3. nedjelja došašća – A
Nakon što smo prošle nedjelje čuli kako Ivan Krstitelj daje svjedočanstvo o Isusovu dolasku, ove nedjelje Evanđelje nam donosi Isusovo svjedočanstvo o rođaku Ivanu Krstitelju i o njegovu djelovanju. Njihov govor jednoga o drugom nije bio dodvoravanje niti prijetvorno laskanje, kao što to često znaju ljudi činiti, što postoje onda i ogavno. Njihov govor jednoga o drugome bio je istinito svjedočanstvo koje je čak moglo biti opasno po život, jer su govorili istinu Božju bez uvijanja i straha, pa i pred onima kojima se nije sviđala takva istina. Prošle nedjelje čuli smo kako Preteča govori o Mesiji, a danas kako Mesija izgovara pohvalne riječi o Preteči. Osim toga Gospodin Isus u današnjem odlomku potvrđuje onu istinu o kojoj smo razmišljali prošle nedjelje, to jest ukazuje kako je sam Bog pripravljao svoj narod po djelovanju Ivana Krstitelja. Zato Isus, govoreći o Ivanu, naziva ga glasnikom Božjim, navodeći riječi proroka Izaije: „On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom’.
Ivan kao Božji glasnik i ove nedjelje nam svijetli vodeći nas putem priprave za blagdan Spasiteljeva rođenja. Ako ga Gospodin stavlja za uzor svojim sunarodnjacima i naraštaju onoga vremena, to znači kako može biti uzor i nama u vremenu došašća. Štoviše, Isus ga suprotstavlja ljudima svoga vremena koji žive povodljivo i povitljivo prema svakoj novotariji i prema modama ovoga svijeta. A vrijeme došašća je idealno vrijeme za naše kršćansko preispitivanje i za rad na sebi. Vrijeme došašća je idealno vrijeme za stvoriti novi i uspravan naraštaj, a ne povodljiv pred ponudama svijeta i mekušastog života u kojima se trošimo kao ljudi, u koje trošimo vrijeme, darove i energije. Došašće bi trebalo stvoriti naraštaj koji od života ne traži ono mekušasto, ugodno i lagodno, nego koji upravo to odbacuje, jer nije dostojno čovjeka, niti je dostatno njegovoj veličini. Mi kršćani trebali bismo odbaciti tolike zemaljske i prizemljene mogućnosti u kojima mnogi traže i pronalaze isključivi smisao života, a prigrliti one ozbiljne, uzvišene i božanske, kako je učinio Ivan Krstitelj. Zato Isus nije bez razloga rekao kako Ivan nije trska koju vjetar ljulja, niti čovjek odjeven u mekušastu odjeću.
Ivan je, dakle, bio Božji glasnik, koji je čvrsto i uspravno stajao pred ljudima pripravljajući put Gospodinu. Bio je toliko velik, u veličini svoga dostojanstva i uspravnog ponosa, da ‘između rođenih od žene ne usta veći’ od njega. Bio je velik jer se klanjao samo Bogu, ne strašeći se stati pred ljude, za razliku od suvremenog čovjeka i naraštaja, koji se brine i zanima isključivo time kako stati pred ljude, kako se njima svidjeti i dodvoriti, dok zanemaruje što Bog o svemu tome ima reći i što govori. Čak se stvara stereotip kako oni koji se Bogu klanjaju nisu uspravni ni veliki ljudi, kao da bi Bog htio čovjeka držati u ropskoj pokornosti, a ne u suradničkoj uzvišenosti. Ivan je stoga svjedok kako nije beskičmenjak onaj tko se Bogu klanja, nego, naprotiv, on postaje uspravan i velik i pred ljudima, dok oni koji se klanjaju ljudima, ostaju trajno puzavci i dodvorice. Ivan nije imao mekušastih interesa koji bi ga tjerali da bude poltron. Pokazao je da činiti pokoru, obraćati se, prigibati glavu i koljeno pred Bogom, nije pomanjkanje karaktera i ljudske čvrstoće, nego, naprotiv, znak velike unutarnje snage.
