Veliki četvrtak
Dok u ovoj svetoj jubilejskoj godini slavimo sveto vazmeno trodnevlje dobro se prisjetiti da je Božji Sin došao među nas ljude kao istinski hodočasnik ljubavi kojemu je bio cilj nas ljude obdariti svojom ljubavlju. Ali i on je kao i svaki drugi hodočasnik trebao logističku potporu među nama kada je došao i kada je vršio svoje nebesko poslanje. I sam je kao čovjek trebao našu pomoć, te se oslanjao na onaj najbliži krug s kojim je dijelio svoju svakodnevnicu, kao što je bila njegova sveta Majka. Ali isto tako i krug rođaka, učenika i apostola bio je takav da je računao i na njih. Primao je pomoć i drugih prijatelja kako što su bili Lazar, Marta i Marija, koji su ga rado primali u svoj dom kad je prolazio njihovim krajem. Štoviše bilo je i drugih pobožnih duša, kao što su bile neke žene koje su išle za njim iz Galileje, koje su mu posluživale od svojih dobara. Sve u svemu računao je na njihovu pomoć i prisutnost u svome životu na različite načine za vrijeme svoga hodočasničkog poslanja među ljudima.
S druge pak strane kao Božji Sin on je tim istim ljudima donosio mir i duhovnu svježinu. Jer u konačnici, premda su mu mnogi pomagali i bili na raspolaganju, on ipak nije došao da mu se služi, već je došao služiti njima da dođu do veće spoznaje Boga i njegova spasenja. On je došao među svoj narod da mu navijesti da bude hodočasnički narod, kao što je i on bio istinski hodočasnik koji je došao iz krila Očeva. Kao što se on trudio živjeti istinski hodočasnički nenavezan na zemaljsku stvarnost, pa i onda kada je i sam koristio usluge svojih prijatelja, tako je i nama pokazao da trebamo na ovoj zemlji živjeti kao hodočasnici neba, ponajprije živeći od Božje ljubavi i za Božju ljubav. Nije htio da se njegov narod navikne na zemaljsko posjedovanje, te da zemaljski život pretvori u cilj i smisao svoga postojanja, već naprotiv, unatoč zemaljskim potrebama da ostane živjeti hodočasnički, to jest usmjeren prema onom pravom odredištu. Jer oni koji se čvrsto nasele na nekom teritoriju padaju u iskušenje da se duhovno zapuste uslijed sigurnosti koju im pružaju spomenuta dobra. Postaje opasnost da se ‘udomaće’ na zemlji u tolikoj mjeri da zaborave da su usmjereni prema vječnoj domovini, to jest da prema njoj trebaju težiti svim žarom svoje duše. Zato je ljudskome rodu trebao netko tko će ga istinski poučiti životu u nadi prema nebeskim dobrima, te ujedno ljude hraniti na hodočasničkom putu nade prema budućem svijetu.
Jer kao što je židovskom narodu pashalni jaganjac bio hodočasničko jelo jer je hranio narod na putu izlaska iz Egipta, jednako kao što je poslije hranio nadu Božjeg naroda u dolazak Mesije, tako je i Gospodin kao hodočasnik došao kao nevino janje koje je dalo svoj život za hodočasnički narod. Svojom smrću on je izveo svoj narod do konačne slobode od svih zemaljskih spona. Od trenutka njegove uskrsne pobjede, njegovi vjernici žive na zemlji kao hodočasnici na putu prema vječnoj domovini. Znajući da im na putu kao hodočasnicima treba i prikladna hrana, on je okupio svoje učenike na pashalnu večeru i dao im svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće. Od tada svi mi vjernici blagujemo presvetu Euharistiju kao hodočasničku nebesku hranu, a ne kao zemaljske gozbe koje nas uljuljaju u uživanju zemaljskih dobara. Štoviše, upravo uživanje zemaljskih gozbi čini to da se poistovjećujemo sa svijetom i da živimo opušteno u njemu, umjesto da hodočastimo onako kako Gospodin od nas očekuje.
Stoga nas je Gospodin pozvao na večeru svoje ljubavi da osjetimo koliko nas je ljubio kada je među nas hodočastio, te još više kada nas je obdario hranom koja hrani našu nadu na zemaljskom hodočašću. Zato je Euharistija gozba koja nas oslobađa od skučenih zemaljskih okvira, te nas hrani novim pogledom na život. Blagujući Krista u otajstvenoj hrani primamo snagu izlaska i oslobođenja koje se ne mjeri samo zemaljskom slobodom, već vječnom baštinom. Blagovati nam je stoga ovu blagoslovljenu hranu kojom nas hrani naš Gospodin dok nas izvodi iz ovog zemaljskog sužanjstva. To je hrana ljubavi kojom je pokazao da nas ljubi do kraja čak dok smo u ovom svijetu, te nas njezinom snagom vodi u onaj budući gdje ćemo sjediti za gozbom njegove vječne ljubavi. A ljubeći nas do kraja po daru svoga života dao nam je primjer da i mi tako činimo, pa se stoga trudimo žarko blagovati njegovu žrtvu, te ljubiti jedni druge do kraja dajući svoj život za njih.