Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje
Na današnju nedjelju spominjemo se slavnog Isusova ulaska u Jeruzalem koji se zbio u ozračju proslave blagdana Pashe, a neposredno prije nego će podnijeti svoju muku, te stoga ovu nedjelju nazivamo dvostrukim nazivom. Ona je s jedene strane cvjetna nedjelja, ili palmena nedjelja – dominica in palmis, kako joj kaže latinski naziv, a s druge strane je nedjelja muke Gospodnje, jer čitanjem izviješća o Muci daje se ključ čitanja svih dolazećih dana i događanja. Isus dakle ulazi u Jeruzalem svjestan da ima podnijeti muku i smrt, te ga stoga nije moglo zanijeti ni zavarati klicanje mnoštva dok se spuštao niz Maslinsku goru. On je dobro znao koje je njegovo poslanje i što se ima zbiti, te je u tom duhu i ušao u Jeruzalem jašući ponizno na magaretu. Uistinu, sa svime što se događalo oko njega bio je sporazuman, te je također to odobravao, s time da je dobro znao da se sve molitve i iščekivanja puka imaju ispuniti na otajstven način. A to znači ne u zemaljskom smislu i ostvarenju zemaljskih dobara i blagodati, već u onom nebeskom i božanskom smislu po kojem se dogodila radost oslobođenja ljudskoga roda po njegovoj muci i smrti, po daru njegova života i svetoj krvi.
Upravo zato što nije bilo straha da njihovo klicanje shvati u zemaljskom smislu, niti da njime zavlada neki samoponos, dopustio je da mu kliču: „Blagoslovljen Kralj, onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ Uopće nije ima dvojbe oko svoga kraljevstva, jer ih je uvijek učio da je njegovo kraljevstvo nebesko kraljevstvo i da on kao kralj dolazi s neba i ulazi u naš zemaljski grad kao nebeski kralj koji dolazi u ime samoga Boga. Nadalje, dolazi u ime Božje ne da nad nama vlada na način na koji vladaju zemaljski kraljevi, već da nas nauči živjeti kraljevski, a to će reći božanski. Došao je kao kralj da nas ljude izmiri s nebom, te zato sveti Luka prenosi da su mu klicali i: „Na nebu mir!“ No to bi bilo proturječno, jer na nebu je inače uvijek mir, a na zemlji je nemir, pa je možda trebalo klicati: Na zemlji mir! Mađutim, postojao je nemir i rat između neba i zemlje, jer su ljudi živjeli grešno i bezbožno, pa je zato došao on da uspostavi mir između neba i zemlja. Nebo je bilo ‘nemirno’ ili bolje rečeno na nebu nije bilo mira, jer zemlja nebu nametnula rat. Nije bilo mira u smisli da dobri Bog nije mogao biti miran dok ljudi žive udaljeno od njega, pa se čak postavljaju protiv njega. Zato je njegov Sin došao da vrati nebu mir na način da će ljude obdariti mirom prema Bogu. Jednako kao što je uvijek bila „slava na visinama“, no trebalo je ljude poučiti da prihvate Božju slavu, jer ih je tom istom slavom Bog htio proslaviti.
Imajući u vidi da je naš Gospodin Isus najbolje razumio klicanja i pozdrave kojim ga je pobožni puk pozdravljao, shvaćamo da je on došao među nas ljude i ušao u naš život i naše društvo kao hodočasnik nade da nas pomiri s nebom. Premda je ‘trajni lik Božji on se oplijenio’ i došao je među nas s neba da nam navijesti i dadne nadu mira i pomirenja s Bogom i s ljudima. Jašući miroljubivo na magaretu, pokazao nam je put mira kojim nam je hoditi njegujući nadu vječnosti. U duhu takve miroljubivosti prihvatio je i svoje svetu muku kojom nas je pomirio s Bogom, te je učinio da se Bog proslavi po njemu u našem zemaljskom životu. Nasušna je potreba stoga prihvatiti ovo njegovo hodočašće nade svečanim ulaskom u Jeruzalem na magaretu, jer svojim dolaskom on vraća mir u naša srca i naše duše. Svojim dolaskom nas izmiruje i pretvara nas u mirotvorce. Kao istinski hodočasnik i donositelj nada i nas pretvara u hodočasnike nade koji drugima nose i naviještaju mir. Dopustimo mu da uđu u punini svoga nebeskog kraljevskoga sjaja u naše živote, te da nas izmirene s nebom učini svjedocima nade koju je položio u naše živote svojim hodočasničkim dolaskom među nas.