Kad iskreno štujemo Boga, on nas izgrađuje kako bismo bili čvrst i neporočan naraštaj. Bog nas pridiže kako bismo bili uspravni ljudi, puni ponosa i dostojanstva, kako nama ne bi upravljali ni gospodarili vjetrovi ovoga svijeta, povijajući nas lijevo i desno, ili već na stranu koju im se prohtije. Zato i danas, razmišljajući o liku Ivana Krstitelja u adventskoj pripravi, uočavamo proturječje kao i proteklih nedjelja. Od trenutka kad pred Bogom povijamo svoje glave, srca i koljena, on nas izgrađuje i čini čvrstima. U protivnom, može nam se dogoditi tragedija. Ako zanemarimo Boga pretvorit ćemo se u povitljiv i povodljiv naraštaj, koji traži mekušasti i koji se povija za onima koji mu nude veću količinu mekušastog užitka i života. Upravo to je problem današnjeg kršćanskog naraštaja, kao i cijelog našeg naroda. Stvara se naraštaj nestalnih trstika, ljudi koji se povijaju pred vjetrovima interesa i svjetskih ponuda, naraštaj koji ne zna podmetnuti leđa, naraštaj koji živi od ugoda ovoga svijeta. Stvara se naraštaj onih kojima je Bog tek slovo na papiru, koji ga ne štuju svojim umom, srcem i djelima, nego ispraznim običajima i riječima. Stoga je rezultat kako smo danas postali, kako kaže Sveto pismo na više mjesta kad govori o Izraelskom narodu, narod tvrde šije, tvrdog srca i sporog uma, začepljenog uha i stisnute ruke. Naravno, tvrde šije pred Bogom, ali zato meke i popustljive pred naletom ponuda ovoga svijeta pred kojima se klanjamo kao pred zlatnim teletom. Velika je povijesna istina da, što je narod oholiji i drskiji pred Bogom, to je povodljiviji pred ponudama ovoga svijeta, te time mekušastiji u sebi. A tko je sebi dopustio takvu raskalašenost, onda je spreman trgovati vrijednostima i daje se uvjeriti kako uopće nema stalne i nepromjenjive vrijednosti, što mu je bitno kao opravdanje svojih povodljivih i mekušastih stavova. Takav se daje pretvoriti u pomodara koji trči za stavovima ovoga svijeta, samo zato kako ne bi izgradio čvrst i stalan stav života, došavši k svijesti kako je besmislen svaki drukčiji izbor. Takav trči za novotarijama, tumačeći njihovu privlačnost, jer mora opravdati svoj bijeg od vrijednosti kojima ga uči sam Bog.
Kršćani koji ozbiljno žive ovo vrijeme došašća trebali bi biti u današnjem svijetu novi naraštaj, ali ne naraštaj šupljih trstika ili mekušastih ljudi, nego naraštaj koji nosi novost Božju, izgrađen obraćenjem i pokorom, svjestan Božje prisutnosti i utjelovljenosti u svijetu. Kršćani bi trebali biti uspravan naraštaj koji živi od riječi svoga Boga i naviješta je kao Božji glasnik, te time preporađa lice zemlje. Novost na koju imamo pravo nisu novotarije svjetskih vjetrova. Jedina novost na koju imamo pravo je novost božanskog života, koji nas mora iznutra obnoviti i izgraditi u cjelovite i uspravne ljude, poput onih kao što je bio Ivan Krstitelj. Dajmo se izgraditi, odgojiti Božjom riječju i njegovim dolaskom, kako bismo bili proroci svoga vremena koji svojim životom slave Boga na zemlji, te će jednom, poradi uspravnosti i ispravnosti života, primiti i vječnu nagradu na nebesima.
