Dvadeseta nedjelja kroz godinu – C
Svatko će se složiti da su vrlo neobične ove riječi na Gospodinovim ustima koje slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku. Navikli smo slušati kako on govori o pravdi, miru i ljubavi, a ne o razdoru i nemiru u međuljudskim odnosima. I da stvar bude ljepša, on ne utvrđuje kao činjenicu da sporne i problematične situacije postoje, nego otvoreno priznaje da će upravo on biti uzrok dodatnih razdora i nemira na zemlji, a napose u obiteljima, jer reče da nije došao donijeti mir,nego razdjeljenje. Iz njegovih riječi iz današnjeg Evanđelja kao da bi se dalo zaključiti da postaje zagovornikom neke revolucije i pobune na svijetu, poticatelj nemira kojima se izokreće društveni poredak i dovodi u pitanje obiteljski mir, sloga i zajedništvo. Umjesto da smiruje ljudske odnose, koji su i tako zapaljivi i naelektrizirani do usijanja, on govori o tome kako je došao baciti oganj na zemlju. Umjesto da se bavi mirotvorstvom, on potiče nezadovoljstva, nemire i razdore. S pravom se onda upitati bi li ga trebalo optužiti i za duhovni terorizam i duhovno piromanstvo, jer pravi razdore tamo gdje bi trebalo smirivati i izmirivati, a potpaljuje vatru i nadolijeva ulje tamo gdje bi trebalo gasiti. Treba li stoga Gospodina osuditi za narušavanje javnog reda i mira, jer i tako krhke odnose koji postoje u društvu i obiteljima on dodatno narušava, za razliku od društva koje se svesrdno trudi pokazati mirotvorno lice i uspostaviti mirne odnose?
Ali upravo zato što nam sve to djeluje zbunjujuće i vrlo neobično čuti od Gospodina, dužni smo propitati što je on htio reći i poručiti svojim slušateljima. Ako je nastupio kao buntovnik, onda valja propitati koju vrstu bunta on zagovara? Smatra li da u društvu treba biti neophodnih nemira, kako bi se nakon toga izvuklo neko drugo dobro? Odgovaraju li njegove riječi duhu pobuna i revolucija koje se svakodnevno događaju na raznim stranama zemlje? Želi li doista izazvati nerede u društvu, koje je i tako puno nemira, uzavrelih strasti, neriješenih odnosa, problematičnih situacija? Želi li doista podijeliti i razoriti ljudsku obitelj i odnose u njoj? Želi li je do kraja uništiti pogoršavajući odnose među ukućanima, koji su i tako često krhki i vrlo lomljivi? Je li i on jedan od onih koji zagovaraju i potiču više neprijateljstava i nereda u obitelji kako bi je poslije proglasili nekompetentnom ili pak štetnom zajednicom koju stoga treba dokinuti i uspostaviti na drugim osnovama? Ne postaje li i on tako netko kojim se koriste oni koji žele diskvalificirati, diskreditirati i uništiti obitelj? Zar je malo što i bez toga postoji toliko nerazumijevanja i svađa, netrpeljivosti i mržnja u društvu i obiteljima, nabijenima tolikim negativnim emocijama, pa on još želi nadoliti ulje na vatru, te i sam postati još jedan razlog podjela i svađa?
