33. nedjelja kroz godinu – C
Možemo pokušati zamisliti koliko je Gospodinu Isusu bilo teško kad je izgovarao riječi koje je izgovorio kao proročanstvo nad Hramom: Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen. Jer nije govorio o bilo kojoj građevini, nego je govorio o zdanju koje je stoljećima bilo simbol njegova naroda. Govorio je o jeruzalemskom Hramu koji je bio ponos i vjerske i nacionalne samosvijesti Božjeg naroda. Govorio je o mjestu na kojem su na povlašten način židovi iskazivali slavu Bogu Svemogućemu, prinoseći njegovu veličanstvu žrtve okajnice i paljenice za svoje grijehe. U konačnici jeruzalemski Hram nije bio samo jeruzalemski ili židovski, nego je bio Hram Boga živoga. Stoga, nitko od njih nije mogao pomisliti da bi Bog tako zapustio svoj narod i dopustio propast jednog takvog mjesta koje je bilo i mjesto njegova prebivališta, a ne samo ljudskog pomirilišta.
Isus, međutim, jasno ukazuje kako ništa od toga nije moglo biti sigurna zaštita u teškim nadolazećim vremenima za Božji narod. Jer, osim što je Bog držao do svog svetog Hrama i zauzimao se za narod, neosporno je kako su u povijesti i ljudi vukli političke odluke koje također stoje u pozadini povijesnih događanja. Pa i kad uz najbolju volju Bog nije mogao spriječiti uzročno-posljedičnu vezu među njima, ipak nije propustio ništa kako bi poučio svoj narod, dajući mu i novi Hram kao izraz skrbi za njihovo spasenje.
Gospodinu doista nije bilo lako ni drago izgovoriti riječi upozorenja na nadolazeće pogibelji, ali je znao kako one odražavaju povijesnu stvarnost, te ih nije mogao prešutjeti. Koliko mu je bilo teško, možemo pokušati razumjeti na način da pokušamo i sami nekome reći kako neće ostati ni kamen na kamenu od svih lijepih zdanja, katedrala i crkava, kojima se danas ponosimo u Crkvi u našem narodu. Ako je propao židovski Hram, mjesto Božjeg prebivališta, tko kaže da neće propasti, ne samo čuda graditeljstva i tehnike kojima se ponosi čovjek današnjice, nego i sva sveta zdanja i mjesta. Štoviše, možemo slobodno reći da je to jedina izvjesna povijesna činjenica: jednom će propasti sve ovo što nas okružuje! Jer kao što Bogu nije trebao jeruzalemski Hram kako bi prebivao na zemlji sa svojim narodom, nego kako bi taj isti narod uzdigao dušu k nebu i prebivao s njim u nebesima, tako isto i sva crkvena zdanja služe istoj svrsi. Isus je samo predočio jednu povijesnu istinu: nijedan čovjek niti narod u cjelini ne može živjeti od stare slave i povijesnih zasluga. Još manje mogu na takav način upravljati Bogom u svoju korist. Bog je Bog živih koji želi čovjeku i narodu dati život kako bi živio po Božju, kako bi živio drugim, nebeskim životom, a ako narod odbija čuti riječ Božju i poslušati je, nijedna ga građevina neće spasiti od propasti, pa taman da je i Bogu posvećena.
Isusu je doista bilo mnogo teže izreći riječi koje je izrekao, nego što bi bilo ijednom židovu, jer on je za jeruzalemski Hram bio vezan i kao Bog i kao čovjek. Taj Hram je bio sagrađen i voljom Božjom, te je i njega predoznačavao. No nije trebao biti simbol nekadašnje slave i sjaja, niti mjesto politikantske religioznosti, nego svetište Boga živoga i mjesto susreta sa Svevišnjim. Ista Isusova poruka vrijedi i danas za nas, ma kako to bilo bolno čuti. Kad narod prestane živjeti onako kako to od njega očekuje i iziskuje živi Bog, onda mu neživo kamenje ne može biti jamstvo života i sigurnosti. Svakoga će, nesumnjivo, zadesiti nesigurnost, samo je pitanje čime će je prevladati. Nesigurnost i nevolja će zadesiti one koji vjeruju, ali oni će se spasiti, ne kamenjem, nego postojanošću u vjeri.
Stoga danas s Isusom valja jasno utvrditi i ustvrditi: od ove crkve jednog dana neće ostati kamen na kamenu, premda smo toliko uložili u nju, kao što se dogodilo s mnogim crkvama kroz povijest. Od našeg doma, stana ili ureda, neće ostati kamen na kamenu, ma ne znam kako bili solidno građeni, kao što se dogodilo s tolikim domovima tijekom povijesti. Od svega što nas okružuje neće ostati kamen na kamenu, te svoju sigurnost za budućnost ne smijemo polagati u to. Jer sve što nabrojismo trebalo bi poslužiti kako bi se u nama izgradio i sačuvao božanski život. U protivnom je doista sve besmisleno. Samo ako imamo i čuvamo živu vjeru u Boga, ona nam može dati sigurnost vječne budućnosti, dok ne može biti obrnuto.
Ne bismo doista smjeli zaboraviti: Sve što nas okružuje, jednom će propasti, a i mi sa svime time ako se nismo služili stvorenom i izgrađenom stvarnošću kao darom koji treba poslužiti svojoj svrsi. Jer sve što nas okružuje nema cilj ni svrhu u sebi samome, nego je u funkciji služenja našem spasenju. Zato nam se svime služiti kako bismo održali u sebi božanski život i, vršeći volju Božju, postigli vječno spasenje.
