4. korizmena nedjelja – C
Sveti Luka nam u svom Evanđelju donosi Isusove najljepše prispodobe o Božjemu milosrđu, a koje ne donose ostali Evanđelisti. Jednu od tih prispodoba čuli smo danas, a riječ je o prispodobi o dobrome ocu i izgubljenom i nađenom sinu. No prije nego će iznijeti ove Gospodinove prispodobe, sveti Luka nam navodi i razloge koji su naveli Isusa da ih ispriča, te njima obogati svoje učenike i vjernike novim i do tada nečuvenim spoznajama o Božjemu milosrđu prema svim ljudima. Tako je razvidno da je povod bilo mrmljanje pismoznanaca i farizeja kojima nije bilo po volji to što se oko Isusa okupljaju carinici i grješnici kako bi ga slušali. Njihov otrovni komentar na to bio je: Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.
Tako su ovi ljudi pokazali da su slijepi i gluhi na sve što se oko njih događalo, te nisu znali ispravno pročitati i protumačiti. Doista, radilo se ljudima koji nisu imali sluha za Boga, a posao im je bio izučavati njegovu riječ i zakone. Ujedno nisu imali osjećaja za čovjeka i za njegove potrebe, nego su prije svega tražili materijal za kritiziranje, ogovaranje i klevetanje, umjesto da traže načina kako pristupiti ljudima kojima je njihova pomoć mogla biti od koristi. Razlog njihovu ponašanju leži u tome što oni sami nisu imali ozbiljan doživljaj Boga, praštanja i milosrđa, te tako nisu niti mogli razumjeti druge ljude koji su vapili za Bogom. Sami nisu doživljavali Boga kao liječnika svoje duše, pa onda nisu niti vapili za tim da Bog izliječi njihove rane, te nisu niti znali kako su bolne rane na duši onih koji su bili ranjeni ranama grijeha.
Osim što su pokazivali ovako bešćutno lice prema braći čiju dušu, osjećaje i potrebe nisu poznavali, oni doista nisu poznavali ni pravo lice Boga, te također ni njegove osjećaje ni njegovu potrebu da iziđe ususret ljudima. A on je prema ljudima pokazivao lice Oca i njegovao istinske očinske osjećaje, napose prema onima koji su ga najviše trebali, jer su grijesima doveli u pitanje zajedništvo s njime. A bešćutni kritičari Isusova ponašanja, koji su se bavili izučavanjem Svetoga pisma, ipak nisu uspjeli iz svega što su čitali razaznati njegovo očinsko lice i osjećaje. Cijela povijest spasenja koja je stajala pred njim nije im bila dovoljna da otkriju snagu i ljepotu Božje samilosne ljubavi koja dolazi ususret čovjeku. Čitali su o tolikim čudesima koja je učinio, a nisu bili u stanju shvatiti da je milosrdan i suosjećajan. Zato nisu bili ljudi koji slušaju što Gospodin govori o sebi i o čovjeku, kao niti što govori njima u međuosobnom odnosu i razgovoru, nego su imali svoj kritizerski stav čak i prema dobrim stvarima koje su se oko njih događale i poradi kojih su se trebali veseliti. Na njihovu žalost bili su u duši toliko sasušeni da nisu osjećali prisutnost njegove neizmjerne ljubavi što ispunja i snaži cijelo biće. Da su bili pozorni na ono što se oko njih događalo, onda bi čuli tišinu koja je vladala dok su Isusa slušali carinici i grješnici, te je ne bi narušavali svojim kritikama. Da su imali sluha za ljude i uho za njihove duhovne potrebe, onda bi bili čuli vapaje njihovih duša kojima su tražili Boga, a ne bi ih odbacivali. Da su dobro gledali što se događa, onda bi vidjeli stvarno stanje i ne bi im smetala njihova nastojanja da se oslobode grijeha i stanja u kojem su živjeli.
Zato ti isti ljudi nisu ni pokušali razumjeti Isusa zašto se druži s carinicima i grješnicima, nego su bezrazložno mrmljali na sve što je činio. Ljude oko sebe promatrali su kroz optiku naočala svoga duha, te su tako sudili i njih i Isusa jer je bio spreman prihvatiti ih, s njima razgovarati i družiti se. Sve što se događalo između njih i Isusu i nama je poticaj da izvučemo zaključke za sebe i da, napose u korizmi, radimo na tome da otvorimo oči, uši i srce kako bismo dobro čuli što se događa oko nas, kako bismo bili sućutni za njihove sudbine. Nasušna je stoga potreba da otkrijemo Isusove osjećaje prema ljudima, te da usvojimo njegove nakane i način odnosa s ljudima. Jer time što je se susretao s carinicima i grješnicima, nije ih podupirao u grijehu i slabosti, nego ih je liječio i pomagao im. Nije se stoga niti bojao da će ugroziti dobar glas i ugled, nego je prvotno imao ispred sebe želju da tim ljudima pomogne što može. Tako je očitovao božansku želju da im pristupi i da ih ispuni svojim obiljem, mirom i radošću. Isusovu ljubav nam očituje i prispodoba o dobrome ocu koja objavljuje i Božje srce i dobrotu kojom susreće oba svoja sina, te im jednako želi dobro u punom zajedništvu svojih očinskih osjećaja, pa i onda kad oni ne razumiju njegove božanske osjećaje i beskrajnu dobrotu.
Korizma je prigoda za drukčiji odnos prema braći ljudima, da ih naučimo susretati kao braću, sa svim njihovim potrebama, a počesto i u njihovim nevoljama da im pokažemo put iz njih. Neprimjereno je da ih osuđujemo i kritiziramo kao protivnike i neprijatelje, kako su činili pismoznanci i farizeji, umjesto da ih ljubavlju prihvaćamo i liječimo kako je činio Gospodin i kako nam opisa u prispodobi o milosrdnom Ocu. Odbacimo zlovolju i mrmljanje a oboružajmo se radije iznutra ljubavlju, pozornošću, dobrotom i istančanim sluhom prema potrebama braće, te im tako posredujmo pravu spoznaju lica i srca, osjećaja i ljubavi Očeve. Tako ćemo im na najbolji način pokazati ne samo koliko je milosrdan Otac, nego da smo i sami milosrdni poput Oca.