15. nedjelja kroz godinu – B
S pravom se moramo upitati kojeg smisla ima danas ovo Evanđelje i Isusove riječi i upute što ih dade apostolima, kad već više stoljeća da i nema pravih apostola, kad već više stoljeća Crkva više sliči nepomičnoj građevini utemeljenoj na stijeni. Kojeg smisla imaju Isusove riječi upućene putujućim propovjednicima kad u Crkvi već dugo nema takvog putujućeg dinamizma, već prije svega postoji kruta struktura, institucionalizirana i statična. Dužni smo upitati se mogu li riječi današnjeg Evanđelja, iz kojih se odražava slika i struktura Crkve iz prvog stoljeća, još išta reći nama u dvadeset i prvom stoljeću kad je situacija sasvim drukčija. Što mogu značiti vjernicima kad već dugo nije pod svoj krov primio nijednog apostola? Što mogu značiti u svijetu u kojem vidimo da su putujući propovjednici uglavnom članovi pojedinih sekti?
Međutim, ipak je neophodno pozorno slušati i ovo Evanđelje, premda su crkvene i društvene prilike sasvim drukčije od onih iz vremena prve Crkve kad je ono zapisano. Makar danas gotovo i nema više apostola, gdje pod ovom pojmom ne podrazumijevamo ne samo uži krug Isusovih učenika, već putujuće navjestitelje kao u prvim vremenima Crkve, Crkva ipak nikad nije prestala biti apostolska, to jest utemeljena na Kristovim apostolima i poslana naviještati Evanđelje cijelom svijetu. Pa i usprkos poimanja Crkve kao statične strukture i institucije, Drugi vatikanski sabor nije se ustručavao nazvati je zajednicom u hodu, narodom Božjim na hodočasničkom putu prema vječnoj domovini. Isto tako svećenici, premda ne žive pod istim krovom s onima koji im daju gostoprimstvo u župi,ipak su svjesni da, na ovaj ili onaj način, žive od dobrote i pomoći svojih župljana, te na taj način kao da su i pod njihovim krovom.
Osim toga Isusove riječi imaju trajnu vrijednost u svim vremenima, pa tako i u našem koje u sebi nosi prijetnju da umrtvi pastoralni rad i duhovne inicijative i potrebe, bilo svećenika bilo vjernika. Nitko više nije lišen napasti i opasnosti statičnosti u svom životu, a osude i kritike češće pogađaju svećenike. Nije rijetkost da se proziva i kritizira njihovo ponašanje kao samodostatno i zatvoreno. Predbacuje im se da su statični i bez inicijativa, da misle samo na to što stječu i kako se nose, što jedu i koliko novca imaju. Predbacuje im se ono na što bi ih Isus u ovom Evanđelju htio upozoriti kad im zapovijeda da ne nose ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu. Na stranu što će takve kritike ostati vječna tema koju će dežurni kritičari izvlačiti iz ladice, te na račun pojedinaca kritizirati cijelu Crkvu, ali ostaje činjenica da Isusove riječi sačinjavaju neosporno pravilo života kako svećenika tako i cijele Crkve.
Isus svojom božanskom riječju želi potaknuti cijelu Crkvu, a napose svećenike, na autentični dinamizam koji bi odražavao njenu okrenutost dobrobiti čovjeka i naroda, primarnoj skrbi oko spasenja i nebeskih vrijednosti, umjesto da kao ljudi gradimo sigurnosti u stjecanju zemaljskih dobara. Današnji navjestitelji Božje riječi, premda ne putuju svijetom kao što su to nekada činili apostoli, ipak su pozvani sačuvati onaj autentični, iskonski i apostolski, dinamizam duha, te u svom djelovanju pokazati da se nisu uljuljali, već da jasno razaznaju da je primarni pastoralni interes rad na propovijedanju kraljevstva nebeskog i obraćenju ljudi. Isusovi savjeti bez daljnjega mogu im i moraju pomoći da otkriju autentičnu slobodu i neopterećenost u pastoralnom djelovanju, čime stječu ne samo veći uspjeh, već i veću vjerodostojnost. Jer upravo u trenutku kad se liše potpore i pomoći svih izvanjskih čimbenika, kad je u njima kristalno jasna nakana da služe drugima ne želeći se služiti za svoje interese i probitke, ostaje im samo božanska snaga i vlastiti život iz kojeg se rađa nevjerojatni dinamizam vjere, što sačinjava svjedočanstvo koje vjerodostojno govori samo za se. Postaju vjerodostojni upravo u trenutku kad im je najveći motiv djelovanje želja za spasenjem duša, a ne novčana zarada, koja je sposobna zagušiti sve druge motive i motivacije onima koji ne vode skrb oko svog duhovnog života.
Kristovi navjestitelji su zato pozvani sve učiniti da njihova misija bude uspješna, pa tako i sebe suobličiti zahtjevima Isusove zapovijedi koja se tiče njih i njihova nastupa među ljudima, a sve s ciljem da bi svojim životnim dinamizmom mogli biti svjedoci apostolske i hodočasničke dimenzije cijele Crkve. Ništa manje Gospodnje riječi nisu znakovite i samim vjernicima, potičući ih da prepoznaju dinamizam duha pravih Kristovih apostola, te ih prihvate u poslušnosti, najprije kao jamstvo osobnog duhovnog rasta i dobrobiti, a potom i stavljajući im se na raspolaganje u njihovu pastoralnom radu i potrebama.
Ove Kristove riječi neka se stoga urežu u srce svakog vjernika i cijele Crkve, a napose onih koji vrše odgovorno poslanje naviještanja, jer nemaju pravo osobnim interesom, grijesima i propustima obezvrijediti njenu iskonsku snagu niti devalvirati njenu autentičnu vrijednost. Osim toga osnaženi su i evanđeoskim primjerom apostola koji su, vjerni Učitelju, imali i mnogo uspjeha u svom djelovanju, čega neće biti lišeno niti djelovanje svakog drugog vjernog Kristova apostola.