22. nedjelja kroz godinu – A
Kao ljudi imamo predmete svoga zanimanja i procjene životnih interesa, ili pak neke svoje prioritete i ciljeve. Prema njima se određujemo svakodnevnim izborima i opredjeljenjima, jer valja poduzeti i konkretne koraka do njihova ostvarenja. Za opredjeljenje prema jednom putu, treba imati razloge, jer pretpostavlja odbacivanje drugoga. A razloge stvaramo nakon promišljanja, dok za promišljanja nastojimo imati svoje kriterije. Tako se zatvara krug uslijed kojeg postaje vrlo očito što nam je na pameti, to jest koji su nam primarni kriteriji promišljanja kojima se vodimo. Na žalost u većini slučajeva očituje se kako su nam razlozi prilično prizemljeni i ljudski. Nije toliko učestalo da ljudi razloge svoga djelovanja izgrađuju birajući prema Božjim kriterijima i ciljevima, nego redovito na temelju svojih ljudskih.
Na tragu toga bilo je i ponašanje svetoga Petra u događaju opisanom u današnjem Evanđelju. Nakon što je Gospodin Isus navijestio kako treba trpjeti i umrijeti, on ga, razmišljajući isključivo kao čovjek. A razmišljajući kao čovjek nije nimalo vodio računa o Božjem planu i potrebama, nego je reagirao prilično spontano odvraćajući Gospodina od takvih ideja. Mogli bismo reći da sveti Petar nije rekao ništa čudno ni neobično, nego ono što bi i svatko od nas na njegovu mjestu savjetovao, jer je sasvim normalno da se čuvamo i bježimo od smrti.
Gospodin Isus, međutim, vrlo oštrim i grubim riječima prekorava Petra, nazivajući ga čak sotonom: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Takve riječi Gospodin nije nikada nikome uputio, te iz njih čitamo ozbiljnost situacije. Kao da se i Gospodin uplašio negativnog utjecaja koji su mogle izvršiti Petrove riječi na njega, te stoga žestoko reagira. Do te mjere su Petrove riječi bile ljudske da su djelovale kao sablazan i Bogu živomu. Petar je ispred sebe imao samo ono neposredno ljudsko. Vodio se naravnim osjećajem za život i naravnom spoznajom, što, kako smo čuli od Isusa nije bilo dostatno, te ujedno nije bilo ni dobro. Upravo tako je i Isus razumio Petrove riječi, te mu je i prigovorio da mu na pameti nije bilo što je Božje, nego što je ljudsko.
Iz tako strogog prijekora možemo shvatiti kako je vrlo opasno misliti samo po ljudsku, jer djelujemo sablažnjivo za sve one koji se žele vinuti božanskim dimenzijama života. Riječ koju Gospodin reče Petru doista zavrjeđuje pomno raščlanjenje. Isus, naime, Petra naziva sotonom, ali mu ne kaže da ga tako naziva zbog toga što bi imao sotonska razmišljanja, nego mu predbacuje da ima na pameti ono što je ljudsko. Dakle, ovdje Isus ono ljudsko naziva sotonskim. To znači da kad čovjek odlučuje razmišljajući isključivo na ljudski način, upao je u sotonsku zamku. Samim time što misli da mu je samo ono ljudsko dovoljno za život, dao se zavarati varkom zavidnika.
I danas kao i nekada Sotona se služi istim zamkama i varkama okupljajući svoje pristaše. Toliko je lukav da ne propagira otvoreno ono što je sotonsko, nego to čini vrlo postupno i skrivećki. On najprije uvjerava čovjeka da je dovoljno da živi kao čovjek kojemu božanska prisutnost i pomoć nisu neophodno potrebne. Sugerirajući ono ljudsko odvojeno od Boga, Sotona je pridobio čovjeka na svoju stranu, to jest uvukao u svoju zamku. Ovakvo ponašanje je vrlo prisutno u mentalitetu suvremenoga čovjeka koji svoje ljudske vrijednosti naziva humanima i humanističkima, s time da ne vidi odmah tako jasno kako sve te vrijednosti kasnije bivaju sotonski izmanipulirane, jer odbijaju biti u odnosu s Božjima i ostvariti se rastući prema božanskom.
Gospodinovo ozbiljno upozorenje Petru upućeno je danas i nama. Napast kojoj je podlegao Petar u jednom trenutku razmišljajući isključivo po ljudsku, nama danas postaje životna škola kojoj nas poučava Gospodin Isus. Sve ono što imamo kao autentično ljudsko trebamo prožeti i uzdići božanskim, u protivnom riskiramo da se izvitoperi u sotonsko. Neka nas stoga Gospodinova riječ osnaži i ohrabri da sve potencijale svoje ljudskosti živimo na vjerodostojan način, sukladno Božjem planu, kao što je i Isus živio i naučavao, kako bismo zavrijedili doći u život vječni gdje ćemo doživjeti puninu svoga ostvarenja, jer će naše biće doživjeti božansku slavu na koju smo pozvani.