost i ostvarenje. Zanemarili smo bitnu i životnu dimenziju duhovnosti koja se izgrađuje u duši, koja se uzdiže k nebu kao vertikala jer ju podiže Božji Duh, te nakon toga se oko nje mogu graditi sve ostale vrijednosti, jer napokon imamo čvrstu okosnicu koja sve drži na okupu i pomaže da se vine u zrak.
I kao što su apostoli, kad su primili snagu Duha Božjega hrabro izišli među svoje sunarodnjake, tako smo i mi kršćani danas pozvani izići među svoj narod, a to znači svjedočiti istinske kršćanske vrijednosti svojim životom. To možemo ako shvatimo da je to naše poslanje, da nas je zato Bog pozvao u našem narodu, ako shvatimo da je to naša dužnost, a da naš narod ima prvo na naše kršćansko svjedočanstvo, ukoliko želi putem boljitka koji se ostvaruje među ljudima. Da bismo mogli izvršiti ono što svi na neki način priželjkujemo, moramo prvo mi kršćani spremno tražiti Duha Božjega, moliti se da siđe na nas, da nas osvijesti i osnaži, da nam oprosti grijehe i propuste koje činimo vjerničkom mlakošću, umjesto da se zapalimo Božjom Vatrom što je s neba sišla. Moliti nam je da nam ukaže kako u životu ne možemo birati samo ljudska, izvanjska i tehnička rješenja, jer će nas prije ili poslije dovesti u slijepu ulicu, nego da su za dobrobit društva najkorisnija, najispravnija i najdugoročnija ona duhovna rješenja u koja se ubraja osobna duhovna izgradnja snagom Duha Svetoga, kao i duhovni odgoj naraštaja u našem narodu, jer samo ljudi osnaženi Duhom Svetim mogu ispravno voditi narod i biti jamstvo ispravnog pomaka na svim razinama Crkve i društva.
Neka Duh Sveti, koji je u apostolima izvršio radikalnu promjenu, premda nevidljivu, i nas promijeni i osposobi za svjedočko djelovanje i izlazak iz svojih ograničenih ljudskih vidika. Neka nas podigne i usmjeri, neka nam dade novi pogled i novi zamah, novi poticaj da izgrađujemo bolji svijet utemeljen na snazi i darovima koji od njega dolaze i koji, jer su božanski, nikad ne prolaze. Neka nas pouči i dadne snage da i mi druge poučavamo da se život može graditi samo na čvrstim temeljima, a to znači na neprolaznim vrijednostima. Neka Duh Božje bude u nama vjernicima istinska pokretačka snaga, najznačajniji čimbenik motivacije našeg djelovanja, jer život nije satkan od samo od krute zemaljske stvarnosti, od prizemljenog „realizma“ koji u ime materije zanemaruje duhovnu sastavnicu. Neka nas Duh Sveti pouči da životni realizam u kojem ne uočavamo snagu i djelovanje Boga nije realizam, nego previd kratkovidnih ljudi, koji, previđajući duhovski događaj, previđaju upravo ono najvažnije.
Neka nas stoga Duh Tvorac i Životvorac ispuni Kristovim uskrsnim mirom, neka nas osposobi za život sukladan njegovu životu već sada na zemlji, da bismo ga onda doživjeli u punini u slavi Očevoj po sve vijeke vjekova. Amen.
