7. 
vazmena nedjelja – A
Nakon što nas je blagdan Uzašašća Gospodinova ponukao da razmišljamo o Gospodinovoj proslavi u nebu, riječi današnjega Evanđelja potiču nas da o toj temi još razmišljamo u otvorenosti srca za otajstvo koje i nas zahvaća. Ujedno i odlomak iz Djela apostolskih donosi vrlo poticajni kratki opis života apostolske zajednice nakon što su se oprostili s Gospodinom koji je uzišao na nebo njima naočigled. I u jednom i u drugom odlomku, dakle, u središtu pozornosti su učenici, bilo da slušamo kako Isus za njih moli Oca da ih očuva i da ih održi u svemu čemu ih je on kao učitelj poučavao, bilo da u njima sačuva dar života koji im je došao od njega. U evanđeoskom odlomku vidimo da Isus prije svoje muke, smrti i uskrsnuća na neki način pravi sažetak svoga djelovanja i rezultat koji je ostvario, već unaprijed nabrajajući i one konačne učinke koji će se na učenicima vidjeti tek nakon njegova uzašašća i Pedesetnice.
Doista, tek tada će se na njima do kraja ostvariti ono što je Isus u molitvi izrekao i što je htio da budu konačni učinci njegova djelovanja na njih. Samo nakon Pedesetnice moći će za sebe reći da su upoznali jedinoga istinskoga Boga i onoga koga je Bog poslao – Isusa Krista. Nadalje, tek tada će se za njih obistiniti da su primili objavu imena Božjega i da su upoznali da je od Boga sve što im je Isus dao, te da je i on od Boga izišao. Zato Isus u predvečerje svoje muke i smrti moli za njih, jer osjeća da će se i na njima ispuniti veliko otajstvo njegove proslave. Svjestan kako je naša ljudskost krhka, a ostvarenje Božjega otajstva ne događa se samo po sebi, već po otvorenosti Božjoj milosti i marljivim nastojanjem oko vlastitoga dobra, Isus se i molitvom zalaže za njih. Štoviše, zna da je sad još potrebnija njegova molitva, jer oni ostaju u svijetu, dok on odlazi u konačnu vječnu proslavu: Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.
Gospodin je s ponosom i zadovoljstvom izrekao veliku istinu koju su apostoli i drugi učenici u zajedništvu s njima trebali još osjetiti, a to je da se Isus proslavio u njima. A njegova proslava je slavno uskrsnuće i uzašašće k Ocu. Proslavivši sebe u tim spasenjskim otajstvima, u biti je proslavio ljudsku narav koju je neraskidivo sebi pridružio. Time što se i kao čovjek proslavio vječnom slavom koju je kao Bog imao kod Oca, u biti se proslavio u svima onima koji su povjerovali u njegovo uskrsnuće i uzašašće i tako mu se pritjelovili. Među prvima su to bili apostoli, ali i, kako nam sveti Luka opisa u Djelima apostolskim, pobožne žene, braća Gospodinova i drugi učenici, u zajedništvu s Majkom njegovom. Ali da bi se njegova proslava i u njima potpuno ostvarila, oni trebaju združiti svoje molitve s molitvom njegovom, te vidimo, prema svjedočanstvu svetoga Luke, da su nakon uzašašća baš prionuli uz molitvu: svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.
Samo u molitvu uronjena prva zajednica stvarala pretpostavke za razumjeti otajstva Gospodinova života, to jest primiti ih u svoj život i spoznati da se Isus proslavio i u njima. To će se konačno dogoditi snagom Duha Svetoga, ali bez molitvenog stava i razmatranja Isusova spasenjskog djela, Duh Sveti ne bi mogao dovršiti Isusovo djelo u njima. U tom smislu prva zajednica je i nama danas primjer vidimo stava koji valja zauzeti pred otajstvima Gospodinove proslave. Jer ako je Isus na zemlji prošao kroz muku i smrt da se potom proslavi uskrsnućem i uzašašćem, učinio je to da nas uzdigne u svoju vječnu slavu. Apostoli će kroz molitvu otkriti da je i njima ići istim putem ako žele da se on proslavi u njima, te će i sami postati učitelji svojim vjernicima da bez straha slijede Gospodinov primjer kako bi došli do istoga cilja, to jest vječne proslave na nebesima. To nam očituju i riječi svetoga Petra koji u svojoj poslanici poziva vjernike da se ‘raduju kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognu radosno klicati’.
Usvojimo i mi ovu školu kojoj nas uče apostoli, te razmatrajmo žarko otajstva Gospodinova života i željno molimo izljev Duha Svetoga kako bismo bili obdareni spoznajom pravoga Boga u zajedništvu apostolske Crkve, te kako bismo upoznali život vječni i osjetili da se Isus u nama proslavlja dok ga primamo po vjeri. I nosimo s ponosom, poradi iskazane časti našoj ljudskoj naravi, dar koji nam Isus udijeli kad je htio biti proslavljen u nama već za zemaljskoga života, pa će nas onda jednom proslaviti i vječnom slavom u nebesima.