6. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju, osim što je doista ganutljivo ozdravljenje gubavca, vrlo je uočljivo da mu Isus nakon što ga je očistio od gube zabranjuje o tome govoriti: Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: ‘Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.’ Bez obzira što ovaj čovjek nije poslušao zapovjeđeno, ipak time nije iščezlo pitanje koje se nameće: Zašto Isus ne želi da izliječeni gubavac priča o svojem ozdravljenju? Zašto ne želi da prenese informaciju o onome koji ga je ozdravio?
Nama ljudima koji bismo se zacijelo drukčije ponijeli, teško je dati suvisao odgovor na ova pitanja. No ako se pokušamo uživjeti u Isusovu stvarnost možda ćemo moći nešto i razumjeti, te također primijeniti na svoj život. Naime, da netko od nas započne neku djelatnosti, gdje zna da će naići također i na veliku konkurenciju, vjerojatno bi mu jedan od prvih poteza bio da privuče pozornost javnosti, da skrene poglede na sebe i da dadne do znanja da i on postoji na sceni. Pogotovo ako je uvjeren u kakvoću usluge koju nudi narodu. Ako zna da je njegova ponuda potpuna novost u javnosti. Stoga sigurno ne bi propustio dobro se izreklamirati da što prije stekne popularnost i da što brže ostvari svoje ciljeve.
Mi smo i danas nestrpljivi u poslu, jer bismo htjeli uspjeh preko noći, zaradu bez mjere, a napredak bez duhovnog pomaka u čovjeku. Nestrpljivi smo na primjer u bolesti da što prije dođemo do zdravlja i ne vodeći računa o procesu ozdravljenja, te zaboravljajući da je i Bog bio supatnik i u našim patnjama. Nestrpljivi smo u slabosti da što prije dođemo do snage, i ne misleći na Boga koji je ponio naše slabosti. Nestrpljivi smo kad želimo zaobići procese života koji imaju svoj ritam, koji kad želimo ubrzati samo dovodimo u pitanje kakvoću života. Nestrpljivi smo u odgojnim procesima u obitelji. Htjeli bismo kod onih koji su nam povjereni vidjeti pomake i rezultate, a da se nismo upitali jesmo li mi dobro pripremili teren, te kakvo smo sjeme bacili u zemlju.
Isus, međutim, ne pokazuje ovakvu užurbanost i nestrpljivost kojoj su žrtve ljudi. On ne boluje od konkurentnosti, upravo zato jer zna da nauk i djela koja on čini nemaju konkurencije među ljudima. Pa i onda kad zna da nema smisla odugovlačiti sa spasenjem, on ipak ima svoj posebni ritam koji ne želi požurivati samo zato jer smo mi ljudi nestrpljivi. Isus ne žuri vrtoglavo, premda bolje od ikoga zna koliko je žurna zadaća širiti kraljevstvo Božje. Ako itko zna da je otkupljenje ljudskoga roda najpreča i nasušna potreba, onda je to on, a opet ne žuri na neprimjeren način, svjestan da Božja stvar u srcima ljudi i u srcu svijeta treba fermentirati. On nije htio na umjetan i napuhan način naviještati svoju božansku prisutnost, pa zato nije htio da se o njemu širi tek glas, nego je htio izgraditi svjedoke uvjerene u njegovo božanstvo na temelju živoga i snažnoga iskustva uskrsnuća. Htio je ljude u kojima će on pripremiti teren kako bi posijao sjeme svoje riječi kako bi usadio stablo života po svome svetome križu.
Zato nije žurio, niti je htio prije ubrati plod nego pripremi zemlju i posije sjeme. Svoje mesijansko poslanje nije htio ostvariti naprečac, nego temeljito i dosljedno na način dostojan Boga. Nevjerojatna je njegova božanska pedagogija. Premda je bio vječni Bog, poštivao je ritam vremena u koje je ušao. Premda božanske naravi, poštivao je sve zakonitosti ljudske naravi u kojoj je tada bio utjelovljen. Zato mu nije trebala promidžba koja bi samo proširila glas o njemu i učinila ga slavnim i popularnim, nego je radije htio da do ljudi dopru njegova djela po kojima će on njih proslaviti svojom slavom. Gospodinu stoga nije bila prva stvar na pameti da mu ozdravljeni gubavac napravi promidžbu, da razviče po okolici njegovu čudesnu moć. Njemu je prvotni cilj bio strpljivo naviještati kraljevstvo Božje i to ne čineći nikakva velebna djela. Ma koliko nam se činilo da je čišćenje gubavca neko grandiozno čudo, ipak trebamo biti svjesni da se Gospodin, kad dolazi na zemlju, ne kreće u visokim krugovima, niti bira društvo znamenitih i moćnih, niti se zadržava u njihovim palačama i utvrđenim gradovima. Naprotiv, on za svoje društvo bira jednostavne ljude, te zato i dolazi u doticaj s gubavcima, opsjednutima, bolesnima. On ne preže od toga da se druži s ljudima iz najnižih slojeva društva, te čini veliko djelo kad pomaže malome čovjeku zahvaćajući ga svojom ljubavlju i snagom.
Po tome je očito da mu nije bio imperativ da se o njemu samo pronese glas, nego da djela budu temelj za glas koji će o njemu pući. Premda zvuči gotovo proturječno, djela su trebala prethoditi glasu koji će se širiti, te stoga nije htio promidžbu bez pokrića. Nije bio poput taštih ljudi kojima je najvažnija stvar bila promidžbom priskrbiti sebi dobar glas u javnosti, pa i kad ne odgovara djelima. Nije mu stalo da izgradi imidž i sliku u javnosti, nego da čini konkretno dobro najpotrebnijim ljudima, da se žrtvuje za svakog čovjeka, da proširi navještaj kraljevstva Božjega, da podnese muku i patnju. A kao i svaki drugi posao, i taj je bio tegoban, kao što je postajao zahtjevan i onima koji su prihvaćali navještaj spasenja. No bio je daleko od toga da ljude zavarava i privlači samo izvanjskim dojmom, umjesto da ih preporodi i obogati unutarnjim sadržajem. Nije stoga smatrao dovoljnim da jedan izliječeni gubavac priča o čudu, ukoliko ljudi ne bi povjerovali i njega i prihvatili snagu spasenja po svetom križu i slavnom uskrsnuću.
Neka stoga i nas Isus pouči da kao kršćani ne težimo za brzom i jeftinom promidžbom, nego da živimo temeljito svoje vjerničko postojanje. Neka nas osnaži da ne idemo za privlačenjem pozornosti i stvaranjem izvanjskog spektakla, nego da tiho radimo i na solidnim temeljima vjere gradimo budućnost u poniznosti i skromnosti kao što je i on sam činio.