28. nedjelja kroz godinu – C
S pravom ili, međutim nema nijednog društva u kojem nema getoiziranih i izoliranih pojedinaca. Razlozi njihova stanja, udaljenosti od društva i zatvorenosti u skupine sličnih je različita. Ako ih društvo getoizira, to je zato što ih može smatrati opasnima za svoje sastavnice. A kad se događa da oni sami sebe izoliraju od društva, onda to čine jer smatraju društvo pogubnim za svoje vrijednosti. Društvo u kojem je živio naš Gospodin Isus poznavalo je jednu takvu vrstu radikalne getoizacije i izolacije nametnutu bolesnicima od neizlječive bolesti gube, premda gotovo svaka bolest na svoj način getoizira čovjeka. Gubavci su jednostavno morali biti udaljeni od naseljenih mjesta, jer se time štitilo od proširenja te opake bolesti i na one zdrave. Gubavcima je dužnost bila upozoravati druge kad prolaze, tako da se znaju na vrijeme skloniti. Ne znajući kako izliječiti, dužnost odgovornih je bila spriječiti daljnje širenje, te su tako gubavci završavali na rub društva i preživljavanja, oviseći o dobroti poneke dobre duša koja je bila voljna s vremena na vrijeme odnijeti im hrane. O ozdravljenju su mogli tek samo maštati, jer ih je od bolesti mogao spasiti samo čudesni Božji zahvat.
Jednoj takvoj skupini sreća se osmjehnula kad je u blizini područja u kojem su živjeli prolazio Isus, za kojeg su čuli da je moćan iscjelitelj. I, doista, nakon što su mu se obratili za pomoć, dao im je upute što činiti. Trebali su se pokazati svećenicima. Dok su tako išli putem, sva desetorica su ozdravili. Doživjevši čudo ozdravljenja, jedan od njih, Samarijanac, vratio se zahvaliti Gospodinu Isusu, slaveći Boga na sav glas. Vidjevši kako se vratio samo jedan od njih deset ozdravljenih, i to tuđinac u odnosu na židove, Isus je smatrao shodnim prokomentirati taj događaj. No, on to nije komentirao radi sebe ili nekog svog povrijeđenog ponosa, nego radi njih koji su se vratili u svijet, ali bez Boga. Otišli su u stvarnost života u kojoj će opet ‘uhvatiti’ neku smrtonosnu bolest, umjesto da ostanu s onim koji oslobađa od zaraze dajući lijek vjere.
Njegova pouka se odnosi i na nas danas, jer mnogi kršćani žive kao nezahvalnici, poput one devetorice izliječenih gubavaca, koji su imali isključivo svoj cilj i interes, te su na neki način zloporabili Isusa i njegovu božansku moć. Njima je on ozdravljenjem pružio prigodu slavit Boga za tako iznimna djela milosrđa, naviještajući ujedno Božju veličinu, a oni se zadovoljili tjelesnim ozdravljenjem. Odlazeći bez prave zahvalnosti, pokazali su neiscijeljenu dušu, za razliku od zahvalnog Samarijanca. A ni danas nije rijetkost takva usredotočenost samo na tjelesno zdravlje, dok zanemarujemo svijest kako nam je dano kao dar i zadaća. Ako ga ispravno shvaćamo, zdravlje nas nuka na zahvalnost Bogu i pretvara u navjestitelje njegove ljubavi i čudesnih djela. Ako mi kršćani, međutim, živimo kao gubavi nezahvalnici, ipak nije upitna Božja dobrota. Jer on će je iskazivati onima koji ga svojom zahvalnošću slave, kao što je to učinio izliječeni Samaritanac, kad se već devetorica židova nisu odazvali toj zadaći.
Nezahvalni ljudi su uglavnom opterećeni samima sobom, te kad ostvare svoj kratkotrajni cilj, zaborave bitno. Ne vide što bi drugo trebali napraviti, osim da se samodopadno raduju svom tjelesnom dobru. Ako su i bili zahvalni za primljeno dobro, to je ipak bilo nedostatno za cjelovitu i stvarnu zahvalnost, uzdignutu do samoga neba. Jer pravu zahvalnost su mogli izraziti dolazeći pred lice Kristovu, što oni nisu učinili. Samo on, kao pravi Božji poslanik, mogao je uzdići njihove zahvale onome od koga su, u konačnici primili dar, no udaljivši se od Isusa, udaljili su se od prave zahvalnosti koje je trebala biti natopljena vjerom.
Isto vrijedi i danas, u društvu i vremenu koje također pozna svoje bolesti i iscjeljenja, svoje getoizacije i oslobođenja iz geta, svoje izolacije i integracije u društvo. U našem društvu postoji toliko kojekakvih iscjelitelja i kiropraktičara, a da ih nikad nije dosta, uvozi ih se čak iz drugih zemalja, jer je očito kod nas ili velika potreba za oslobađanjem iz geta bolesti, te time i plodno tlo za takve djelatnosti. Ipak bi nam trebalo biti jasno: Ako netko nekom čini uslugu, pa taman i iscjeljenje, a ne vodi dotičnoga do susreta s Kristom i Ocem u vjeri, ne čini dostatno za spomenutoga. Sliče izliječenoj devetorici koje je Isusov zahvat vratio u društvu, ali nisu uočili da ih je želio dovesti pred lice Božje. Iscjelitelji kojima nije cilj liječeći privoditi Bogu, eventualno od sebe pravio idola, umjesto slugom Božjim koji je pozvan učiti ljude autentičnoj vjeri i zahvalnosti Bogu za podareno zdravlje. A vjernici bi trebali znati kako će amajlije i zapisi, ‘čarobni’ predmeti i čudotvorni napitci, ipak proći, dok, za one koji vjeruju, vjera ostaje čvrsta i neprolazna datost.
Zato nas Krist Gospodin poziva na zahvalnost prema Bogu. Vjerom nam je liječiti pogubnu pošast nezahvalnosti, ili pak zahvalnost kojoj nije potreban ni Isus, ni vjera. Boriti nam se protiv nezahvalnosti koja ne osjeća potrebu drugima navijestiti Boga koji nam je podario zdravlje, pa i onda kad nas prije toga nije trebao liječiti od neizlječive bolesti. Ponadati se da će primjer izliječenog gubavca i Kristove riječi iz današnjeg Evanđelja na nas ipak ozbiljno utjecati na nas i izliječiti nas od svih duhovnih zaraza, napose od pošasti nevjere i nezahvalnosti prema Bogu.
