29. nedjelja kroz godinu – B
Današnji evanđeoski odlomak opisuje spor koji se dogodio među apostolima pri pokušaju dvojica od njih, sinova Zebedejevih da si priskrbe bolja mjesta u Isusovu kraljevstvu. Stvar je došla do usijanja tako da je sam Isus morao smirivati situaciju, te ih dozvati k sebi i poučiti kako se trebaju ponašati. Poučio ih je da se ne trebaju odnositi jedan prema drugome kao zemaljski vladari i velikaši koji gospoduju nad svojim narodima i svoje podanike drže pod vlašću u velikoj pokornosti: Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka vam bude svima sluga.
Tako je Isus svoje učenike poučio jednoj novoj viziji života i odnosa koji se razlikuje od odnosa koji su postojali u ondašnjem u svijetu, a koji su se mogli izreći i onom narodnom: Tko jači taj kvači. Danas kad živimo u bitno drukčijem društvu nego naš Gospodin prije 2000 godina, upitati nam se je li još uvijek vrijedi pravilo da tko je jači u svojoj ruci ima moć nad drugim, bilo da se radi o pojedincu ili o narodima. Pitamo se jesmo li u suvremenom društvu, zahvaljujući demokratskim strujanjima i razvojem pravne države napokon riješili problem podređenosti jednih drugima. Jesu li ove Isusove riječi za nas danas zaludu izgovorene jer u našim društvima više ne postoje iznad nas gospodari i velikaši da odlučuju o našoj sudbini, nego to sada činimo mi sami odlučujući o onima koji će nas predstavljati i voditi u državi? Imamo se pravo i zapitati je li se možda ostvarili društvo o kojemu Isus govori, jer vidimo da živimo u uređenim društvima gdje sami biramo svoje zastupnike, koje se potom obvezuju služiti narodu, a ne više gospodovati.
No držim da bismo doista bili naivni kad bismo pomislili da nam služe oni koji su na vlasti u našim društvima. Pogotovo kad promatramo stvari iz globalne perspektive, teško za povjerovati da bi veliki gospodari kapitala i moći dopustili da im interes i zarada izmaknu iz ruku. Jer pokazali su da su u ime toga spremni čak i cijele narode, države i krajeve izvrći nemilim pogibeljima, što se i u naše vrijeme vrlo jasno vidi. Stoga je privid da danas oni koji su na vlasti ne vladaju, nego služe, a još veći privid da je dopušteno svakom pojedincu da slobodno bira vlastite vrijednosti i način života, te narodu da odlučuje o svojoj sudbini i tijekovima povijesti. Teško bismo se prevarili ako bismo pomislili da su moćnici ovoga svijeta odlučili odustati od moći i dati je u ruke naroda, te, štoviše, da se sami posvete tome te žrtvuju i izlože da narod što bolje živi.
Upravo zato Isusova riječ i pouka, kako apostolima nekad tako i danas nama, ostaje vrlo snažna i korisna jer nam Isus pruža i poziva nas na drukčiju viziju odnosa. Ako pak ne slušamo njega, nego živimo prema ljudskom nahođenju i željama, uvijek ćemo ostati s istim problemima u društvu, te će svaki pomak biti vrlo spor i samo strukturalan, dok će se za ona stvarne pomake uljuđenja društva trebati čekati da se svi zajedno upustimo u evanđeoski život. Doista, možemo izokrenuti ili izabrati načine upravljanja u društvu, ali ne možemo stvoriti bolje odnose ako ne slušamo Krista Gospodina i ne upijamo evanđeoski duh. Možemo promijeniti način upravljanja u društvu, ali ako se mi ne promijenimo kao ljudi i ako ne dopustimo Gospodinu da nas ne oblikuje, u našem društvu neće biti pomaka i neće se dogoditi da kao zreli i odgovorni ljudi vladamo u svome društvu bez tutora i izrabljivača. Htjeli bismo savršeno društvo, besprijekornu upravu od državne do lokalne, poštene političare i javne ustanove, a ne primjećujemo da su oni odraz unutarnjih želja koje vladaju nama. Tješimo se da mi izabiremo i oblikujemo vlast, ali koja korist kad mi prije toga nismo sebe dali Bogom oblikovati. Htjeli bismo vlasti visokih ideala, dopuštamo da tvorci javnog mnijenja i mentaliteta ovoga svijeta u nama raspale niske strasti i želje, te je onda i logično da izabiremo one koji su spremni ispunjavati nam ih. Tako u konačnici, umjesto da izabiremo ljude koji će nam služiti, izabiremo one koji će ispunjavati naše želje, koje su prethodno u nama potakli i oblikovali, ali takve želje preko kojih nas s lakoćom mogu držati u pokornosti i nad nama gospodovati.
Stoga, ako želimo društvo u kojem ćemo sami odlučivati o svojoj sudbini, onda ne bismo smjeli slijediti modne trendove ovoga svijeta koji nas vrlo vješto putem medija oblikuju i pustoše, nego bismo trebali slušati glas svoga Gospodina koji nas odgaja za ponizno služenje i nesebičnu žrtvu. Jer, doista, ljudskost se oblikuje poniznošću srca i poslušnošću Isusovu glasu. Onaj tko odbija slušati Isusa, redovito ne zna izabrati vrijednosti, ne zna što hoće, što traži i što treba ostvariti u društvu, te je sam kao takav podložan manipulacijama kojima upravljaju moćnici i bezakonici ovoga svijeta. Dok na ispravan način obnaša vlast samo onaj tko dopusti da mu Isus promijeni srce. Takav zna točno što želi za sebe i za druge, te uspijeva smoći snage i izložiti se za javno dobro.
Dopustimo stoga Gospodinu da nas promijeni iznutra, jer istinski vladamo kada živimo u srcima drugih, kad ih svojim primjerom i nesebičnošću upravljamo na dobro. Mijenjajmo se iznutra mi prvi, te ćemo onda na vlast dovesti one koji sliče našoj nutrini i odgovaraju svim njezinim zahtjevima, umjesto da dopustimo grabežljivcima i bezbošcima da manipuliraju sudbinom i nas samih i cijeloga naroda. Izgrađujmo slobodan duh kojim ne mogu ovladati moćnici i velikaši, te pomažimo drugima da izgrađuju takav duh, pa ćemo doći do prave vlasti koju nam nitko neće moći oduzeti, te ćemo snagom nje znati biti vladari što služe i sluge što vladaju. Držimo se Isusova primjera, jer on je došao ne samo da služi, nego i da i vlada u srcima svojih vjernika dajući svoj život kao otkupninu za mnoge, kako bi im omogućio da ih Otac obdari vlašću, to jest mjestom u kraljevstvu nebeskom.