I nakon što smo postavili toliko pitanja, valja potom dati i odgovore u duhu stvarne Isusove poruke kako cjelinom njegova evanđelja, tako isto i ovim odlomkom o kojem danas razmišljamo. Valja odgovoriti na to što on želi postići izgovarajući ove riječi, te zašto naviješta neprijateljstva i nemire u obitelji? Kao prvo valja imati u vidu da on ne želi nemire, neprijateljstva i svađe, nego želi donijeti istinski mir čovjeku, obitelji i društvu. Međutim, takav mir treba i može počivati jedino na evanđeoskim vrijednostima, na Božjoj isitni, pravdi i ljubavi, a ljudi najčešće nisu spremni za pomak prema takvom miru. Oni radije žele mir konformizma i prilagođavanja društvenim kategorijama ili pak navikama većine. Tako umjesto da žive sukladno vrijednostima, padaju u osrednjost života zadovoljavajući se da žive kao i svi ostali ljudi. No Gospodin Isus zna da takav prividni mir nije posebna vrijednost, niti se na njemu može graditi obiteljski i društveni život. Jer mir društva se ne može graditi na prividnim i provizornim vrijednostima, niti na društvenom konformizmu, nego samo na istinskim vrijednostima duha koje izviru iz Božjih istina. Konformistički mir u društvu nije mir ljudi koji imaju iste ideale i težnje, sukladne najvećim Božjim imperativima, nego je to mir ljudske osrednjosti, te nije pravi mir i ne može biti temeljem ljudske budućnosti. Gospodin stoga ne želi prividni mir koji se uporno stvara i promiče i u društvu našega vreman, a koji nije mir istih vrijednosti i težnji. On zna da nije ispravan ni kvalitetan mir ako nema istoga cilja i zajedničkih nastojanja do njegova postizanja.
Sukladno tome Isus ne želi usaljeno kršćanstvo, ono koje zovemo konformističkim, to jest poistovjećenim s društvom u kojem se živi. Ne želi da vjernici u društvu žive polovično, nego da se drže pravih vrijednosti i da ih otvoreno naviještaju i svjedoče, pa i kad nailaze na otpor konformista i onih koji ne razumiju njegovu logiku. Pa i u obiteljima, Isus ne želi da vjernici u ime konformizma žrtvuju jasnu svijest o tome što je obitelj i da zato odbace Božje vrijednosti koje bi trebali prigrliti i na kojima bi je trebali graditi. Jer ako bi se kršćani ponašali konformistički, onda bi i samo društvo time gubilo, a trpio bi i obiteljski život u kojem se, ako ne bi bilo svjedočanstva vjernika, nikad ne bi uspostavile prave vrijednosti.
Gospodin Isus poziva stoga nas kršćane na revolucionaran stav protiv osrednjosti i konformizma kojeg je pun svijet i kojim vlastodršci drže ljude upokorene i njima manipuliraju, umjesto da ih potiču da bistre svijest o vrijednostima života, te da traže zajednički nazivnik budućnosti gradeći je na istinskim vrijednostima. Moćnicima ovoga svijeta nikad nije odgovarao Gospodinov jasni nauk, te su uvijek oni poticali pobune i progone protiv njegovih učenika, kako se ne bi dogodila korjenita obnova društva i obitelji. Time su ostavili prostora da dominira zakon jačega, kojima moćnici vješto manipuliraju javnim mnijenjem i promiču kompromisne sustave prividnih vrijednosti.
Gospodin je zato došao ražariti svijest o pravim vrijednostima koje nam je Bog po njemu objavio, te želi da ih odvažno i beskompromisno naviještamo, koštalo što koštalo, ali od nas ne traži da se nasiljem borimo za ono u što vjerujemo, nego da svjedočki naviještamo i spremno radije trpimo za istinu u koju vjerujemo, nego da je se odreknemo. Zato nije došao da imamo ustajali konformistički mir, nego da se borimo za sve što je vrijedno i ispravno, za sve što dolazi od Boga, pa ako treba i dajući i svoj život. Time što postoje oni koji naviještaju Božju istinu, on je donio razdvajanje među ljudima, ali razdvajanje koje je razlikovanje vrijednosti i duhova sa svom jasnoćom, te bi kao takvo trebalo biti na korist čovječanstva, a ne na urušavanje. Dopustimo stoga da nas zahvati njegov oganj i ne bojmo se naviještati istinu o Bogu i čovjeku, o obitelji i društvu, onako kako je Gospodin navijestio i za koju nas je oganj ljubavi Duha Svetoga ne samo zagrijao, nego doslovno i zapalio.